'Generali' u postprodukciji HRT-a
Haag će još dugo biti tema političkog diskursa jer Hrvatska ne živi svoju suverenost, jer joj osporavatelji traže u svemu crimen a ponajviše u činjenici herojstva njezinih branitelja, povijesnoj i državničkoj veličini prvog hrvatskog predsjednika.
Zato Zovkov dokumentarni serijal nije ništa osim dobrog povoda da se iznova prokažu laži koje serijal pokušava afirmirati i ponove istine o ljudima i događajima iz novije prošlosti.
Naslov serijala Generali autora i scenariste Hrvoja Zovka ne odgovara sadržaju kojim se serijal bavi, tek se neznatnim dijelom odnosi na generale Gotovinu i Markača. Priča o njima je poslužila autoru u pokušaju redefniranja političkog konteksta od vremena odluke o osamostaljenju s početka devedesetih godina do oslobodilačkih akcija i događaja prije i poslije njih, u pokušaju redefiniranja odnosa vladajućih prema generalima, haaškom Tribunalu i pokušaju relativizacije značenja oslobađajuće presude danas.
O filmu se može govoriti i kao o svojevrsnoj postprodukciji antihrvatske medijske i političke nomenklature u kojoj je jedan novinar sažeo gotovo sve laži i kontraverze zadnja dva i pol desetljeća u tri sata i četrdeset minuta filma. Oko pojedinih pitanja i događaja novije hrvatske povjesti autor je na manipulativan način sučelio iskaze svojih sugovornika i tako strukturirao sadržaj svog filmskog prvijenca kroz pedesetak tematskih cjelina
Oslobađajuća presuda - doček generala - trenutak zajedništva (sugovornici: Goran Mikuličić, Mladen Markač,IvoJosipović, Vesna Škare Ožbolt, Ante Kotromanović, Ivica Đikić)
Nepoznata prošlosti generala Gotovine i Markača (Vivine Kuban, Mate Granić, Petar Stipetić, Đikić)
Agresija na Hrvatsku (Drago Kovačević, Škare-Ožbolt, Mate Granić, Stjepan Mesić, W. Galbraith)
Ratni put generala Gotovine (RahimAdemi, Kotromanović, Damir Krstičević, Kuban i Đikić)
Ratni put generala Markača (Markač, Željko Sačić, Stipetić)
O akciji Maslenica (Krstičević, Stipetić)
Kamp Šepurine – francuska veza, uspon gen. Gotovine (Kanban, Zovko, Đikić, Kotromanović, Stipetić, Ademi)
Zima '94, Skok-1, Skok-2 (Ademi, Petar Malbaša, Kotromanović, Đikić)
Bljesak (Markač, Stipetić, Kovačević)
Pad Bihaća (Galbraith)
Plan oslobađanja Knina, sastanak na Brijunima (Đikić, IvanJarnjak, Ademi)
Ženeva, Plan Z4 (Stipetić, Kovačević, Galbraith, Mesić, Škare-Ožbolt)
Oluja (Kovačević, Stipetić, Galbraith, Mesić, Ademi, Malbaša, Markač)
Prve medijske optužnice i potencijalni svjedoci. Carl Bildt (Granić, Mikuličić, Mesić)
Dan poslije Oluje - sastanak gen. Gotovine sa zapovjednicima u Kninu (Malbaša, Ademi, Granić)
Oluja na Banovini i heroj Stipetić (Stipetić, Galbraith)
Ekvakuacija ili deportacija (Kovačević, Galbraith, Ožbolt, Stipetić)
Vlak slobode (Škare-Ožbolt)
Postolujno vrijeme (Đikić, Škare-Ožbolt, Granić, Galbraith, Jarnjak, Markač, Kovačević, Lucić, Kotromanović, Mesić, Jarnjak)
Slučaj Grubori (Sačić, Jarnjak, Peratović, Jarnjak)
Generali Gotovina i Markač nakon Oluje (Stipetić, Đikić, Šeks, Škare-Ožbolt)
Prve optužnice – odnos vlasti prema Hagu (Ademi, Vladimir Šeks, Željko Peratović, Škare-Ožbolt, Jarnjak)
Siječanj 2000. Washingtonska šestorka i Mesić preuzimaju vlast - deklaracija o suradnji s Haagom (Jozo Radoš, Šeks)
Antihaaški protesti (Peratović, Radoš)
Pismo generala (Krstičević, Mesić, Radoš,Stipetić, Đikić, Ademi, Šeks)
Tjeralica za Mirkom Norcem, skup na Rivi (Jadranka Kosor, Jarnjak, Šeks, Radoš, Mesić)
Tajna optužnice protiv Gotovine i Ademija - obraćanje Mesića (FlorenceHartmann, Radoš, Ademi, Mesić, Kosor, Stipetić, Kotromanović, Peratović, Đikić, Mesić)
Bijeg generala Gotovine – gener. Markač osumnjičen (Sačić, Mikuličić)
Pokušaji lociranja odbjeglog generala i diplomatska igra (Mesić, Hartmann, Peratović)
Akcijski plan i britanska verzija plana (Peratović, Mesić, Hartmann)
'Spašavanje' i 'hvatanje' odbjeglog generala (Mesić, Hartmann, Đikić, Peratović)
Povratak HDZ-a na vlast i odnos prema Tribunalu (Škare-Ožbolt, Kosor)
Optužnice protiv Markača i Čermaka (Kosor, Markač)
Život u haaškom zatvoru (Markač)
Jarnjak pod sumnjom (Kosor, Škare-Ožbolt, Đikić, Sačić, Jarnjak, Šeks)
Del Ponte u centru pozornosti. Operacionalizacija Akcijskog plana: identificirati-otkriti-uhititi-transferirati (Kosor, Ožbolt, Kotromanović, Mesić, Šeks, Škare-Ožbolt, Jarnjak, Peratović)
Kriminalna prošlost gen. Gotovine (Đikić, Šeks, Markač)
Obruč oko odbjeglog generala se steže (Škare-Ožbolt, Peratović)
Uhićenje Kristijana Horvata ili predaja generala Gotovine ( Mesić, Đikić, Kotromanović, Lopez, Kosor, Peratović)
Početak suđenja u Haagu
Ne/procesuiranje Gotovininih pomagača (Đikić, Mesić, Kosor, Peratović, Jarnjak)
Odnos vlasti prema haškim optuženicima (Škare-Ožbolt, Mesić)
Tko je i kako dostavljao dokumente Tužiteljstvu? (Ožbolt, Mesić, Đikić, Jarnjak, Hartmann)
UZP – prekomjerno granatiranje (Mikuličić, Hartmann, Đikić, Mesić)
Privremena sloboda Markača i Čermaka i povratak u Haag (Kosor, Markač)
Boravak u haaškom zatvoru (Markač, Kotromanović, Kosor)
Nastavak suđenja. Poglavlje 23, topnički dnevnici i odnos vlasti prema optuženima (Mikuličić, Kosor, Ademi, Kotromanović)
Prvostupanjska presuda (Markač, Mikuličić, Kotromanović, Kosor)
U isčekivanju presude Žalbenog vijeća (Mikuličić, Kosor)
SDP i Josipović osvajaju vlast - odnos prema Haagu (Kotromanović, Josipović).
Presuda Žalbenog vijeća (Markač, Lucić,Kotromanović, Mesić, Kovačević, Galbraith, Josipović, Đikić, Hartmann, Markač, Kosor)
Povratak generala (Markač, Đikić, Kovačević, Mikuličić)
Jasno je da autora filma nije zanimala briljantna vojna pobjeda, nezabilježena u novijoj povijesti - očito on o njoj ne zna ništa; nije ga zanimala ni briljantna pravna pobjeda - znanje o njoj je na razini medijskih tužitelja; njega je najviše zanimala strategija izlaska iz problema lažnog haaškog svjedoka, aktera u destrukciji pravne i političke obrane Domovinskog rata i predvodnika svih lažnih svjedoka Stjepana Mesića. Zovkov je i Mesićev problem oslobađajuća presuda s kojom je 'u vodu pao' i udruženi zločinački pothvat na čelu s predsjednikom Tuđmanom i ratnim ministrom Šuškom.
U svakoj od ovih nabrojanih tematskih cjelina može se razotkriti manipulativna namjera autora, ali, one teme koje se odnose izravno na haaški Tribunal ipak zaslužuju detaljniju rasčlambu.
Mesić i Plan Z4:
Glavni sugovornik Zovkova dokumentarca Stjepan Mesić o Planu Z4 kaže:
- Nas je samo spasila glupost srpske strane ... jer dozvoliti ... gledajte ... potpisati da jedna pobunjena skupina dobije pravo na zastavu, za svoj grb, za svoj parlament, za svoju vladu, na svoju policiju i na svoju vojsku ... jedino prostor ostaje u sklopu hrvatskog teritorija. Dakle, sve ovo potpisati ... i da se to ostvarilo, ja ne znam da li bi Hrvatska imala uopće šanse za opstanak.
I Vesna Škare Ožbolt je rekla svoje:
- Franjo Tuđman nije imao namjeru prihvatiti plan Z4, tek tol'ko da budemo na čisto.
Međutim, u Zovkom filmu Mesićevaje 'zadnja':
- Ako ona kaže da Tuđman nije mislio, ja mislim da je on mislio ... ali da li je to ispalo dobro, to je drugo pitanje.
U vrijeme kada je bio aktualiziran Plan Z4, Mesić nije bio ni na koji način uključen u njegovu osmišljavanju, ni osporavnju, niti je bio u prilici o njemu bilo s kime pregovarati, niti je o njemu išta znao u vrijeme kada je davao spomenutu izjavu. On nije izravni sudionik tog događaja ni prije Ženeve ni u Ženevi, Škare Ožbolt jest. Nu, ni ona nije rekla najbitnije o Planu Z4, nije znala, ili nije imala priliku reći, svejedno. Dakle, manipulacija. Istina jest da su hrvatske izvještajne službe presrele razgovor srpskih dužnosnika prije samih pregovora u Ženevi i znale su kao što je i presjednik Tuđman znao da će kao i uvijek do tada Srbi odustati od svakog hrvatskog prijedloga koji bi vodio mirnom rješenju. Bio je to neoboriv Tuđmanov argument u diplomatskom ratovanju i pregovaranju s tvorcima i zagovornicima toga plana među kojima je (i prije svih bio) američki veleposlanik Peter W. Galbraith.
Dakle, ne radi se o gluposti sa srpske strane, Srbi su ne bez razloga računali na razumjevanje međunarodne zajednice i status quo nakon Ženeve (o tome najbolje svjedoči boravak Carla Bildta u Beogradu i dogovor s Miloševićem dan uoči Oluje) ali je Mesić toliko sitan da se ne može odvažiti i reći kako je bila riječ o mudrosti hrvatske strane, odnosno predsjednika Tuđmana.
Pročitajmo ponovo njegovu rečenicu koju je u filmu izgovorio: 'ovo potpisati ... i da se to ostvarilo'. Tipično za čovjeka koji bježi od istine.
Prve medijske optužnice
U filmu prije optužujuće izjave Carla Bildta (da bi Tuđman trebao odgovarati za ratni zločin) Zovko naglašava da se 'toga dana pojavila priča o odgovornosti Franje Tuđmana i vojnog vrha za događaje u Oluji', a nakon Bildta u ulozi samopozvanog svjedoka događaja u Kninu u filmu se iskazom očevica predstavlja Stjepan Mesić:
- Ja sam bio drugi ili treći dan u Kninu ... vidio sam dosta razbijenih izloga što je bio samo dokaz da je netko odnio robu iz tih radnji, trgovačkih radni ... dakle vjerojatno je bilo pljačke ... ali nije ništa gorilo u Kninu. Nego, kad sam se navečer vraćao, onda po noći kad sam dolazio u Knin, nije bilo nikakvih vatri i nikakvog dima, ali kad sam se vraćao, onda se vidjelo dalje od ceste ... sela su gorjela, kuće su gorjele. E, tko je to napravio, to je drugo pitanje.
Tko gledajući film nije dobro čuo, neka pročita: ' ... navečer se vraćao ... po noći dolazio ...' Možda je Mesić navečer (u Knin) dolazio a po noći se (iz Knina) vraćao, to i nije važno, ali nije nevažno da se Mesić pojavljuje u istoj ulozi kao i za vrijeme Bljeska kada je američkom veleposlaniku Galbraithu posvjedočio, a on pak o tome svjedočenju izvjestio Washington:
- Veleposlanik je primio Stipu Mesića, predsjednika oporbenih Hrvatskih nezavisnih demokrata. Mesić je optužio hrvatsku vlast da od oporbe skriva zbivanja u bivšem Sektoru zapad i izjednačio je iseljavanje Srba s etničkim čišćenjem.'(Wikileaks.org, Izvješće 95ZAGREB1944, 19. svibnja 1995.)
Nema sumnje da je američki veleposlanik točno izvijestio svoju vladu. Nu, po kojemu bi to pravilu, zakonu ili načelu vlast trebala oporbi otkrivati zbivanja (koja?) i prema kojemu načelu Mesić izjednačava iseljavanje Srba s etničkim čišćenjem, ako ne prema načelu optuživanja bez dokaza. Tužiteljstvo je već tada moglo znati koga će uzeti za krunskog svjedoka 1998. u slučaju Blaškić. Jednom lažni svjedok – uvijek lažni svjedok. I to zaštićeni.
Manipulacije s pitanjem o odgovornosti za nedjela u Oluji i poslije Oluje
U svojstvu potencijalnog svjedoka u Zovkovom serijalu Mesić prokazuje:
- Hrvatska vojska je morala izbaciti neprijatelja s našeg teitorija ... i to su oni napravili. Ali odmah iza njih je trebala policija zaštititi civile. Tu treba reći svoje, zašto nije zaštitio civile, Jarnjak kao ministar unutarnjih poslova. Na to on treba odgovoriti.
Doista, u kojemu svojstvu ovo izjavljuje Mesić? Kao dužnosnik vlasti – ne, jer više nije vlast; kao nepouzdan svjedok vjerojatno, ali kao javna osoba i dio već spomenute nomenklature - da. Nema dvojbe da je u ovoj Mesićevoj izjavi osnovna primisao Jarnjakova odgovornost ne samo za Grubore, nego i primisao o odgovornosti dužnosnika vlasti iz Tuđmanova vremena za počinjena nedjela pojedinaca kako bi se u nedogled nastavljala i proširivala priča o hrvatskoj krivnji. I Ante Kotromanović ne razmišlja više kao zapovjednik 126. domobranske pukovnije, nego kao ministar obrane, 'onako strateški', pa ne dvoji da je nakon petog dana Oluje nadzor nad oslobođenim teritorijem trebala preuzeti civilna vlast, ne dvoji o odgovornosti Ivana Jarnjaka. Ne dvojeći o tuđoj odgovornosti Kotromanović je u biti pokazao da ni nakon godinu dana od pravomoćne presude nije shvatio njezino značenje.
Ako decidiran nije bio Mesić, jest Peratović:
- Ivan Jarnjak je odgovoran za sve stvari, za sve zločine, koje je specijalna policija radila za vrijeme rata, ako ni po čemu drugom ono po zapovjednoj odgovornosti.
Dakle, manipulacija: Prema Peratovićevoj i Mesićevoj logici ta se linija zapovjedanja proteže od ministra unutarnjih poslova do predsjednika republike i u tome je smisao ovih izjava. Te su izjave-optužbe o izvanrednim događajima na netom oslobođenom teritoriju upotpunjene izjavom bivšeg ministra Granića, a on je, kako u filmu tvrdi, izvjestio Tuđmana o svemu na što su upozoravali HHO i njemački ministar Kinkel. Eto razloga zbog kojeg je Granić dobio ulugu u Zovkovom filmu. Pa, ako je tko dvojio o svrsi Granićeve knjige uspomena pod naslovom 'Vanjski poslovi – iza kulisa politike', Algoritam, Zagreb, 2005., valjda će mu sada sve biti jasno. Dovoljno je vidjeti naslove poglavlja knjige pa da se shvati tko je bio naručitelj Granićevih uspomena: 'Ubojstvu obitelji Zec', 'Slučaj Gospić', 'Logori u Hercegovini', 'Dretelj', 'Medački džep', 'Zločini nakon Oluje'.
Međutim, Žalbeno je vijeće u presudi hrvatskim generalima odbacilo tezu Tužiteljstva o udruženom zločinačkom pothvatu kojeg je ključan čimenik i linija zapovjedanja, odbacio je i izvješće HHO-a kao nevjerodostojan dokaz. Ako se zbog nečega netko treba stidjeti (i ne samo stidjeti nego i kazneno odgovarati) u svezi stradavanja civila, onda su to pojedinci koji su sami sebe ovlastili za činjenje nedjela protiv nedužnih a ne Hrvatska kako to kaže Škare Ožbolt.
Prve optužnice – odnos vlasti prema Haagu
U ovu tematsku cjelinu Zovko uvodi svog kolegu novinara Željka Peratovića koji tvrdi da su 'Markica Rebić i Pašalić kreirali politiku prema Haagu', da su 'imali presudan utjecaj i na sve one događaje i sa drugim optužnicama, na skrivanju Ahmićkih svjedoka, na guranje u Haag Blaškića, te da su stajali iza opstrukcije Haaga i imali presudan utjecaj na pokojnog predsjednika Tuđmana'.
Zovko naglašava dasu 'te '98. godine istražitelji bezuspješno pokušavali doći do Ante Gotovine kojemu je bio zabranjen razgovor'.
Jarnjak pak tvrdi da je 'predsjednik Tuđman rekao neka se (Čermaka) pripremi i neka (istražitelji s njim) razgovaraju'.
Za potrebe serijala Ivo Josipović se prisjetio da je kao pravnik dobio upit o tome što misli o zahtjevu haaškog suda da razgovara s generalom Gotovinom:
- Ja sam tada preporučio da se dopusti, tada je odlučivao Savjet za suradnju, da se dopusti kontakt generala Gotovine sa istražiteljima kao što je to učinio general Stipetić. General Stipetić je kroz te razgovore otklonio sumnje od sebe. Ja sam siguran da je tada bilo dopušteno generalu Gotovini da razgovara sa istražiteljima da bi cijeli taj daljnji slijed događaja bio bitno drukčiji.
Točno je da su savjetnik za sigurnost predsjednika republike Markica Rebić i savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić provodili državnu politiku, ni više ni manje od toga, a to nije nikakva destrukcija suradnje s Haagom. A državna je politika u odnosu na Haag bila da se pravnim putem ishodi nezavisno mišljenje Međunarodnog suda pravde (ICJ) ili odluka
Sudskog vijeća Međunarodnog suda za ratne zločine (ICTY) o nadležnosti tužiteljstva nad istragama, odnosno nadležnosti Suda nad Olujom i Bljeskom. Hrvatska je imala više nego opravdani razlog za takav spor. Informacije o istražiteljima Tužiteljstva i o načinu na koji provode istrage događaja u Oluji ukazivale su na protuzakonitost, odnosno da se radilo o kršenju članka 4. Rezolucije 827. VS UN-a i Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. (Taj je zakon - usvojen u travnju '96. - prihvaćen i zbog činjenice da sud u Haagu prema svojim pravilima može suditi samo počiniteljima i naredbodavcima zločina.) Hrvatska je pokrenula spor i do okončanja toga spora na snazi je bio postojeći zakon. U tome se kontekstu može govoriti samo o destrukciji državne politike a ne o destrukciji suradnje s haaškim Tribunalom.
Dakle, generalu Gotovini nije bio ni dopušten ni zabranjen razgovor s istražiteljima, nego je istina da je on jednostavno poštivao državnu politiku i zakon. Kakav bi bio slijed događaja da je razgovarao s haaškm istražiteljima ... neka Josipović i dalje o tome spekulira. Bio bi drugačiji bez sumnje. Znači li to - ako bi bio drugačiji - da bi bio i bolji? To samo Meron zna.
Nadalje, neistina je da je Tuđman imao različita mjerila o tome pitanju, pa je očito da se Ivan Jarnjak kršeći načelo lojalnosti prema predsjedniku Tuđmanu našao u Čermakovom zaleđu. Međutim, kao što je poznato, ni tri iskaza nisu bila dostatna generalu Čermaku da iskupi svoj odlazak u Haag. Na koji je način general Stipetić kao potencijalni osumnjičenik ili svjedok otklanjao sumnje od sebe? ... ostat će tajnom sve dok bude tajan njegov iskaz.
Promjena vlasti i državne politike i tajne optužnice protiv Gotovine i Ademija
U siječnju 2000. Washingtonska šestorka preuzima vlast na Markovom trgu, a nedugo nakon toga na Pantovčaku Stjepan Mesić. Sredinom travnja 2000. godine na prijedlog vlade Ivice Račana Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora usvoja Deklaraciju o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu i na taj način ovjerava zahtjev Tužiteljstva za neograničenim i neselektivnim pristupom dokumentaciji koja je bila označena kao državna i vojna tajna. Vlada se povlači iz spora oko nadležnosti Tužiteljstva nad Bljeskom i Olujom i uspostavlja 'partnerski odnos s Haagom' kako je tvrdio Goran Granić. Bio je to jedinstven slučaj bez presedana u u svjetskoj povijesti jer je nova državna politika usvajajući Deklaraciju dopuštala nazočnost stranim agenturama koje su bile uključene u istrage Tužiteljstva. Kako su se sve pokrenute istrage usmjeravale na vojne zapovjednike a ne na izravne počinitelje zločina, opravdana je bila zabrinutost najviših zapovjednika za svoj status.
Što je državna politika, Anti je Gotovini objasnio Zovkov sugovornik u filmu ministar obrane Jozo Radoš:
- Jedan od naših sastanaka je bio i sastanak koji se ticao Haaga, dakle isključivo Haaga (...) u kojemu sam ja njemu predočio što se zapravo događa a što je državna politika. Ja naravno nisam mogao jamčiti da njega ili druge generale mogu štititi kontra državne politike jer je to bilo sasvim ... nisam bio pozvan da to činim i bilo bi protivno nekakvoj generalnoj politici koja je bila zauzeta i koja je bila nacionalni strateški interes, ali sam mu jamčio da ću ja sve što mogu kao ministar i kao čovjek učiniti da olakšam njegovu poziciju da ih zašitim u onoj mjeri da ne ugrožavam državnu politiku.
Dakle, kada Gotovina ne kontaktira s haaškim istražiteljima, kako tvrdi Mesićev prohaški kružok, onda on propušta priliku da negira optužbe, a kada traži zaštitu države onda mu se u ime državne politike ne jamči ništa.
Čime se 2000. godine bavila vlast, a čime oporbau serijalu 'otkriva' Željko Peratović:
- Između Ivice Račana i Mesića vodili su se sukobi oko nadležnosti nad službama i to su ove snage druge koristile, vrlo dobro koristile. Takvim stvarima se oni stvarima bave, a ovi drugi se bave kako da ne završe u Remetinciu .... i pripremali se, znači, organizirali ubojstvo Levara da zastraše tu vlast.
Stanje u hrvatskoj vojsci nakon 3. siječnja 2000. g. objasnio je autor serijala Zovko:
- Jedina promjena je bila dolazak iskusnog i jednog od najboljih hrvatskih generala i heroja Domovinskog rata Petra Stipetića na mjesto načelnika GS HV umjesto Davora Domazeta. A sve ostalo u HV bilo je po starom. Većina generala koji su i dalje bili na funkcijama mahom su bili članovi HDZ-a, odani politici stranke i politici Franje Tuđmana.
Ovim Zovkovim kvalifikacijama svoje dodaje Jozo Radoš objašnjavajući kako su generali 'uvijek koketirali s politikom što im je omogućavalo napredovanje i zadržavanje postojećih pozicija'.
Što je iz Radoševog tumačenja državne politike mogao shvatiti general Gotovina a što su iz Deklaracije i medijskih poruka o tajnim optužnicama i svojoj sudbini mogli shvatiti i drugi generali, jasno je iz njihovog apela hrvatskoj javnosti. Apel poznat kao Pismo generala Mesić je shvatio kao puzajući državni udar pa u drugom nastavku serijala obrazlaže:
- Ovaj pamflet koji je bio napisan ... ima tamo više poruka, ali osnovna koja je bila štetna za državu ... a to je 'mi smo branili Hrvatsku, mi ćemo odlučivati što će se u Hrvatskoj raditi'. To generali ne mogu reći.
Radoš dolaskom na mjesto ministra obrane prepoznaje politički podobne generale, one koji su mogli zbog politike napredovati i one koji nisu; Mesić politizira Pismo generala i optužuje ih za puzajući vojni puč; Zovko konstatira potrebu za promjenama u vojsci, odlaskom generala odanih politici Franje Tuđmana, a Peratović optužuje oporbeni HDZ da likvidacijama prijeti vlasti. Kada bi Peraoviću bilo do istine, onda bi iz intervjua kojeg je Levar dao prije smrti za Feral Tribune, shvatio razloge i identificirao moguće počinitelje njegove likvidacije a ne izricao optužbe bez ijednog dokaza. Dakle, još jedna u nizu manipulacija.
Ako je točno ono što govori Radoš, onda bi bilo neobjašnjivo napredovanje Petra Stipetića Imre Agotića, Svete Letice, Antuna Tusa, Luke Džanka ... itd, itd.
Slično Radošu i Zovko prepoznaje razliku između podobnih i nepodobnih časnika nakon dolaska Mesića na mjesto vrhovnog zapovjednika pa Stipetića uzdiže kao 'jednog od najboljih naših generala i junaka Domovinskog rata' umišljajući da je sam iskusni vojni strateg i taktičar, kao da je riječ o kolegi generalu s katedre operatike i da o ratu i poraću može govoriti kao stožerni časnik s ratnim iskustvom. Sudeći prema Zovkovoj postprodukciji Generali, on o Hrvatskoj vojsci i vojnom umijeću zna onoliko koliko su mu u intervjuu rekli Stipetić, Ademi i Kotromanović.
Isti kriterij prepoznavanja podobnih i nepodobnih generala primjenjivala je Račan-Mesićeva vlast i Haag. Oni podobni imali su aktivnog predsjednika koji je samoinicijativoišaou Haag, i zatražio od Haaga da se obavi razgovor s određenim podobnim generalima i da se njihov predmet riješi bez podizanja optužnice.
Generali Gotovina i Markač nisu imali utjecajnog zagovornika u haaškom Tužiteljstvu, naprotiv. Očito, razlog selektivnom pristupu je bio političke naravi.
Ivan Mihael Ban
Vezani članci:
-Barrill, Sanader, MacShane – tko je sljedeći?
-'Generali' u režiji prisavskih krivotvoritelja
(nastavlja se)