U dvadeset godina postojanja hrvatske države pokazalo se da je nejedinstvo najveće prokletstvo hrvatske desnice.  Možda je riječ „desnica“ prejaka i ne odražava pravo stanje stvari jer se radi o ljudima koji se okupljaju na desnom centru i više su domoljubi nego desničari.

Tu se nalazi više pravaških stranaka koje se obavezno pozivaju na stračevićansku tradiciju koja je u svemu bila potpuno benevolentna, djelomično idealistička, ali zbog svoje razjedinjenosti uvijek nesposobni za bilo kakav, pa i najmanji izborni uspjeh. Nije samo riječ o pravaškim strankama već i o drugima poput Hrasta ili Plamena, pa i nekih drugih koje gaje nadu da će ih hrvatski birači prepoznati i dati upravo njima glasove. Ali njih čeka ponovno novo i opće razočaranje...!

I u ovim vremenima kad je HDZ na nacionalnom planu i na nacionalnoj politici gotovo u cijelosti krahirao, ti „desničari“ nesposobni su da se bezuvjetno okupe u jedinstvenu stranku ili  pokret i da jednom preuzmu kormilo države upravo u sadašnjem vremenu kad im se za to pruža prilika. Oni će biti glavni krivci što  će na narednim izborima lijeve stranke pobijediti, a možda i trijumfirati. Narod će opet glasati za manje zlo, jer im se na političkom jelovniku  ne nudi treća spasonosna opcija.

Da bi ta treća spasonosna opcija pobijedila ona ne može biti samo stranka, ili neki zamišljeni pokret koji jedva da je i poznat  u narodu, dakle da bi pobjedila ona mora biti udarna snaga koja će na izborima naprosti smrviti i pregaziti svu onu politiku koja u prvi plan ne stavlja nacionalne, gospodarske i socijalne interese širokih slojeva  naroda na svakome, pa i na najmanjem planu. Ta udarna snaga da bi pobijedila mora biti prisutna svuda, na svakom plakatu, na svakom zboru, na svakom javnom mediju da je narod prepozna kao dobro, kao spasonosno dobro koje se nudi ovome jadnom,  izbezumljenom i izmučenom puku.

Ali njihov stranački i rukovodni ego jači je od svih nacionalnih interesa, i vide samo sebe, samo svoju stranku i samo svoju personu na čelu Hrvatske, a pri tome zaboravljaju da to samo sanjaju i da im se taj san na njihov način nikada neće ostvariti. Neće se ostvariti jer su nerealni, jer ne vide, jer ne znaju da narod nikada nije volio razjedinjenost, koja je najveći neprijatelj svakoga naroda pa i hrvatskoga. Tu razjedinjenost kroz povijest skupo smo plaćali pa i sada ju još plaćamo zbog njihovog ega. Dokle im god bude važniji njihov ego od Hrvatske u koju se neprekidno isprazno zaklinju sve dotle neće imati političke sreće, a ni narod političkog vodstva kojeg zaslužuje.

Politički ego nikada nije bio  duh pokretač prosperiteta neke zemlje. Altruizam političara bio je i ostao taj spiritus movens koji je sve pokretao. Začahureni političari u svoje strančice ostajali su uvijek žrtve svoga vlastitoga ega iz kojega nisu mogli otvoriti svoj duh u svijet, u narod, u širinu, visinu i dubinu poimanja sa svješću da smo svi sitni ispod zvijezda pa ma koliko da mislimo da smo veliki ili poneki i veličanstveni.

U politici nema što tražiti onaj koji se ne uzdigne iznad samoga sebe, koji ne osjeća bilo naroda i otkucaje njegovoga srca. Narod voli snažne političare koje osjećaju kao stup upornjak, za kojeg se mogu vezati i osjećati sigurnost. Narodu ne trebaju politikanti koji ne znaju ni sami što hoće, a kamoli da bi im narod do povjerenje da ga vode.

Zato, sve domoljubne političke stranke i na ljevici i na desnici - bezuvjetno odmah u jedan domoljubni izborni blok. Ovo vam je zadnja politička šansa da preuzmete Hrvatsku u svoje ruke i da je izvedete na pravi put, na put slobode, nezavisnosti, suvereniteta i prosperiteta kojeg narod očekuje. Varate se, ljuto se varate da ćete pojedinačno išta postići. Neka vam načelo bude – viribus unitis! Združimo svoje snage mi žedni pravde, slobode, ljubavi i čovječnosti. Združimo svoje snage svi koji živimo za Hrvatsku, koji smo se borili za Hrvatsku i koji smo za Hrvatsku bili spremni i umrijeti.

Bitka za Hrvatsku još nije okončana. Postoje brojni problemi koje hrvatsko društvo još mora riješiti, a u koje probleme su nas uvukle vladajuće političke strukture u koje se narod duboko razočarao, koje su nas dovele do potpunog poniženja, do gubitka nacionalnog ponosa i sl. ali i na sami prag opasnog dužničkog ropstva da će narodu uskoro možda biti ugrožena i gola fizička egzistencija. Na ovim južnoslavenskim prostorima kao narod i kao zemlja imali smo najbolje komparativne prednosti za nagli i veliki napredak, ali zbog beskrupuloznosti politike i masovne korupcije političara, pokvarene menadžerije, rasprodaje u bescijenje vrijednosti koje su generacije trudbenika stvarale i slično, gotovo da su nas sve susjedne zemlje pretekle u razvoju.

Ta treća opcija ukoliko se uspije ujediniti, što je teško i za povjerovati, treba izići s nedvojbenim kristalno jasnim i snažnim programom pred narod. Treba istaći potpuno jasan stav po pitanju ulaska u EU, (što narod kako se čini u većini opravdano i ne prihvaća), potom potpuno jasan stav o zaštiti branitelja od svakog daljnjeg progona bilo u Haagu ili samoj domovini. Program obnove hrvatskog bankarstva, program sprečavanja stranih banaka da visokim kamatama pljačkaju i uništavaju hrvatske građane, čvrsto povezivanje s dijasporom, borba za ne samo opstanak već i napredak Hrvata u BiH i sl.

Žive u velikoj iluziji oni koji misle da će nam sve te i slične probleme razriješiti EU našim punopravnim članstvom u njoj, sitnim dotacijama iz EU programa i sl. To su samo mrvice s europskoga stola i nadasve vrlo naivno gledanje. Probleme koje dosada nismo imali , a koje ima EU našim ulaskom postaju i naši problemi ili će se poput plime preliti i na naše područje (imigracija  stranog stanovništva, problemi azilanata, eurokriza i sl.). A naši vlastiti problemi našim ulaskom u EU ne postaju i problemi EU.

Vrlo jasan i odlučan program koji se treba temeljiti na sintagmi „sve za narod i Hrvatsku“ jedini može proći na predstojećim izborima, naravno ako bude na izbornom jelovniku. Ali kako se čini nema ga tko ponuditi. Razjedinjenost je naše prokletstvo koje nikako ne uspijevamo savladati. A bilo bi ga tako jednostavno svladati – odreći se sebičnosti, interes Hrvatske staviti ispred svakog osobnog interesa.

U svemu tome nažalost ulogu nezainteresiranog igraju i jednako tako razjedinjene braniteljske udruge, koje su same sebe politički srozale i izgubile bilo kakav politički utjecaj, a dalo bi se prigovoriti i prepasivnom stavu i katoličke crkve, a posebno i dijaspore koja ima tolike raznolike potencijale.

Ako nešto nećemo napraviti sami nemojmo očekivati da nam to netko drugi napravi. ( „Tuđa zemlja ima svoje, ne poznaje jade tvoje. „ PP)

Mile Prpa