Nakon ovih mjesnih i područnih izbora predsjednik je HDZ-a i HDZ-ove krnje Vlade Andrej Plenković stranački jači nego ikad. HDZ je pod njegovim vodstvom osvojio više od pola Hrvatske i – grad Dubrovnik.

Veće gradove Plenković je ili prezreo ili mu se oni nisu dali. Zagreb, nekadanji glavni grad, još je u prosincu prošle godine novi vođa HDZ-a proračunski ostavio „u amanet“ Milanu Bandiću, a u svibnju ove godine tomu je „preslagivaču“ saborskih većina za izborni doručak poslužio svoga dragog Dragu Prgometa. Rijeku su za Partiju viteški obranili Vojko Obersnel i umjetnički revnitelji Olivera Frljića. Osijek je bez borbe ostao pod žezlom HNS-ova i SDP-ova Ivice Vrkića. A Split je – istina, uz nevjerojatno velik broj nevaljanih glasovnica – Željku Kerumu junački preoteo Plenkovićev imenjak stranački prijatelj Andro Krstulović Opara.

Površni, da ne velim pristrani, tumači izbornih rezultata redovito ističu ta „četiri velika grada“ (Zagreb, Split, Rijeku, Osijek) kao „urbanu Hrvatsku“. Pri tomu redovito prešućuju da je Zagreb po broju stanovnika dvostruko veći od ostalih triju gradova zajedno, a po obrazovnoj, kulturnoj, znanstvenoj, gospodarskoj i novčarskoj snazi dvostruko jači i od polovice Hrvatske. Nitko ne spominje žalosnu činjenicu da je od tih „četiriju gradova“ samo Zagreb samoodrživ – da samo on može bez pomoći izvana obilato hraniti svoj svagdanji život, svoju samoupravu i svoj razvoj. Zašto tako postupaju? Očito da sačuvaju stereotip o političkoj ljevici i desnici, po kojemu ljevici prirodno pripada „urbana“, a desnici „ruralna Hrvatska“.

     Ipak, svi ti tumači, koliko god bili pristrani, zamjećuju da se je na ovim mjesnim i područnim izborima prizemna Hrvatska temeljito „zaplavila“. I pri tomu nariču: Premalo je birača izašlo na birališta! Učeniji među njima predmnijevaju da će se sada Andrej Plenković u Saboru ustobočiti poput Ferka Tahija u Šenoinoj povjestici „Ukleta klijet“. Tražit će, vele, potvrdu svojih novih ministara grmeći: „Nostra sunt jura, / Nostra sunt rura!“ (naša su prava, naša su sela) i misleći pri tomu: „A kmet je smet!“ Na to će, vele oni, dezorijentirana „lijeva“ oporba samo škrgutati zubima. A trebala bi silniku hrabro uzvratiti: Da, gospodine! Što jest, jest: Vaša je guska tusta, al sela su vam – pusta!

Naravno, tumači pretjeruju. Ne će biti tako. Plenković nije „desničar“. Plenković je utjelovljeni „čisti centar“ Mate Granića – čovjek inkluzivan kao Božji blagoslov. A ako ipak bude tako nekako? E, to bi onda mogla biti neka mućka Vladimira Šeksa ili Davora Božinovića! Ali i to će biti samo hrvatska inačica liberalne demokracije. A nju – kao što se zna – krase neka endemska obilježja. Evo krasna primjera. Nigdje u drugim dijelovima svijeta nikad nisu na višestranačkim izborima pobijedili svi takmaci. U Hrvatskoj se to redovito događa. Eurohrvati se nad tim zgražaju. A meni je, valjda stoga što sam primitivan suverenist, ta neobičnost upravo dražesna! Nikada nisam tako uživao u demokraciji kao kada sam gledao i slušao Anku Mrak Taritaš kako na televiziji proglašuje svoju pobjedu. Umalo nisam uskliknuo: Tooo, ne daj se, Anko! A duboko sam se ožalostio kada je gospođa pobjednica rekla da joj je žao što se Bandić nije htio s njom sučeliti. No brzo me je utješio – tko? Pa sâm Bandić, inače elegantni Paraklet zagrebačkih gospođa. On je naime svečano izjavio da je i njemu žao.

Eto, tako nam je to. Ali visokonakladni novinski mudroslovi ne mare ni za te pobjede, ni za njihovu etičku ljepotu, ni za nježne osjećaje tankoćutnih ljudi. Oni su se oštro podijelili. Jedni samo slave Plenkovića zbog uspona HDZ-a, a drugi samo kude Davora Bernardića, Ivana Vrdoljaka i Krešimira Beljaka zbog pada SDP-a, HNS-a i HSS-a. A griješe i jedni i drugi. Ukopani u rovove titoizma ili u rovove europeizma, oni iz tih perspektiva ne vide bjelodanosti. Niti je Plenković svojim europstvom nadahnuo prizemni uzlet „desnoga“ HDZ-a niti je Bernardić svojim revniteljskim govorima ubio SDP-ovu „lijevu“ dušu. Nee, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi! Dogodila se strašna elementarna nepogoda.

SDP-u je, kao što znaju i SDP-ovci i ne-SDP-ovci, politički program bio – J. B. Tito. Najdraži su mu neprijatelji bili nekoć Franjo Tuđman, a u najnovije vrijeme Tomislav Karamarko. Vrdoljak i Beljak samo su trgovački zujali oko toga programskoga kumira i „civilizacijski“ se žestili kod virtualnih ideoloških barikada. Onda je, četrdesetak godina nakon svoje smrti, Tito ipak umro, a Karamarko se prije godinu dana povukao s političke pozornice. Te su promjene prouzročile velike gubitke. SDP i njegovi privjesci ostali su bez programa i najdražega neprijatelja, a HDZ bez dostojna takmaca na izborima. To su ponajvažniji stvarni uzroci stranačkoga rasporeda biračkih glasova na ovim mjesnim i područnim izborima.

Ovi će izbori, kao i svi dosadašnji, brzo pasti u zaborav. Ali po mojoj su prosudbi urodili i nekim dobrim plodovima. Eto, primjera radi, notorni se Vladimir Šeks okitio članskom značkom Počasnoga bleiburškog voda (PBV)! Milan Bandić, samozvani sorbonneski „profesor djelatne politike“, može se mirne duše u ime boljitka Grada Zagreba elegantno odreći „maršala Tita“. Andrej Plenković može bez straha od štete za Hrvatsku i HDZ odustati od sramotnoga „preslagivanja“ u Saboru i pozvati naciju na što skorije izvanredne parlamentarne izbore. Šeks je, kao što rekoh, svoj plod ubrao, a što će sa svojim plodovima učiniti Bandić i Plenković, to u ovom času vjerojatno ne znaju ni oni.

 

Benjamin Tolić