Kad je Bog stvarao svijet, onda ga je zamislio kao veliki rajski vrt. Tako kaže Sveto pismo. Nema mu se razloga ne vjerovati, jer nam to govori i naša zdrava logika. Kakvog bi smisla imalo vjerovati u Boga koji bi nas želio mučiti? Međutim, unatoč Božjoj želji, dogodilo se nešto drukčije. Umiješalo se zlo. Prevarilo je čovjeka i od tada ništa više nije isto.

Nakon pristajanja uz njegov opojni zov, čovjek je prešao u drugu protegu postojanja, onu krhku, kad smo jadni i sami pred izazovima koji su oko nas. Sreća da Bog i tada ostaje u blizini i milosrdno pruža svoju ruku. Hoćemo li je prihvatiti ovisi od nas samih.

Nisu bogovi, ali se jesu bili takvima umislili. Komunisti. Njihov nadahnitelj Karl Marks bio si utuvio u glavu da će stvoriti novi svijet. A da bi to uspio, stari treba spaliti, zajedno s njegovim Bogom. Nešto poput Nerona mnogo godina prije. Stvarno ga je zapalio, a uspio nije. Žrtve mu se broje stotinama milijuna, zajedno s onima fašističkima i nacionalsocijalističkima. Ovi potonji su, naime, njegov proizvod ili još bolje rečeno Marksova djeca. Razlika u ovim trima je samo u tome što su ga jedni shvatili ovako, drugi onako. Prva dva međusobno se sukobiše i to im dođe glave. Osta komunizam s kabanicom antifašizma. Pokrio se njome da bi doviknuo da im nije isti. Donekle i nije. Stvorio je mnogo više žrtava. Britance sve to nekako ne brine. Za Musolinijev i Hitlerov grob se ne zna, ali oni još uvijek čuvaju onaj Marksov. Uostalom, sve je to tamo i počelo. Bilo bi šteta sa svime tako rano završiti, kad je to otrovno cvijeće tako lijepo napredovalo u minulom XX. stoljeću.

Herceg Bosni su ove stvari odavno jasne. Drugi svjetski rat i njegovo poraće pozoba ih barem desetinu. Sve pod vodstvom komunista, a zlosilje se i kasnije nastavilo. Čak štoviše, preživjelo je pa se glasa i ovih dana. Što kroz zatrovanu svijest negdašnjih svojih podložnika, što zbog vrtlara koji bi ga i dalje uporno zalijevali. Trenutno je jedini jamac da nam se može oduzeti sloboda i upregnuti nas kao marvu za stjecanje njihova nerazumna bogatstva. Države na ovim prostorima još i dalje nema, jer vrla međunarodna zajednica, čitaj vrtlar, htjela bi graditi na komunističkim otrovnim temeljima. A tu života nema i cirkus ide dalje.

Izložene i slične misli na tragu su europskog mišljenja. Nakon duge borbe konačno je prevladalo dobro pa je 23. kolovoza proglašen Europskim danom sjećanja na žrtve fašizma, nacizma i komunizma. S druge strane granice kažu da je to Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Nemaju još snage izgovoriti ono »komunističkih žrtava«, ali doći će i to na red. Političari se polako ugrijavaju za taj dan. Čim vrtlar okrene glavu, jedan dio njih izgovori koju protiv navade uzgajanja komunističkog otrovnog cvijeća. Bilo bi im puno lakše kad bismo im svi mi pomogli istim takvim svojim stavom. Na žalost, nekako nam je prirodno da je netko pripadnik stranke, oni kažu partije, koja je bila komunistička. Skinuli taj pojam, dodali antifašistički i htjeli bi da je nikom ništa. Odgovorimo sami može li to tako.

Određena mlađarija, barem kažu da su to iako su im namisli itekako zastarjele, nazvali se u Mostaru Antifa, zakitili se crvenom zvijezdom petokrakom i kažu da se bore za ljudska prava. Nešto su zaboravili. Recimo ono što piše u obrazloženju uvođenja Dana sjećanja na žrtve totalitarizma u Hrvatskoj. Na stranicama HRT-a to ovako izgleda. »Dopunom Zakona o blagdanima provodi se rezolucija Europskog parlamenta iz 2009. kojom se svim europskim parlamentima preporučuje da 23. kolovoza u svojim zemljama proglase danom spomena na žrtve fašizma, nacizma i komunizma. Iako spominju oba totalitarizma, u rezoluciji je ipak veći naglasak na komunizmu jer se, navodi se, o njegovim žrtvama i zločinačkom karakteru nedovoljno govorilo sve do njegova sloma 1989. Otkrivanjem i ocjenjivanjem komunističkih i drugih totalitarnih zločina te prihvaćanjem odgovornosti i traženjem oprosta postigla bi se pomirba kao krajnji cilj rezolucije. Ističe se da Europa ne će biti ujedinjena dok se ne stvori zajednički pregled povijesti, priznajući nacizam, staljinizam te fašističke i komunističke režime kao zajedničko naslijeđe.« Sve jasno. Jedino nije jasno trenutnom hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću koji tepa crvenoj zvijezdi petokraki na kapi kao simbolu mira, koči provođenje istrage o komunističkim zločinima, bira predstavnike komunističkog režima da ga savjetuju... Da ne nabrajamo dalje, povirimo malo na Internet, recimo na portal hrsvijet.net, naći ćemo tamo obilje činjenica.

Zaista Bog nije stvorio ovakav vrt. Ali vrtlari idu dalje, jer ima onih koji će ih slušati. Trenutni najočitiji primjer je Libija. Skidaju jednoga diktatora da bi stavili nekog drugoga koji će im biti podložniji. Puk dotle misli da da si priskrbljuju demokraciju i ljudska prava. Briga vrtlara za to. Da je tako, već bi davno pomogli, recimo, Kurdima da dobiju natrag svoje krajeve i osnuju svoju državu. Međutim, nije to u zacrtanim namislima samozvanih vrtlara. Nema, dakle, druge nego im otkazati poslušnost i krenuti svojim putem. Rekosmo na početku teksta da je Bog u blizini i da neprestano pruža svoju ruku. Želi nas odvesti na svjetlo, ovo se ne da više izdržati.

Miljenko Stojić