Sjedim na terasi Kod Kike i, propisno odmaknut od susjednog stola, nehotice slušam razgovor dvojice podrugljivaca.

–   Gledaj ti to! Čim su naslutili da COVID–19 popušta, dva nam „'tića Mate Granića“ prirediše usred ljeta „festival demokracije“.

– Molim?

– Hoću reći: raspisaše nam izbore za zastupnike u Hrvatskomu saboru.

– Da nas razvesele? Ili da nas poliju neviđenom količinom nečisti?

– Čekaj malo! Neki to zovu poplavom političke pameti.

– Može i tako. Ali u toj nečisti uljuđen čovjek gine, a krmak se razdragano valja. Kad će tomu kraj?

– Pa to se zna! Ne bude li većeg zla, poplava se povlači dan prije 5. srpnja.

– A kako će tada surađivati oni što sada nemilice blate jedni druge?

– Ne znam. Ali ima tko zna! Znaju Kazo Mikašek, Grgur S., Marko Ljubić, Davor Ivanković, Milan Ivkošić, Tihomir Dujmović, Božo Skoko, Krešimir Macan, itd…

– Zar samo oni i njima slični?

– Ma, ne! Oni mi prvi padoše na pamet. Podjednako to znaju i Mirko Galić, i Žarko Puhovski, i Goran Gerovac, i Branimir Pofuk, i Ante Tomić, i Robert Bajruši, i Ankica Mamić, itd… Svi oni, i onī prvi i ovi drugi, znaju znanje. Gledaj kako samo elegantno, poput morskih pasa, plivaju u toj poplavi! I love glasove birača, dok bolji od njih u toj istoj nečisti grcaju, poput utopljenika, i ne mogu doći k sebi od političko-logičkih grčeva.

Površno, ali intrigantno. Gdje su u toj priči onī koji niti plivaju niti grcaju? Koji samo gledaju i samo slušaju? Ili oni drugi, koji niti gledaju niti slušaju? I ništa im ne smeta. Neke od tih ludorija tako su slatke te pokadšto razgale i društveno posve otupjele intelektualce. Njih najviše veseli umjetnički sročena, posve prozirna kleveta. Ona neočekivano bljesne kao spasonosna zvijezda te načas lažnim svjetlom obasja svijest nacije. I nacija se strese kao mokar pas.

Kako se rađa takva iluminacija? Prirodno. Politički moćnik namigne „druš'no-polič'kom radniku“, „druš'no-polič'ki“ odmah ekskremira blato, svrhovito ga oblikuje, pa njime javno bljakne moćnikova političkog protivnika. Umjetnički je to posao. Vjerojatno vrlo dobro plaćen.

– Što je sad to? – misli čitatelj. – Pisac pošandrcao! Divi se nečisti? Oduševljava ga izmet Nečastivoga?! – A, ne, dobri moj čitatelju! Pitanja su na mjestu, ali u krivom smjeru zvjeraju. Ne radujem se ja ćudorednom posrtaju. Ni magarčevu, a kamoli čovjekovu. Niti se veselim šteti koju čovjek čini čovjeku. Ja se radujem ostvaraju prava! – Kakvo pravo u kleveti?! – Nema mjesta čuđenju. Kleveta je sama o sebi isključivo ljudsko, ni životinjsko ni biljno, nego upravo ljudsko pravo svakog čovjeka, a napose pravo „druš'no-polič'kog radnika“ sramotiti se za slastan komad mesa! To je pravo nepresušni izvor moga razumijevanja i za onu stranačku sirotinju što po tzv. društvenim mrežama danonoćno razvlači i glođe kosti plaćenih kleveta.

Volio bih da u javnom govoru nema takvih iluminacija, ni na srednjoj ni na niskoj razini. Ali to je pobožna želja, pa se tješim šaljivim pogledom na zbilju. U toj vizuri kleveta nije nuždan sastojak, nego dragocjena sol demokracije. Antička bi atenska demokracija bez te soli vjerojatno bila vrlo brzo propala ili posve obljutavila. – To vam je odveć apstraktno? Dobro, evo malo konkretnije. – Zamislite kako bi danas bijedno izgledalo cvjetno atensko V. stoljeće pr. Krista da ga nisu odmah po njegovu isteku, god. 399. pr. Krista, dobro posolili Melet, Anit i Likon! Ti su dični Atenjani svoga sugrađanina Sokrata tako umjetnički oklevetali pred sudom da je zbog toga, ispivši u zatvoru otrov, postao prvim filozofskim svetcem, koji danas svojom ćudorednom ljepotom daleko nadmašuje sve bogove, heroje i ljude što su ih isklesali vrijedni Periklovi kipari.

Ni javni govor na najvišoj razini nije manje iluminativan. Pa naravno, reći ćete, riba od glave miriše! Nisam siguran da je uvijek tako, no ovaj put očito jest. Kako bi nas inače predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović mogao poučiti da poginuli HOS-ovci nemaju veze s Domovinskim ratom; kako bi inače predsjednik Vlade Andrej Plenković mogao optuživati Miroslava Škoru da mu je on Milanovića popeo na Pantovčak; kako bi inače predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović mogao vidjeti da Visoki prekršajni sud neustavno oslobađa optuženi poklič „Za dom spremni“, a ne vidjeti da mu Milanović sveudilj krši ako ne Ustav, onda svakako predsjedničku prisegu?

Što dakle? Ništa. Priča samo pokazuje da demokracija, kada se, kao ova hrvatska, izrodi u kakistokraciju, ljudima jednako jamči slobodu biglisanja i slobodu lajanja.

Benjamin Tolić