Benjamin Tolić: Crno proroštvo

O proricanju i proroštvima danas se misli kao i prije nekoliko tisućljeća. Neuk svijet jedna proroštva prihvaća, druga odbacuje. Po kojim kriterijima? Sâm Bog to zna. Učen se svijet i u tom pitanju oslanja na suvremena znanja, ali u konačnici se prešutno slaže s mišlju moga prijatelja iz Krivodola, koji pjeva: O budućnosti ništa se određeno ne može reći.

Ipak, ne misle svi učeni ljudi tako. Ima učenjaka koji, usidreni poput Karla Marxa u nekakvu „totalnom nacrtu povijesti“, i sami proriču budućnost. Sjajan su primjer toga pravca dva Amerikanca – Francis Fukuyama i Samuel P. Huntington. Ta su dvojica, proričući potkraj XX. stoljeća tijek svjetske povijesti u XXI. stoljeću, stekla svjetsku slavu – Fukuyama knjigom „Kraj povijesti i posljednji čovjek“ (1992.), a Huntington protuknjigom „Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka“ (1996.).

Naslovi su tih knjiga postavke, a knjige su argumentacije naslovā.

Kao što Tukidid, antički otac znanstvene povijesti, u uvodu „Peloponeskoga rata“ tvrdi da „prije nije bilo velikih stvari“ (πρìν οὐ μεγάλα γενέσθαι), tako Fukuyama u „Kraju povijesti“ proriče da nakon Hladnoga rata više ne će biti „velikih stvari“, jer su se sve „velike stvari“ već dogodile, a globalna liberalna demokracija donosi čovječanstvu rajske blagodati. Huntington u „Sukobu civilizacija“ suprotstavlja tomu svoje proroštvo: Bit će ratova i nakon Hladnoga rata, samo ih više ne će voditi nacionalne države, nego suprotstavljene civilizacije.

Danas, nakon protoka jedne petine XXI. stoljeća, ljudi – na osnovi svoga znanja o suvremenim zbivanjima u svijetu – prosuđuju koje se od tih proroštava obistinjuje. Jedni vele: Japančevo, drugi: WASP-ovčevo. A ja, što da kažem? Otkad pročitah te knjige nekako mi je još bliža i toplija ona misao moga prijatelja iz Krivodola.

Što to znači? Da se ništa ne može predvidjeti ni proreći?! U višem smislu – upravo tako. To međutim nikako ne vrijedi u našemu prizemnom, svakodnevnom, svijetu. Tu se bez ikakva proročkoga dara, samo na osnovi osobnoga znanja i iskustva, može prilično točno predvidjeti i proreći što će iz čega proizaći.

I posve neuk čovjek zna da nacionalno gospodarstvo ne može počivati na načelu „otraj-dotraj“ – na trgovini i turizmu. Zašto? Te gospodarske grane uvelike ovise o čimbenicima na koje država ne može utjecati. Samo lud (ili posve pokvaren) čovjek može odbaciti misao da državi treba kakva-takva samodostatnost u proizvodnji hrane, u energetici, u prometu. A sjetimo se što su mudre hrvatske vlade u prvim dvama desetljećima XXI. stoljeća učinile hrvatskomu gospodarstvu! Hrvatsko su međuriječje (Slavoniju, Srijem i Baranju) obespučile i zatrle u njemu veći dio poljoprivredne proizvodnje. Ono malo što je preživjelo propast Todorićeva Agrokora predale su Rusima. Naftnu industriju prodale su Madžarima. Veći dio telekomunikacija prenijele su u vlasništvo Deutsche Telecoma, zadržavši lažno ime Hrvatski telekom. Hrvatske su autoceste bile nakanile dati tuđinu u stoljetni zakup; jedva ih je spasila pučka pobuna.

Zar je onda čudno što su u posljednjih nekoliko godina zbog nestašice posla i gubitka vjere u bolju budućnost iz Hrvatske glavom bez obzira pobjegle stotine tisuća radno sposobnih ljudi? Hrvati su danas demografski stara nacija, koju u domovini čini manje od četiri milijuna žitelja. A sada je, usred epidemije koronavirusa, snažan potres u njezinu glavnom gradu Zagrebu i okolici teško pogodio samo srce njezina kulturnog identiteta. O tomu bolno svjedoče obeskriženi tornjevi zagrebačke katedrale, kao i srušeni krovovi i razvaljeni zidovi ne samo zagrebačkih građanskih domova, nego i javnih zgrada u kojima su bile smještene kulturne, umjetničke i znanstvene ustanove. A tomu bi se mogle pridružiti suša i propast turizma.

Što dakle?

To je ozbiljna prijetnja aktualnoj hrvatskoj poluslobodi. Ona se može otkloniti samo žurnim, ali temeljitim preustrojem države. Za to je prijeko potrebna dobra doza suverenističkoga domoljublja i političke hrabrosti. Vide li to naši „državnici“? Vjerojatno vide. Ali oni su „sužanjske“ globalističke „pasmine koje se nikakov nauk ne prima“, pa se od njih ne može ništa očekivati. Pogotovo ne u predizborno vrijeme.

Benjamin Tolić