Netko je već rekao da ''jezik koji nema policiju i vojsku postaje narječje, a narječje koje ima policiju i vojsku postaje jezik''. I što god tko mislio o tom "lingvističkom" argumentu, nitko ga dosada nije uspješno osporio. Tada devedeset osme Hrvatska je imala policiju i vojsku, i to kakvu vojsku, a ni meni za moj referat, hvala Bogu, nije nedostajalo argumenata.

Ukratko, referat je bio dobro primljen, a bilo je tu slavista iz Slovačke, Poljske, Bjelorusije, Lužičkih Srba iz Njemačke i, naravno, Ukrajinaca. Ipak, našao se i jedan oponent, ukrajinski pjesnik mlađe – eh, sada već srednje - generacije Ivan Lučuk. Lučukovo oponiranje činjenici da su hrvatski i srpski jezik dva srodna no različita jezika, dvije različite kulture, dva različita opisa svijeta, svodilo se na činjenicu međusobnog razumijevanja govornika tih dvaju jezika.

Iako je bio ''serbokroatist'' po struci, obraćao mi se na ukrajinskom, ja tada, kao pridošlica u Lavov, nisam znao ukrajinski pa sam u odgovarao na hrvatskom. Svejedno, razumjeli smo se, a kako i ne bismo kada smo koji tjedan dana ranije popili više od dvaput po ''sto grama'' i razglabali književne teme. Rekoh mu da se nas dvojica dobro razumijemo iako on govori ukrajinski a ja hrvatski, znači li to da su ukrajinski i hrvatski jedan jezik? Na to nije umio efektno odgovoriti pa je izgubio tu kratku polemiku. Doduše, ja nisam bio dokraja pošten jer sam nakon nekoliko mjeseci provedenih u Ukrajini već znao ponešto ukrajinskog. Ali stvarno malo, nedovoljno da bih razgovarao o bilo čemu da se nije radilo o slavenskom jeziku, morfološki i sintaktički vrlo sličnom hrvatskom.

Stoga me prepirka oko Snježane Kordić i njezine knjige ''Jezik i nacionalizam'' baš nimalo nije inspirirala da se uključim. Hrvatska još uvijek ima policiju, a i vojsku, iako to nije ni sjena one nekadašnje pobjedničke vojske. Zanovijetanje jedne Snježane i njezinih "patuljaka iz zaboravljene zemlje" tu činjenicu ne može promijeniti.

Ipak, potezanje banalnog i bedastog ''argumenta iz razumijevanja'' natjeralo me da reagiram. Ne da bih branio hrvatski jezik, jer dok je države bit će i jezika, nego da bih branio mišljenje na tom jeziku. A tako posredno branim i jezik budući da se loše piše jeziku na kojem se traljavo misli. Od te pošasti jezik obraniti ne može ni svemoguće lingvističko trojstvo – država, vojska i policija.

Dakle, tko je taj nesretnik koji je nanovo potegnuo "argument iz razumijevanja"? Nitko drugi do ostarjeli polemičar Igor Mandić! Star polemičar, pa i argumenti stari. U svojoj kolumni u ''Jutarnjem listu'' od 21.studenog Mandić piše: "Jer ako je kriterij međusobne razumljivosti onaj koji tu materiju (jezik, op. D.P.) najbolje i najočitije predstavlja …"; da bi poentirao: "… ali svejedno je (lingvistički) riječ o istom, hrvatskosrpskome jeziku".

Mandićev "argument iz razumljivosti" već sam u polemici s Lučukom opovrgnuo na primjeru našeg međusobnog razumijevanja unatoč različitosti hrvatskog od ukrajinskog, a lingvističkim argumentima opovrgnuli su ga već mnogi hrvatski i inozemni lingvisti tako da mi se na to ne da više trošiti riječi.

Lingvističke dosege Snježane Kordić zorno je pokazala ona sama pokazavši da ne razlikuje odnosne od opisnih pridjeva. I tu bi priča u normalnoj kulturnoj sredini završila, ali mi očito nismo takva sredina. Pa se Kordićkina knjiga proglašava prvorazrednim kulturnim događajem, a Mandić se pod starost sramoti kao svinjar Štef iz Mudifaja.

Naime, prije nekih desetak godina tražio sam u tim istim Mudifajima neko građevinsko zemljište, oglašeno za prodaju u Plavom oglasniku. Nisam imao novaca za kupovinu, no dobro je povremeno razgledati ponude, pripremati se za neka bolja vremena. Tako je barem mislila moja supruga. Tako sam upoznao Štefa, svinjara. Ispostavilo se da sam predavao jedno vrijeme u školi koju je pohađao njegov sin. Štefu su se zamjerili profesori hrvatskog, nikako mu nije bilo jasno da njegov sin iz hrvatskog jezika ima jedinicu, a iz engleskog dvicu. "Ja ne znam kaj će taj hrvatski u školi, pa sva deca znaju hrvatski!?" – srdio se dobri Štef.

Ukoliko i iza Mandićeva uvjerenja kako je međusobno razumijevanje dokaz da su hrvatski i srpski jedan jezik stoji Štefovo dobrodušno neznanje, ispričavam mu se za poneku oporu riječ. No u tom bi slučaju "njegova malenkost" trebala opustiti malo zubohvat oko državne sise i prihvatit se društveno korisna posla. Kao i Štef.

Damir Pešorda