Arhiva članaka HRsvijet.net

3.

Kovačićev i Nazorov dolazak u partizane

Krajem 1942/1943. Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić dolaze u Slunj

Prema podatcima iz komunističke literature, Zbornik 18, HAK Karlovac, str. 739. piše da su pjesnici Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić krenuli iz Zagreba 29. prosinca 1942. i prešavši Savu i Kupu preko Gvozda (onda Vrginmosta) stigli u Slunj. Već na zadnji dan stare godine su zagrebački bjegunci bili u Slunju.

Osnovni biografski i drugi podatci o Kovačiću i Nazoru

Hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, 21. ožujka 1913.) našao se zajedno s mnogo starijim pjesnikom Vladimirom Nazorom (Postire, 30. svibnja 1876.) u Slunju već 31. prosinca 1942. Ovo sam ponovio iz točnog pamćenja i jednog zapisa, jer u literaturi o pjesnicima nema datuma o njihovom dolasku i duljini boravka u Slunju, a meni je to poznato.


Na putu od Zagreba do Slunja Vladimir Nazor je već počeo sa svojim  ciklusom »Pjesme partizanke« i prva među njima je bila »Čamac na Kupi« i »Majka pravoslavna«. Zatim slijede: Razgovor s mrtvima, Krutim se, Slovo na kamenu, Časovi klonuća, Crvena zvijezda, Pjesma o pesti, Mitraljeza, Titov »Naprijed«, Na Vučevu, Radost... Veći broj svojih pjesama objavio je Vladimir Nazor već 1943. u zbirci »Pjesme partizanke«.

Osim pjesama Nazor vodi dnevnik što ga naziva »S partizanima«. Započeo ga je pisati 10. siječnja 1943. u Bihaću i završava ga 28. svibnja iste godine na Durmitoru. Ovaj je dnevnik, književno rečeno, nastavak Nazorovih »Večernjih bilježaka«.

Pored stihova i dnevnika Nazor je pisao i političke članke, držao političke govore. Svoj prvi govor održao je u Slunju, zatim u Bihaću i drugdje.

Ni u Nazorovoj radnoj biografiji niti u drugoj literaturi o njemu nema datuma držanja toga govora u Slunju. Prema mojemu dobrom pamćenju to je bilo 2. siječnja 1943. u dvorani slunjske Osnovne i Građanske škole. Taj datum bio je zapisan i na pozdravnome govoru što ga je sam Nazor napisao. O tome slijedom ovog priloga.

Vladimir Nazor i I. G. Kovačić su imali u pratnji štićenika – komesara

Za razliku od vrlo govorljivoga Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića sam upoznao kao vrlo šutljivoga. Nije on bio niti pjesnički toliko aktivan kao Nazor. Nije nastupao niti kao govornik u Slunju niti u razgovoru s ljudima, a u literaturi o Ivanu Goranu Kovačiću piše Vlatko Pavletić (Pet stoljeća hrvatske književnosti, svezak 135) »da su zapisi o njegovim aktivnostima u partizanima nestali«. O tome neka prosuđuju književnici, pjesnici i povjesničari. Osobno ne vjerujem u gubitak Goranovih zapisa, kako piše Vlatko Pavletić, jer su tijekom 1943. četniko-partizani objavljivali u svakome mjestu pa i selu nekakav dnevni listić i tjednik i sve bi bilo zapisano u tim publikacijama. U Slunju su izdavali strojopisom tiskani i šapirografirani list »Partizan« i nekoliko Zidnih novina. Izlazila su i barem dva poznata glasila »Borba« i »Vjesnik«. Da je bilo Goranovih zapisa, pjesama, govora i dnevnika, osim »Jame«, to bi se našlo i sačuvalo na stranicama spomenutih i drugih publikacija, isto kao što je slučaj s Nazorovim umotvorinama.

Ivan Goran Kovačić je bio veća zagonetka nego Nazor

Moj osobni dojam zasnovan na nezadovoljnom izgledu i šutljivosti ukazuje da Ivan Goran Kovačić nije bio oduševljen svojim dolaskom u partizane. Možda je on svoj odlazak »na oslobođeni teritorij« želio, ali se je u toj četničko-partizanskoj slobodi vrlo brzo razočarao. Tako su se o Goranu izjašnjavale i vrlo iskusne sestre učiteljice Jelena i Lucija Cindrić, kod kojih su nekoliko dana stanovala obadvojica došljaka.


Tu kod sestara Cindrić nisu imali u pratnji komesara, nego ih je ispred kuće čuvao stražar. Ovo je jako važno, jer su bez nazočnosti komesara učiteljice Cindrić mogle Nazoru i Goranu slobodno govoriti o četničko-partizanskim zločinstvima.

Poema »Jama« Ivana Gorana Kovačića

Goran je svoju pjesničku veličinu u partizanima zasvjedočio potresnom poemom »Jama«. On je u njoj najprije naturalistički preciznom i razgovjetnom naracijom ispričao zločin kao strašnu vjerodostojnu realnost. Najistaknutiju inspiraciju je dobivao iz viđenoga, čuvenoga i doživljenoga upravo u Slunju.

Putanja opisana »Jamom« vodi čovjeka iz života u smrt i ponovo ga vraća životu u apoteozi duhovne ljepote pjesme koja njemu slijepom, nadoknađuje izgubljenu fizičku svjetlost. Poema »Jama« je prema pjesničkome kriteriju savršeno oblikovano djelo, tradicionalno oblikom, ali moderno egzaktnom asentimentalnom vizijom života kao borbe i okrutnosti (Vlatko Pavletić).

Kao pisatelj ovog dokumentarnog priloga, budući da sam nepjesnik, neknjiževnik i nepovjesničar, najmanje sam pozvan i najmanje mjerodavan ulaziti u ocjenu Goranovog pjesništva. To nije niti svrha ovog pisanja, nego osvrt na moje osobno poznanstvo s Ivanom Goranom Kovačićem u društvu s Vladimirom Nazorom, u Slunju, početkom 1943., tijekom 4-5 dana. K tome, osjećam potrebu iznijeti postavku o svome osobnom uvjerenju, da je Ivan Goran Kovačić mogao dobiti inspiraciju za potresnu poemu »Jamu« baš u Slunju.

To bi se moglo reći i za njegovu prvu pjesmu napisanu u proljeće 1943. pod naslovom »Naša sloboda«, od koje prva kitica glasi:

»Sloboda ždere meso i krv guta,

Sloboda noge krši, lomi ruke.

Darovi njeni, groblja su i muke.

Sloboda je strašna, hladna i kruta.«

............................

Ovi stihovi govore mnogo o Goranovom doživljavanju četničko-partizanske slobode, koju je on u punini svih oblika doživio upravo u Slunju. O tome u daljnjem osvrtu na Gorana.

Ivan Goran Kovačić je osobno postao žrtva takove »slobode, koja ždere meso i guta krv«. Ubio ga je četnički kapetan Boro Blagojević u blizini Foče, 13. srpnja 1943. Za grob mu se ne zna. Izgleda da si je sam pjesnik Ivan Goran Kovačić, već 1937. u pjesmi »Moj grob«, objavljenoj u Hrvatskoj reviji predvidio takovu smrt:

»U planini mrkloj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,

Muku moje ruke nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,

Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,

Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,

Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag –

I kada se vrati, nek poravna trag.«

U ovim stihovima Goran je predvidio svoju tragediju, samo što nije naveo počinitelja smrti, isto kao što je postupio u svojoj poemi »Jama«. Niti u »Jami« Goran ne navodi imena zločinaca, koljača pa ih četničko-partizanska strana pripisuje ustašama jer četniko-partizani »U tuđem oku vide trun, a u svome ne vide brvno!«


NASTAVLJA SE


Autor: Miljenko Stojić


Vezani članci: