U blagdanu smo Cvjetnice ili Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem. No, to je i naš uvod u uskrsno otajstvo. Slijedi Veliki tjedan i Uskrs, a onda dolaze Duhovi. Pripremiti nam je se dušom i tijelom za to.

Isus je propovijedao tri godine, okupljao oko sebe učenike, tješio i liječio narod. Mi smo se, pak, kao kršćani krštenjem pribrojili Isusovim učenicima i stupili u sva ta događanja. Kako smo se oblikovali kroz svo proteklo vrijeme?

Najbolje je to promotriti preispitujući se u svjetlu današnjih glavnih protagonista. A nakon toga nam je zaključke ponijeti u svoj život.

Isus navješćuje što će se s njim dogoditi. I učenicima i puku to prolazi kroz uši. Vidjeli su njegova čudesna djela i slave ga. Tko će misliti na poteškoće i pravilno se postaviti! Prisjetimo se takvih trenutaka iz svoga života.

Posljednja je večera. Isus govori o izdaji. Učenici se pitaju: »Da nisam ja«? Naravno, i Juda to pita. Isusa i danas izdaju, počevši od psovke pa do pokvarena života. Pitamo li se: »Da nisam ja« ili smo licemjerni poput Jude?

U Getsemanskom vrtu samo trojica mole s Isusom. Ostali su zbunjeni, zaboravili su klicanje od prije nekoliko dana. Malo kasnije svi su se raspršili, a Petar koji je smogao malo hrabrosti, zatajuje ga kad je došlo stani-pani. Tako slično nama. Ne ustrajemo uvijek u svome uvjerenju.

Židovska vlast, puk i Pilat kao tuđinski zavojevač mogu se ocrtati u slici pranja ruku. Nisu oni krivi. Mogao je Isus biti pametniji pa mu se to ne bi dogodilo. Isto kao u našem svakidašnjem životu. Peremo ruke od ovoga i onoga, peremo čak ruke i od svojih osobnih pogrješaka. A samo je trebalo biti iskren i ostali bismo na pravoj strani.

Pod Isusovim križem nađe se samo jedan od učenika, Ivan. On ga preporuči svojoj Majci Mariji, da ga posini. Upitati nam je se znamo li i mi danas stajati pod Isusovim križem? Jesmo li sinovi Kraljice Mira koja nam je, po svjedočenju vidioca, došla u pohode a preko nas cijelom svijetu?

I na kraju svega pojaviše se oni koji se nisu bojali da dostojno pokopaju Isusa. A rimska vlast u liku Pilata, na nagovor domaćih, zapovjedi da straža bude postavljena na Isusov grob. Prisjetimo se ovdje Drugog svjetskog rata i mnoštva onih koje još nismo dostojno pokopali. Krivci za njihovu smrt, oličeni u liku nasljednika, i nadalje stražare nad njihovim grobovima da ne bi uskrsnuli u našim srcima, jer oni jednostavno moraju biti zaboravljeni. Zbog čega to dopuštamo?

Gdje smo, dakle, mi? Ne samo sada u vrijeme ove pošasti, nego općenito kroz život? Odgovoriti nam je na to pitanje, jer samo tako možemo postići da uzdignute glave idemo kroz svoje svakodnevne dane.

Miljenko Stojić