U javnom odgovoru na e-pismo kojeg je dobio od predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, profesor dr. Slaven Letica je predočio čitateljima Večernjeg lista (Obzor, 13. prosinca) svoje razumijevanje izbornog programa pod naslovom Druga Republika. 

E-pismo je dobio uz naznaku očekivanja pošiljatelja (Josipovića) da će imati mogućnosti širiti poruke iz njegovog izbornog programa i da će moći na pozitivan način - u Josipovićevu korist - utjecati na mišljenje birača.

Iz javnog odgovora profesora Letice može se zaključiti da se predsjednički kandidat obratio na krivu adresu. Program Druge Republike kao i prethodni mu program Pravog puta su - kako u odgovoru piše Letica - 'multi-bing pilule' koje ga neće zavesti, a isprazne ga fraze, lišene bilo kakvog povijesnog, znanstvenog i životnog smisla neće uvjeriti da bi javno i privatno zagovarao Drugu Republiku 'tamo do 2020. godine'.

Korištenje rednih brojeva u periodizaciji državnopravne povijesti svojstveno je za francusku prevratničku ustavnu i državnu povijest svih pet republika - stoji u Letičinom odgovoru - a samu Josipovićevu ideju Druge Republike ocjenjuje potpuno promašenom u suštinskom, zdravorazumskom, teorijskom i formalnopravnom pogledu. Profesora Leticu iznad svega 'zbunjuje' što predsjednički kandidat ima nakanu svoj Projekt Druge Republike dati na referendumsko izjašnjavanje u slučaju da ne dobije potrebnu saborsku većinu, jer je upravo na taj način Aleksandar Karađorđević razvlastio parlament pravdajući to nužnošću uspostave izravne veze s voljenim 'jugoslovenskim' narodom (Vidovdanski ustav). Letica dodaje da ipak ne zamišlja Josipovića kao diktatora, napominje da je više sklon zaključku kako su projekti Druga Republika i Nova pravednost markentiški predizborni trikovi. U odgovoru sugerira Ivi Josipoviću da je projekt Druge Republike trebao, ako se već odlučio, krstiti kao Treću Republiku jer se, pojašnjava Letica, ona nastavlja na božićnim Ustavom ('90.g.) ozakonjenu Prvu Republiku i potom Drugu Republiku koja je 2001. godine voljom trećesječanjske vlasti ozakonjena korjenitom izmjenom božićnog Ustava.

Tako profesor Letica profesoru Josipoviću. Ali, ako bi se uvažavalo Dragutina Lalovića, umirovljenog profesora političke teorije na Fakultetu Političkih nauka, a ne profesora Slavena Leticu, onda bi korištenje rednih brojeva u periodizaciji hrvatske državopravne povijesti bilo bitno drukčije.

Lalović naime pod Prvom Republikom podrazumijeva 'realsocijalistički sustav' (od 1941. do 1990.) s ustavnom pozicijom Hrvatske kao republike, a pod Drugom Republikom 'autoritarnu državu, s rudimentarnim demokratskim i izrazitim totalitarističkim obilježjima' koja je nastala na božićnom Ustavu a nestala s dolaskom trećesječanjske vlasti (1990. – 2000.). Lalović drži nedvojbenim da je dolazak HDZ-a na vlast 'bio prekid s dotadašnjim demokratskim promjenama' i da je 'stupanj slobode bio veći u formalno totalitarnom, negoli u formalno demokratskome sustavu'. (Hrvatska Druga republika i njezine državotvorne kušnje, Lalović, D., Polit. misao, Vol XXXVIII, 2001., br. 1, str. 12–25). Prema Laloviću s dolaskom trećesječanjske vlasti uspostavljena je Treća Republika. (Nazivali li je Trećom ili Republikom kojeg god rednog broja, vlast od trećeg siječnja 2000. do danas razgrađuje njene institucije, ponajprije policiju i vojsku, diplomaciju, i sve ono što se odnosi na sigurnost i zdravlje nacije.) U ovome 'Lalovićevom slijedu' Josipovićeva bi bila Četvrta Republika.

Nu, ideja Druge Republike Vlade Gotovca starija je ne samo od Josipovićeve nego i od Lalovićeve periodizacije. On ju je kao predsjednik Matice Hrvatske i predsjednički kandidat iznio dvije godine nakon poznatog Božićnog Ustava. U intervjuu tjedniku Globus (28. veljače 1992. g, st. 16, 17) Gotovac najavljuje da bi njegov 'eventualni dolazak na predsjedničko mjesto doista značio velike promjene u struk­turi političkog i državnog živo­ta u Hrvatskoj', što podrazumijeva i promjenu Ustava jer on 'ne bi mogao prihvatiti da nastavi ovakvu Republiku kakvu sada imamo'.

Da ideja Druge Republike umrlog pjesnika nije ostala mrtvo slovo na papiru očito je iz programa "Instituta Vlado Gotovac" kojega vodi pjesnikova druga žena Simona Šandrić Gotovac, nekoć Šima Šandrić. Riječ je o 'Institutu za uznapredovale studije' koji se od svog osnutka (2001. g.) bavi pomaganjem i stipendiranjem studenata humanističkih znanosti, a u perspektivi Institut namjerava izdavati glasilo Druga republika.

Kako Gotovčev politički program Druge Republike za njegova života nije shvaćen – na svu sreću ni prihvaćen - Liberalnoj je stranci, kojoj je pjesnik bio predsjednikom, ostavio u naslijeđe 'trajno širenje granica slobode'. Nakon utrnuća LS-a to je nasljeđe palo u krilo Čaćić-Pusićkinog HNS-a, potom i SDP-a pa je na kraju nejasno je li Josipovićeva ideja Druge Republike dio Gotovčevog političkog programa. No, ideja nije originalna. Nije originalna u odnosu na Gotovčevog stranačkog prijatelja Slavka Goldsteina i njegovu Drugu Republiku Hrvatsku (Erasmus, 1994., 8; str. 21-3), a ni u odnosu na Vesnu Škare Ožbolt ('Druga Republika - kompletna rekonstrukcija vlasti', mrežne stranice DC-a, ožujak 2011. g.).

Osim ovdje spomenutih zagovornika Druge ili n-te Republike, valja spomenuti i predsjedničkog kandidata dr. Milana Kujundžića. On je prije petnaestak dana na javnoj tribini u Osijeku izjavio kako 'mi svoju politiku nazivamo drugom republikom', uvjeren da će se 'narod pokrenuti i stvoriti drugu republiku. Prisvajajući originalnost ideje o Drugoj Republici optužio je protukandidata Ivu Josipovića za plagijat, spreman - kako je rekao - uz optužbu predočiti i dokaze.

Shvativši valjda da iz istog naziva slijedi i sličnost njegovog i Josipovićevog programa i da mu ta okolnost ne bi bila od koristi, on je kratko nakon optužbe za plagijat odustao od Druge Republike i dosjetio se Nove Hrvatske.

Što je zapravo sadržaj Josipovićeve Druge Republike, odnosno Kujundžićeve Nove Hrvatske i postoji li njihova programska bliskost?

Prije nego se je njegov izborni program pojavio na mrežnim stranicama, Ivo Josipović je u predstavljanju svog programa primijenio lukavstvo kakvo priliči majstorima kamuflaže. U prvom je koraku Ured predsjednika zatražio od agencije Ipsos puls da napravi istraživanje o stavovima građana o unaprijed zadanim političkim pitanjima (o čijem li trošku?) potom je njegov PR savjetnik rezultate ispitivanja distribuirao preko slideshare-a, i rasprava u spin-formi na temu ustavnih promjena uz prezentaciju anketnih rezultata mogla je u drugom koraku početi. A pozivu se na raspravu u Uredu predsjednika 18. listopada 2014. odazvalo šareno društvo: GONG-ovci, HAZU-ovci, psiholozi, politolozi, zastupnici u Saboru, riječju sve ugledni pojedinci predstavnici organizacija civilnog društva.

Dakako da su rezultati ispitivanja bili u potpori prijedlozima za ustavne promjene uključujući i onu izbornog sustava: 80% ispitanika podržava reformu izbornog sustava, dvije trećine njih podupire reformu regionalne i lokalne samouprave (s ukupno 5-8 regija,87% ispitanika drži da Predsjedniku treba Ustavom omogućiti da odbije ovjeriti one zakone kojeg smatra neustavnim i vratiti ih Saboru na razmatranje.

Usporede li se ovi rezultati s referendumskom inicijativom 'Birajmo zastupnike imenom i prezimenom', vidjet će se da je njezina politička dobit u osnovi Josipovićevog prijedloga ustavnih promjena. S ironijom bi se moglo reći da je Inicijativa U ime obitelji s prikupljenih 380 000 potpisa za raspisivanje referenduma napravila dobar predizborni posao za predsjedničkog kandidata Ivu Josipovića.

U sažetku, Josipovićev izborni program se temelji na konceptu promjene Ustava kojim se preuređuje teritorijalni ustroj države u smislu snažne decentralizacije i regionalizacije (pet ili šest regija), kojim se uređuje pozicija Ustavnog suda, kojim se mijenja izborno zakonodavstvo, uvodi preferencijalno glasanje i uređuje stranačko organiziranje.

U osnovi su izbornog programa Milana Kujundđića novi Ustav i ustavni zakoni kojima bi se ojačale ovlasti predsjednika, preuredile ovlasti Ustavnog suda, uspostavila regionalna podjela Hrvatske (4 županije plus grad Zagreb), izmijenio izborni sustav uvođenjem preferencijskog glasanja i snižavanjem izbornog praga kako bi se oduzela prednost dvjema najjačim strankama i kako bi se omogućilo građanima da zastupnike biraju oni a ne stranački čelnici.

Sličnosti i dodirnih je točaka u oba izborna programa puno, razlika se očituje u Kujundžićevom prijedlogu za jačanje uloge predsjednika.

U Letičinom se stilu za oba ova programa - koja su usmjerena na treći put - može reći da su 'multi-bing pilule' koje doduše mogu zavesti, ali su izvan realnosti jer su neprovedive. Zbog čega?

Prema nedavnom tumačenju Predsjednice Ustavnog suda Jasne Omejec (HRT, Javna stvar, 12. 12. 2014.) predsjednik Republike nije onaj koji može raspisati referendum o ustavnim promjenama, jer on 'samostalno nema tu mogućnost, ali može predložiti raspisivanje referenduma na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera'. 'To je jedna procedura koja nije sasvim uređena u Ustavu'.

Trenutni premijer se već negativno očitovao na Josipovićev prijedlog, a onaj budući će se na isti način očitovati, naravno ako se u kraćem roku ne dogodi radikalna promjena u odnosu političkih snaga.

Realnost Josipovićevog i Kujundžićevog programa obeskrijepljuje činjenica da je Ustavni sud zaključio da građanska inicijativa 'Birajmo zastupnike imenom i prezimenom' nije prikupila 10 posto od  4 042 522 birača u RH. Jedina mogućnost provedivosti izbornih programa dvojice predsjedničkih kandidata bila je vezana uz pozitivan ishod spomenutog referenduma sve do nedavno objavljene odluke Ustavnog suda. Referendumska inicijativa slična onoj koja je pala u vodu, 'kako stvari trenutno stoje' bit će nerealna slijedećih nekoliko godina.

U pozadini svega vezanog za Josipovićeve i Kujundžićeve izborne programe, za kampanju općenito, za njenu medijsku dimenziju stoji protuhadezeovsko i protivtuđmanovsko raspoloženje. U pozadini je i želja da se zasjeni Tuđmanova državnička veličina, da povijest otpočne od novog lidera onako kako je to pokušao Mesić ili pak Sanader.

Ništa novo: tako je bilo i u vrijeme Gotovčeve i Goldsteinove Druge Republike, tako je bilo u vrijeme Mesić-Račanove i Sanaderove Treće Republike, tako je i sada za vrijeme Josipovićeve Četvrte i Kujundžićeve Nove Hrvatske.

Da je tako bilo i nakon prvih demokratskih izbora devedesete može se vidjeti iz intervjua prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana kojeg je u tjednu nakon drugog kruga prvih parlamentarnih izbora dao novinarima Vjesnika Mladenu Plešeu i Zoranu Daskaloviću.

Na pitanje novinara kako 'ima primjedbi da će demokratski procesi u Hrvatskoj biti oslabljeni, a demokratska scena osiromašena zbog toga što su na političkoj sceni ostale samo dvije stranke', Tuđman je odgovorio:

-To mogu reći samo politički nedorasli ljudi. Hrvatska demokratska zajednica imat će opoziciju socijalističkog bloka jer će komunisti i socijalisti skupiti oko dvadesetak posto glasova, pa prema tome i kandidata. I zašto bi sada taj dvostranački sustav s kojim ćemo ući u Sabor bio nedemokratski. Osim toga, pogledajmo svijet. Ni jedan sustav, ni jedna parlamentarna demokracija nije najidealnija, ali je zapravo najbolje tamo gdje postoji dvostranački sustav. On je i najdemokratskiji i najracionalniji. Jedna stranka na vlasti, a druga u opoziciji i kao kontrolor, pokazalo se do sada najsvrsishodnijim. Mi smo u HDZ-u odlučno usmjereni da unutar Hrvatske demokratske zajednice ne bude nikakva monopolizma i jednoumlja. Mi smo zato da se unutar stranke, kao što je to u svim velikim strankama na Zapadu, razne struje bore za prevagu. Bio bih uvijek za to da postoje dvije glavne stranke, eventualno treća, ali nikako tridesetak stranaka. Zbog toga da se ne gubi vrijeme i zbog toga što je to najracionalnije.

Tko ima uši neka čuje i oči neka vidi: snaga Tuđmanovih prosudbi ni nakon 25 godina ne slabi.

 

Ivan Mihael Ban

Share
0