Ishod ljetnih izbora za [narodne] zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru iznenadio je i Hrvate i nehrvate u Hrvatskoj, a duboko se dojmio i bruseljskih promatrača.

Kako to?

Čudesno! Predsjednik HDZ-a, Andrej Plenković, svoju je stranku – usred epidemije krunskog virusa Covida-19, desetak dana prije Zagrebačkog potresa – na unutarstranačkim izborima temeljito prestrojio u „politički centar“ i na toj je platformi 5. srpnja osvojio 66 zastupničkih mandata! Oko toga izbornog rezultata već je sutradan, kao što je obećao prije izbora, okupio HDZ-ove svjetonazorske i programske rođake: Predraga Štromara (HNS), Radimira Čačića (NSR) i 8 plemenitih nehrvata u minimalnu zastupničku većinu koja je u najkraćem roku potvrdila njegovu novu Vladu. Sve zakonito – spretno, brzo i pošteno.

U Hrvatskoj začudo ne bijaše osobita pobjedničkog slavlja. Možda stoga što se na „festival demokracije“ odazvalo manje od 47 posto birača? Ili stoga što su se izborni pobjednici uplašili nepredvidljivih prirodnih sila? Ili jednostavno stoga što vođi nije trebalo domaće slavlje? Tko zna! Ali svi znamo da je HDZ-ov predsjednik – europski vitez bez straha i mane –izostanak domaćega slavlja sjajno naknadio u Bruselju. Tamo je 17. srpnja, na Caričin rođendan, primio čestitke svih svojih punopravnih, a možda i pridruženih sličnika. Zasluženo: Demokratski je porazio – Domovinski pokret Miroslava Škore.

Tako je Plenkovićevo poslanje (promijeniti HDZ i s promijenjenim HDZ-om promijeniti Hrvatsku) najednom postalo vrlo ozbiljno. Više nitko ne odmahuje rukom ni na drsku izjavu: „Mogu što hoću.“ Hrvate je obuzeo strah. Mnogi su uočili da je Plenković domoljubnu Hrvatsku demokratsku zajednicu Franje Tuđmana pretvorio u šuplji Demokratski centar Mate Granića, pa su i sablažnjivo imenovanje SDSS-ova Borisa Miloševića potpredsjednikom hrvatske Vlade zaduženim za društvena pitanja i ljudska prava doživjeli kao logičan, premda uvrjedljiv posljedak toga ideološkog prevrata. Ipak, nitko nije ni pomišljao da bi čovjek koji se odlučno očitovao protiv „povijesnoga revizionizma“ mogao ogaditi Dan pobjede.

A 5. kolovoza, nepuna dva tjedna nakon saborske potvrde nove Vlade, gledali smo kako tri „'tića Mate Granića“ sa svojim uzvanicima u Kninu komorno slave 25. obljetnicu „Oluje“. I nismo se mogli oteti dojmu da je proslavu organizirao u Kninu toga dana nenazočni Plenkovićev „strateški partner“ Milorad Pupovac, jer je slavlje nalikovalo na nekakav zakašnjeli opći parastos za srpske civile stradale u hrvatskomu Domovinskom ratu i neposredno nakon rata. Plenković je kao mjesta srpskih stradanja u svom govoru istaknuo Paulin Dvor, Grubore i Varivode. Time je izazvao neviđenu euforiju juganskih (jarmoljubačkih) javnih priopćivala, koja ne prestaju objavljivati ganutljive priče o uzajamnoj hrvatsko-srpskoj suosjećajnosti i pomirbi, tumačeći da je kninski parastos „desnici“ oduzeo „okvir za mržnju“ i navijestio novo doba.

Novo doba po službenom se mišljenju jasno ocrtava u najavama znamenitih događaja. Pupovčev je i Plenkovićev potpredsjednik Boris Milošević, kako sam reče, „imao želudac otići u Knin“. Plenkovićev će potpredsjednik Tomo Medved zauzvrat otići u Grubore i tamo odati počast srpskim žrtvama bezumnoga poratnog nasilja. Spontana potpredsjednička osjećajna uzajamnost naišla je na snažan predsjednički odjek. Pupovca je iznenada spopala nesnosna bol zbog davnoga srpskog pokolja Hrvata u njegovu zavičaju. Stoga će otići u Škabrnju i, kako sam reče, tamo „podijeliti bol“ sa Škabrnjanima. A ni Plenković se ne da nikomu natkriliti u uzajamnoj hrvatsko-srpskoj suosjećajnosti, pa je, kako reče, „izgledno“ da i on potkraj rujna ode u Varivode.

Krasno! Suosjećajnost je lijepa ljudska krjepost. Stoga i službenu hrvatsko-srpsku suosjećajnost, bilo da je riječ o iskrenosti ili himbi, treba poštovati. Ljudski joj se nema što prigovoriti. Ali ni u krjeposti ne valja pretjerivati, jer pretjerivanje pretvara krjepost u njezinu suprotnost.

Naša su „tri druga uboga“ u Kninu politički debelo pretjerala. Oni očito misle da se dekretom može uspostaviti ljubav. Valjda stoga što nisu ratovali niti koga svoga u ratu izgubili. Stoga nije nimalo čudno što je njihovo suosjećanje s poraženim neprijateljem „ravnopravno“ natovarilo grješnoga jarca, premda dobro znaju da su Srbi pokrenuli rat i samim time u biti skrivili sva zla povezana s ratom. Tako slave Dan pobjede besramnici kojima je ideologija „moderni suverenizam“ Mate Granića. Neka im Bog oprosti, jer oni i ne slute da su parastosom u Kninu gore ogadili „Oluju“ nego Žarko Puhovski i Ivan Zvonimir Čičak nevjerodostojnim svjedočenjem u Haagu o hrvatskim ratnim zločinima. Mnogo gore, jer su haaška dvojica bila u službi Tužiteljatva Haaškoga suda, a kninska su trojica izabranici hrvatskoga naroda.

 

Benjamin Tolić