Doista, sudeći prema pisanju medija u Hrvatskoj, a kako se iz priloženog vidi i u Republici Srpskoj, po srijedi je svojevrsna zabluda, zabuna ili zamjena reda važnosti: ono što je manje postaje više važno u odnosu na čin i trenutak političkog odlučivanja u Hrvatskoj.

U kolumni pod nazivom 'Epohalni referendum' o promjeni izbornog sustava Nino Raspudić piše: 'U sjeni predsjedničke kampanje koja još službeno nije započela, a koju su mediji već izrežirali kao sraz dva kandidata, aktualnog predsjednika i kandidata SDP-a Ive Josipovića i HDZ-ove Kolinde Grabar-Kitarović, u Hrvatskoj se iza brda valja nešto što bi moglo dugoročno radikalno izmijeniti političku scenu u Hrvatskoj i promijeniti logiku kadroviranja po kojoj su do sada funkcionirale političke stranke'. (Nezavisne novine, Banja Luka, internet izdanje, pristup 8. rujna 2014.)

Što bi Raspudićevi banjalučki fanovi imali za reći ako bi tekst počeo ovako:

U sjeni referendumske kampanje koja još službeno nije započela, a koju su mediji već izrežirali kao pitanje epohalne važnosti aktualne i referendumom predložene izborne koncepcije, u Hrvatskoj se iza brda valja nešto što bi moglo dugoročno i radikalno izmijeniti političku scenu u Hrvatskoj: predsjednička kampanja, i - pobjedi li Ivo Josipović - otvorena mogućnost nove izborne pobjede SDP-a.

Doista, sudeći prema pisanju medija u Hrvatskoj, a kako se iz priloženog vidi i u Republici Srpskoj, po srijedi je svojevrsna zabluda, zabuna ili zamjena reda važnosti: ono što je manje postaje više važno u odnosu na čin i trenutak političkog odlučivanja u Hrvatskoj.

U ovom je trenutku za naciju sudbonosnije pitanje izbora predsjednika države od pitanja izbornog zakona i prema onome što se u promjeni izbornog zakona predlaže, ni po čemu nije epohalan ako se misli na nacionalni probitak.

Lako za banjalučke fanove, kakve veze oni imaju s takvim pitanjima o kojima im Raspudić iznosi svoju ekspertizu na ovaj način? On u spomenutoj kolumni uvodi čitatelje u hrvatski problem napomenom kako je 'Građanska inicijativa U ime obitelji pokrenula novu referendumsku inicijativu koja nije usko vezana uz demokršćanski svjetonazor, a koja je naišla i na odobravanje nekih lijevih i liberalnih krugova koji nisu izravno ovisni o vladajućoj strukturi'.

Koji su to lijevi i koji su to liberalni krugovi koji ne ovise o vladajućoj strukturi, toliko važni i utjecajni da ih je Raspudić ovom zgodom imao potrebu spomenuti? Misli li na Gong i slične nevladine prirepke? Naravno da inicijativa o kojoj je riječ nema veze s demokršćanstvom, ali ima veze s politikom i političkim ambicijama koje Raspudić, htijući ili ne, podalje u tekstu otkriva:

'Ako se prikupe potpisi, koji se sada prikupljaju i protiv njih, (misli na HDZ) i referendum prođe, ekipa oko Inicijative U ime obitelji na sljedećim parlamentarnim izborima može ući u igru s utemeljenom nadom da će preoteti veći dio biračkog tijela HDZ-u. A ako ne uspiju skupiti dovoljan broj potpisa mogu prozivati HDZ zbog opstrukcije i konzerviranja postojećeg stanja, za koje se načelno svi slažu da je loše'.

Raspudić kao da ovom mogućnošću želi potaknuti nadu kod svojih fanova iz Republike Srpske - a i šire - da će netko napokon doći u poziciju naštetiti HDZ-u. Iz njegove analize slijedi da 'prikupljanje glasova i protiv njih' (misli na HDZ), i 'ulazak u igru', nije ništa drugo nego dvostruki pristup 'ekipe oko Inicijative UIO'.

Nije samo on došao do toga zaključka. Upravo zbog toga što su mnogi prozreli takvu dvostruku igru 'ekipe oko Inicijative UIO', njezinom referendumskom prijedlogu neće dati apsolutnu podršku. Ako je tu dvostruku igru prepoznao i HDZ, zašto bi bilo čudno da je i najveća stranka protiv nekih prijedloga promjene izbornog zakonodavstva? Zašto bi napokon i bila za Inicijativu koja će je, ne uspije li u svojim namjerama 'prozivati za opstrukciju', a uspije li 'preoteti veći dio njezinog biračkog tijela', kako to pojašnjava Raspudić.

Na kojem programu Inicijativa UIO može 'utemeljiti nadu da će preoteti biračko tijelo HDZ-u', to iz Raspudićevog pisanja nije razvidno. Je li Inicijativa UIO politička stranka? Namjerava li to postati pa sada kalkulira? Je li doista krajnji cilj 'preoteti veći dio biračkog tijela HDZ-u'? Ako Inicijativa UIO ima takvu ambiciju, zašto bi to 'preotimanje konzervativnog biračkog tijela' bilo od HDZ-a? Zar Kujundžićeva Zora nije neki konzervativni faktor? Ili pak Obiteljska stranka? Zar Autohtona seljačka stranka Branka Borkovića nije konzervativnoj Inicijativi UIO primamljiv birački potencijal? Budući su 'HDZ i SDP isti', kako mantraju 'spasitelji' Hrvatske, zašto ne preotmu veći dio biračkog tijela SDP-u?

'Radi se o novom referendumu o promjeni izbornog zakona', piše Raspudić, 'koji će, ako na njemu predloženo pitanje prođe, bitno promijeniti izborna pravila, a srednjoročno i političku scenu u Hrvatskoj'. Mesićeva logika: Ako referendum o promjeni zakona prođe, promijenit će se izborna pravila i politička scena; ako je danas četvrtak, onda će sutra biti petak. Koji je to srednji rok? Je li to 10, 15, 20, 30 … godina? Dakako da će se promijeniti, samo je dvojbeno hoće li ta promjena biti za opće Hrvatsko dobro.

-Raspudić spekulira da će ta promjena biti epohalna i objašnjava kako se u referendumskom prijedlogu poboljšava izborni sustav u smislu veće pravičnosti djelomičnim prekrajanjem izbornih jedinica kako bi se uravnotežio broj zastupnika jer se izborne jedinice razlikuju brojem glasača a daju isti broj zastupnika, pa pojašnjava kako se Hrvatski Sabor 'popunjava iz deset izbornih jedinica iz kojih se bira po četrnaest zastupnika, jedne izborne jedinice za "dijasporu", tj. hrvatske državljane s prebivalištem izvan Hrvatske koji biraju tri zastupnika, a ostali su zastupnici manjina s posebnih lista.

Budući je u banjalučkoj edukacijskoj kodomeni, Raspudić propušta napomenuti da se također s jedne (manjinske liste Srba) biraju tri kandidata neovisno koliko birača iziđe na izbore.

Neravnoteža i nerazmjer izbornih jedinica i biranih zastupnika - kako vidimo kod Raspudića i Inicijative - problem je koji se mora razriješiti, ali nerazmjer broja glasača srpske manjine u odnosu na tri zajamčena saborska zastupnika s manjinske liste ne mora, pa Raspudića (i Inicijativu UIO) to nimalo ne tangira. Da referendum - o kojemu je riječ - nije u najmanju ruku epohalan, potvrđuje činjenica da se u prijedlogu izbornog zakona nasljeđuje mogućnost, odnosno paradoks, da se s 351 glasom može postati zastupnik. (Slučaj Nazifa Memedija u pretprošlom sazivu Sabora primjer je epohalnog nerazmjera jer je glas kojim je on biran 42 puta vrjedniji od glasa kojim je biran hrvatski zastupnik.)

Je li možda epohalnost prijedloga izbornog zakona kojeg zagovaraju Inicijativa UIO i Raspudić u tome što se za višemilijunsko hrvatsko iseljeništvo postavlja limit od tri zastupnika, a manjinama se ne dira njihovih pet. Pridoda li se tome broj Srba na drugim listama, nerealna zastupljenost manjina u Saboru je očita. Zar ne bi bilo racionalniji prijedlog da se uz nužnost uvođenja dopisnog glasovanja broj zastupnika iz iseljeništva vrati na staro, tj. maksimalno na 12, ali u ovisnosti s brojem glasača koji bi izašli na izbore i to tako da broj glasova potrebnih za izbor jednog zastupnika u Domovini bude jednak broju glasova potrebnih za izbor zastupnika iz iseljeništva. To bi bila pravična raspodjela i logika kojom se onemogućava diskriminacija.

Što u svojoj kolumni o izbornom pragu piše Nino Raspudić? 'U ovom prijedlogu (Inicijative UIO) nudi se prag od tri posto, umjesto dosadašnjih pet. Snižavanje izbornog praga značajno će smanjiti broj tzv. propalih glasova, koji se onda u izračunu mandata pripisuju drugim strankama, što je do sada dovodilo do apsurda da je čak četvrtina birača glasovala, a nije dobila predstavnika u Saboru, tj. glas im je pripisan strankama za koje uopće nisu glasovali'.

-Tko će reći da to nije točno? Ali, ako je to temeljni razlog, zašto onda Inicijativa nije u startu bezuvjetno predložila da cijela Hrvatska bude jedna izborna jedinica? U tome bi slučaju broj 'propalih glasova' bio neznatan i to bi rješenje najvjernije odražavalo volju biračkog tijela.

'U prijedlogu izmjene izbornog zakona u Hrvatskoj pokušao se naći dobar balans između praga od tri posto i tri tisuće potpisa potrebnih za kandidaturu stranke, piše Raspudić i obrazlaže da 'tri tisuće potpisa za kandidaturu ipak ne može skupit bilo tko' te da prijedlog 'onemogućuje zajedničke kandidacijske liste dviju ili više stranaka' čime bi se onemogućilo da 'mariginalne stranke participiraju u vlasti 'kao mariginalni HNS koji drma državom i kontrolira gotovo pola javnog novca, samo zato jer je većem koalicijskom partneru, SDP-u, bila potrebna kao jezičac na vagi'.

-Paradoks je ovoga prijedloga što istodobno izborni prag snižava a prag kandidiranja podiže pa problem marginalnih stranaka ostaje i u ovom prijedlogu. Ili pitanje: zašto je stranka s 2,5 % marginalna, a ona s 3% nije? I obrazloženje da bi se onemogućavanjem predizbornih koalicija spriječilo političko trgovanje - ne drži vodu. Zar nije veća prijevara postizborno koaliranje, zar nije moguća politička trgovina i poslije izbora? Logično je da stranke programski i ideološki bliske koaliraju prije izbora, a nije logično da poslije izbora trguju i koaliraju stranke potpuno programski različite. Također je nevažno drmali li koalicijski partner s 2 %, ili 3%, ili pak onaj s 25 % glasova, njihova odgovornost prema biračima je nepodijeljena. Biračima koji su dali glasove takvoj koaliciji je to sporedno a za izborni je zakon irelevantno.

Za Raspudića je najzanimljivija promjena koja se odnosi na djelomično uvođenje preferencijalnog glasovanja, odnosno na 'mogućnosti da birači zaokružuju pojedine kandidate, a ne samo cijelu listu onako kako ju je složio partijski vrh'. On to ovako obrazlaže: 'U referendumskom pitanju predlaže se preferencijalni izbor tri imena na listi. Između ostalog, to otvara mogućnosti da trojica preskoče nositelja liste, ako imaju veće povjerenje birača, što stvara nervozu partijskim šefovima. Ideja je jasna, želi se natjerati stranke da traže kvalitetnije i neovisnije kadrove koji će primarno osjećati odgovornost prema onima koji su ih izabrali kao svoje zastupnike u Saboru. Teoretski, šefovi mogu i dalje staviti sve poslušnike na listu, ali riskiraju da glas kojeg bi inače dobili ode preferencijalno nekoj drugoj listi s jačim ljudima.'

-Nitko od 'stranačkih šefova' iz velikih stranaka - od kada je u javnosti pokrenuta priča o referendumskoj inicijativi - nije osporio prijedlog o preferencijalnom glasanju, pa otpada Raspudićeva primjedba o nervozi partijskih šefova. Nastranu pretpostavka na koga sve Raspudić misli i što priželjkuje, ali načelno: predsjednici stranke uobičajeno prema statutu stranke jamče provedbu stranačke politike. Također je slučaj da je predsjednik u stranačkoj hijerarhiji po odgovornosti iznad 'preferencijalnog kandidata' i biran je prije nego li je 'preferencijalni kandidat' došao na izbornu listu. Odluči li se 'preferencijalni izabranik' na 'soliranje', ili slijediti instrukcije suparničke stranke, odgovornost za njegov disonantni glas je na predsjedniku koji je zajedno sa stranačkim vodstvom propustio primijeniti strože kriterije izbora pa se u političkom životu događa da pojedini izabranici iznevjere njezino vodstvo i stranku i birače koji su ga birali. Nisu svi Picula.

Kada se govori o preferencijalnom glasovanju kao velikom prinosu slobodi biranja, zašto se zagovornici takvoga načela ne založe za sustav otvorenih lista, pa neka birači zaokruže jednu listu i koliko god imena žele na toj istoj listi.Zašto polovičnim a ne cjelovitim rješenjem ne izazvati nervozu stranačkim šefovima?

Zanimljiv je Raspudić i onda kad se s njim ne slažete. Ali, s banjalučkim espresom je nadmašio sebe.

Slagao se tko ili ne s ovom Raspudićevom ekspertizom, rijetko tko neće s uvažavanjem govoriti o Inicijativi UIO i prijedlogu izmjene izbornog zakona. Očito je da su aktivisti Inicijative uložili ne mali trud da se do referendumskog pitanja 'probiju' kroz postojeći zakonski labirint. Isto tako je jasno da je pitanje preustroja izbornih jedinica ostalo otvoreno zbog nedomišljenog rješenja kojim bi se uravnotežili i spasili 'izgubljeni' glasovi.

Prijedlog Inicijative zavrjeđuje pozornost, nadasve stručnu raspravu pa je u tome smislu i referendumsko pitanje dobra strana 'priče', a lošija je da će se aktivnosti i sve što se pod tim podrazumijeva događati u jeku predsjedničke kampanje a ne dva ili tri mjeseca nakon nje. Jedino ta činjenica Inicijativi UIO oduzima dio uvjerljivosti da se na promjenu izbornog zakona odlučila s najboljim namjerama.

 

Ivan M. Ban

Share
0