- U prošlu smo srijedu imali priliku gledati iznimno zanimljive Paralele vanjskopolitički magazin urednice Morane Kasapović (26. 11. 2014., HTV 1, 21.00). Centralna tema emisije se odnosila na krizu u Ukrajini, a u sklopu nje je bio reemitiran dio interviewa s Vladimirom Putinom kojeg je ruski predsjednik dao novinaru ARD-a Hubertu Seipelu.

Interview kojemu je povod bila 25 godišnjica pada Berlinskog zida bio je prikazan desetak dana ranije na spomenutoj njemačkoj televiziji. Zanimljivi su bili i prilozi novinara Danka Družijanića (Ukrajina nakon kijevskog Majdana, status američkih snaga u baltičkim zemljama i Poljskoj, nedavne vojne vježbe britansko-poljskih snaga) i Suzane Volf Pendić (politika Viktora Orbana, mađarska ovisnost o ruskim energentima i njena politička pripadnosti Zapadu, sudbina Južnog toka, Mola, Ine) a nadasve su bile zanimljive poruke ruskog predsjednika i analize u emisiju pozvanih gostiju: doc. dr. Davora Bobana s Fakulteta političkih nauka i Judy Dempsey iz think tanka Carnegie Europe kojeg je jedan od centara u Berlinu.

Predsjednik je Putin u interviewu s dosta uvjerljivosti obrazlagao rusku politiku unatrag petnaestak godina; ukazao je na razloge zbog kojih je Rusija obnovila strateške letove nakon što ih je '91. obustavila (kaže, 'NATO se od 2001. g. dva puta proširio'); poistovjetio je gospodarsku situaciju sa sigurnosnom (navodi primjer 'Gazprombanke koja je ukrajinskom gospodarstvu dala kredit od 25 milijardi dolara'); objasnio je što Sporazum o pridruživanju EU i Ukrajine znači za Rusiju s obzirom na bescarinski pristup i činjenicu da je Ukrajina već članica slobodne zone trgovine unutar ZND-a i upozorio - između ostalog - da bi promicanje rusofobije u Ukrajini imalo katastrofalne posljedice.

Repozicioniranje Rusije na 'velikoj šahovskoj ploči' nakon političkog zalaska Mihaila Sergejeviča Gorbačova i fluidno asimetrične podjele svijeta imali smo priliku čitati u obliku geostrateške analize i to prije dvadeset godina!! U prosincu 1995. godine Zbignew Brzezinski je u Los Angelos Timesu, govoreći o prilikama nakon nestankom bipolarnog odnosa snaga spomenuo 'mogući zaokret ka nekom obliku osobne diktature' i predvidio da bi 'autoritarna i nacionalistička većina u Rusiji mogla forsirati 1. reintegraciju Ukrajine, Azerbejdžana i ostalih bivših dijelova Sovjetskog Saveza, 2. usprotiviti se politici širenja NATO-a na Istok, i 3. sklopiti pragmatični savez s Iranom ili Kinom'. I još nešto: kao zagovornik brzog proširenja NATO-a Zbignew Brzezinsky je te iste godine u časopisu Foreign Affairs (1995. siječanj/veljača) napisao da 'proširenje NATO-a ne treba biti potaknuto uzvitlavanjem antiruske histerije, što bi na kraju moglo postati samoispunjavajućim proročanstvom'.

Začuđujuća točnosti predviđanja autora geopolitičke čitanke iz '97., The Grad Chessboard: 'odnekud' se, umjesto dugovječnog premijera postsovjetske Rusije Černomidina, pojavio Vladimir Putin; reintegracija Ukrajine je zamalo uspjela (pobunom na kijevskom Majdanu je doduše onemogućena Janukovičeva proruska politika, ali joj je epilog rusko preuzimanje Krima); reintegracija Gruzije završila je osamosaljenjem Južne Osetije i Abhazije; pragmatični savez s Kinom je sklopljen ove godine, s Iranom također. Rusija i Kina su naime u svibnju potpisale plinski ugovor stoljeća, vrijedan 400 milijardi dolara. Riječ je o sporazumu između Gazproma i Kineske nacionalne naftne tvrtke CNPC i to na rok od 30 godina!! Očito, ovaj je sporazum više od obične trgovine, on će zasigurno imati krupne geopolitičke posljedice. Nadalje, u skladu s ugovorom kojeg su u Moskvi nedavno potpisali predstavnici državnih nuklearnih agencija Rusije i Irana, ove su dvije zemlje dogovorile izgradnju dva nova bloka nuklearne elektrane Bushehra u Iranu. Procjenjena vrijednost ugovora s kojim Iran dobiva mogućnost diverzifikacije svoje energetske politike je preko 10 milijardi dolara.

Je li na pomolu stvaranje alijanse Rusija - Kina - Iran prerano je tvrditi, ali činjenica da NATO planira svoje granice na al-Assadovom pragu a u dogledno vrijeme i preko njega, Siriji susjednom Iranu daje povoda sklopiti pragmatičan savez s Rusijom.

Putinove tvrdnje iz razgovora za ARD - da su gospodarski problemi ujedno i sigurnosni - komplementarne su tvrdnjama generala Johna J. Sheehana, bivšeg zapovjednika za Atlantik, koje je iznio u svom govoru na Institutu za strateške i međunarodne studije u Lisabonu, 9. listopada 1997. Govoreći o nužnoj prilagodbi NATO-a novonastalom sigurnosnom krajoliku general Sheehan je u svojoj analizi apostrofirao činjenicu da su od 100 najvećih svjetskih privrednih subjekata, više od polovice korporacije, ne države: 'Prihodi General Motorsa veći su od bruto nacionalnog proizvoda Danske, Ford ima veće prihode od Južne Afrike, a Toyota od Norveške; zbroje li se prihodi 200 najvećih svjetskih korporacija, vidjet će se da su veći od četvrtine svjetske privredne aktivnosti; prihodi 200 najvećih svjetskih korporacija veći su od zbroja prihoda svih zemalja svijeta, bez 9 najrazvijenijih nadmašuju zbroj prihoda 182 zemlje'. (U odnosu na '97. godinu, tablica prestiža danas je nešto drukčija, ali je sigurno da je od deset najvećih kompanija osam iz energetskog sektora. Na drugom je mjestu sektor komercijalnih banaka a na trećem automobilska industrija. Godine 2011. među 500 najvećih najviše je američkih kompanija, 132, drugo je mjesto zauzela Kina sa 73 kompanije, a na trećem je mjestu Japan sa 68 kompanija.)

Očito, interes korporacija je i interes države – i obrnuto. Drugim riječima, ulazak ideja, ljudi i kapitala iz privatnog u državni sektor spomenutom je prilagodbom vojnog sustava novom 'sigurnosnom krajoliku' patentiran kroz rotirajuća vrata Administracije. U tome smislu treba razumijevati i pojavu privatnih vojski povezanih s osiguranjem kompanija iz energetskog sektora (u Afganistanu i Iraku), a u slučaju Rusije koja je na brojnim primjerima Zapada domislila kontradoktrinu stvaranje oligarhijskog sustava, očito je da vlast iz Moskovskog kremlja kapilarno ali snažno prodire u sve dijelove svijeta, spremna štititi svoje interese (simbolički rečeno) i radioaktivnim polonijem.

Uzgred, kako bi se u kontekstu navedene liste najjačih gospodarskih subjekata trebao razumijevati jedan od strateških dokumenata u kojemu se definira uloga Amerike i njezine globalne zadaće da se (između ostalog) 'suprotstavlja mogućnostima narušavanja postojećeg sustava svjetske trgovine, financijskog tržišta i dostave energije'? Treba li spominjati da je dokument izrađen pod vodstvom Zbignewa Brzezinskog? (America’s National Interests: A Report from the Commision on America’s National Interests, Council for Foreign Relations, Washington 1996.) Nije li ovaj dokument bio strategijska osnova Europskoj komisiji da svojim članicama (Mađarskoj i Bugarskoj) uz prijetnju sankcijama uputi 'preporuku' da odustanu od suradnje na izgradnji Južnog toka.

Da je i Hrvatska dio sigurnosnog krajolika gledateljima spomenutih Paralela dala je znati i gošća emisije Judy Dempsey: 'Ukrajina sve više postaje zadaćom Europske unije, pustimo sada NATO i SAD, 28 članica EU moraju odlučiti jesu li spremne angažirati se oko Ukrajine na duge staze. To znači dugotrajnu financijsku i gospodarsku potporu, poticanje političkih reformi, nadam se da je Unija na to spremna.' I bez ovog pojašnjenja gospođe Dempsy da je Hrvatska dio 'aktualnog sigurnosnog krajolika' bilo je jasno u trenutku kada je izgradnja Južnog toka postala važno vanjskopolitičko pitanje Hrvatske u mandatu Stjepana Mesića, a pogotovo od najave MOL-a da bi svoj udio u Ini mogao prodati Gazpromu, najprofitabilnijoj kompaniji u plinskom sektoru u svijetu. Nimalo slučajno, a gotovo u isto vrijeme, u javnosti se pojavio naputak američkog potpredsjednika Bidena (Večernji list, 25. studenog, st. 3) da se Hrvatska okrene izgradnji LNG terminala kako bi postala energetski centar za jugoistočnu Europu. U konkretnom slučaju, želi li se Hrvatska afirmirati kao pouzdan partner u euroatlantskom savezništvu pred njom je nimalo jednostavan izbor gospodarskog opredjeljenja.

Drugim riječima, potpredsjednik Biden i gospođa Judy Dempsy upućuju na činjenicu da bi po naravi hrvatskog članstva u EU i NATO-u suština njezine vanjske politike trebala biti aktivni euroatlantizam. Nisu to pojedinačni stavovi osobâ iz Administracije ni analitičarâ iz Carnagie zaklade (Judy Dempsey) nego posve izvjesno svih umreženih savjetodavnih think tank organizacija koje osmišljavaju, promiču euroatlantizam i svakodnevno (ovisno o događajima) analiziraju njegove perspektive. S više prikrivenosti sličnih je 'mislećih' timova i na ruskoj strani, u pravilu navezanih za Rusku akademiju, čiji je za sada legitimni eksponent savjetnik ruskog predsjednika Aleksandar Dugin.

Takvih think tank organizacija kao što je u Paralelama eksponirana Carnegie Europe ima ih na desetke, a jedna od utjecajnijih je i Trilateralna komisija koju je utemeljio i njen rad osmislio bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera, Zbignew Brzezinski. Nije li onda za očekivati i nije li posve logično da iz jedne takve organizacije dođe poziv da u personalnom smislu Hrvatska sudjeluje u njezinom radu. Kao što je rad Trilateralne komisije otvoren javnosti (pretpostavljam ne u svim aspektima) tako je i članstvo u njoj također javna stvar. Pretpostavljam da je Kolinda Grabar Kiratović članstvo u Trilateralnoj komisiji prihvatila u dogovoru sa Strankom.

I priča o ovoj think thank organizaciji i predsjedničkom kandidatu bi se svela na geopolitička pitanja da na dnevnom redu nisu predsjednički izbori i sve što se uz kampanju pred izbore veže. U tome bi se smislu nedavna primjedba Ive Josipovića da 'članica Trilateralne komisije' nema pravo kritizirati njegov probalkanski regionalizam mogla shvatiti kao uspjela ili neuspjela konfabulacija, ili pak kao manje-više dobra predizborna dosjetka. Međutim, osobu (KGK) koja se deklarira kao vjernica, kršćanka, rimokatolkinja, dovoditi u svezu sa sotonizmom zbog činjenice da je članica Trilateralne komisije više je od bezočne optužbe. Takvu je naime optužbu lansirao muzikolog, novinar, glazbeni kritičar i 'akademik u dijaspori', E. Ćić, kojeg se u javnosti između ostalog predstavlja kao osobu s teološkom naobrazbom, konkretno na portalu koji u svojim medijskim inačicama pokriva dobar dio balkanskog informativnog prostora. U svojoj mistifikaciji oko Trilateralne komisije spomenuti je publicist posegnuo i za takvim autoritetom kakav je bivši sportski novinar David Icke. Upravo je ovaj 'poznati Englez' jedan od onih lažnih autoriteta u pravilu nadahnutih okultizmom, koji će se kao i Leo Taxil davno prije njega pojavljivati s vremena na vrijeme kako bi stotinama stranica fascinirao lakovjerne mješavinom istinitih podataka i grotesknih fabula, pa spomenuta Ćićova tvrdnja u svezi luceferijanstva u konkretnom slučaju nema nikakvog razboritog uporišta, zanemari li se njegova politička preferencija u odnosu na predsjedničke kandidate.

No, pravo je pitanje, hoće li izborom predsjednika (predsjednice) na predstojećim izborima Hrvatska izabrati svoju (bolju) petogodišnju budućnost?

Hoće li se zbog svog izbora (28. prosinca) opet zacrvenjeti ili će se odvažiti kroz 'novi sigurnosni krajolik' kapitalizirati svoj založeni suverenitet i svoje geopolitičke šanse u 'tom i takvom svijetu'?

 

Ivan Mihael Ban

Share
0