London je središte iz kojeg je potekla ideja globalizacije, prvotno namijenjena drugima kao širenje vlastita interesa, modela života i jezika, ali se ona sada vraća kući s neželjenim povratnim utjecajima. Sustav «kolektivne sigurnosti» je ovdje od male pomoći

Četvorica mrtvih, preko tisuću uhićenih, puno zapaljenih i razbijenih kuća i izloga, bilanca su višednevnog kaosa koji je vladao protekloga tjedna britanskim gradovima. Poput pariških slika od prije nekoliko godina, situacija je pomalo podsjećala na Beirut, na ulični građanski rat.

U smirivanju neprilika sudjelovalo je čak šesnaest tisuća policajaca. Vlada je zaprijetila vojnom intervencijom, dozvoljena je uporaba plastičnih i gumenih metaka, palica, vodenih topova. Situacija je dogurala čak dotle da se i nogomet prestao igrati. Smirivanju stanja, uza sve mjere, najviše je doprinijela obilna kiša koja je pala u noći sa srijede na četvrtak. Ali nema garancije kako se sve skupa neće ponavljati u još dramatičnijim oblicima.

Čamac od srebra

Sve je počelo nakon što je policija ustrijelila mladića koji se zvao Mark Duggan. Ključna informacija kako se radilo o «tamnoputom momku» brižljivo je danima skrivana, kao što se nije govorilo niti o tome tko su izgrednici. Spominjali su se samo maloljetni huligani, kriminalne skupine, siromašni stanovnici, narkomani  i tome slično.

Ali ta činjenica kako se zapravo radilo o pobuni uglavnom doseljenog stanovništva teško se i u britanskim i u našim medijima probijala do ušiju i očiju javnosti. Naprotiv, problem se nastojao prikriti, zaobići, reinterpretirati na politički «prihvatljiv i korektan » način, kako, naime, u divljanju sudjeluju mladići svih rasa i svih slojeva.

No, ako laže koza, ne laže rog. Televizijske i novinske slike nisu mogle prefarbati pretežno crnačka ili azijatska lica. Napokon je uzgred negdje spomenuto da je nesretni mladić tamne boje kože, koji nije bio naoružan kako je tvrdila policija. Jureći automobil je, gle čuda,  pregazio trojicu ljudi koji su upravo izlazili iz džamije. Pojavila se i inicijativa da se u nekim gradskim četvrtima organiziraju samo-obrambeni bjelački odredi. Vrlo indikativno, interveniralo je i ministarstvo vanjskih poslova Irana(!?) tražeći suzdržanost britanske policije i razgovore s prosvjednicima.

Postoji na Zapadu snažno prisutna filozofija multikulturalizma, poštivanja drugih i drugačijih  koja je bila čak i službeno prihvaćena od strane vodećih političkih snaga. Svi oni koji su kritički ili sa sumnjom gledali na taj koncept proglašavani su ksenofobima, što je sasvim blisko pojmu nacionalist, šovinist  ili nacist.

Možemo mi, međutim, držati kako je model suživota religija, kultura, nacija, etničkih skupina itd., najbolji i najhumaniji, samo što je nevolja u tome što taj model sve slabije funkcionira, pa su ga se morali odreći baš premijeri triju vodećih europskih država. Karakteristika je revolucionarnog, danas poglavito lijevo-liberalnog, načina mišljenja, a ideja multikulturalizma spada u taj okvir, da on slijedi samo svoja  uvjerenja, nastojeći protumačiti i promijeniti svijet u skladu s njima, ponašajući se točno po onoj Hegelovoj koja kaže: ako se teorija ne slaže s činjenicama tim gore po činjenice.

Revolucionari guraju svoju ideju nezavisno od stvarnosti nužno se s njom sudarajući. To je otprilike kao da gradite čamac od srebra, koji može izgledati sjajno, lijepo i raskošno, sve dok ga ne staviti na vodu. Onaj nedavni masakr u Norveškoj, svi se slaži, djelo je bolesne osobe, ali i ove engleske slike nam pokazuju kako je taj bolesnik izraz društvenih prilika obilježenih umjetnim tzv. multikulturalizmom.

Obostrana mržnja

Patrick J. Buchanan u svojoj knjizi  Smrt Zapada, objavljenoj 2003. upozorava kako Europi i Americi prijeti useljavanje pripadnika novih kultura i rasa, kao i nova kultura na samom Zapadu koja je neprijateljski raspoložena prema tradicionalnoj kulturi, vjeri i moralu. Neeuropski narodi će, po njemu,  prevladati u Europi i u Americi. Jedno će vrijeme vladati primirje dok novi doseljenici ne budu dovoljno jaki i brojni.

Godine 2000. u Englesku se doselilo 185 000 imigranata, od 91-2001 u London je ušlo 726 000 imigranata, 1999. u EU je ilegalno ušlo pola milijuna ilegalnih stranaca, u Njemačkoj desetinu stanovništva čine stranci. London, veliko financijsko središte, je grad s najvećim  BDP-om  u Europi, u njemu je sto od petsto najvećih europskih kompanija. Ali problemi ostaju. Nacionalne manjine, uglavnom iz Afrike i Azije prije deset su godina činile 40 posto stanovništva ovoga osammilijunskoga grada, danas vjerojatno već preko 50 posto. Omjer djece doseljenika i britanske djece u ovom je gradu 6:4 u korist prvih, a trećina je stanovnika rođena izvan Britanije.

Ljubav i mržnja su, reklo bi se, obostrani, Rasni i socijalni elementi se miješaju (jedan od transparenata glasio je: «vi ste bogati mi siromašni»), doseljenici se osjećaju građanima drugog reda, teško prihvaćaju zapadnu kulturu, dok Zapad sve više osjeća ugroženost  socijalne sigurnosti i svoje kulture od «doseljeničkih elemenata».

Za London se kaže kako je globalni grad u kojemu se govori tristo jezika. Iz takvih je središta potekla ideja globalizacije, prvotno namijenjena drugima kao širenje vlastita interesa, modela života i jezika, ali se ona sada vraća kući, na mjesto svog izvora sa snažnim i neželjenim povratnim utjecajima. Sustav «kolektivne sigurnosti» je ovdje od male pomoći. Sve učestalije slike iz europskih metropola morale bi biti i za nas poučne. Možda je posljednji čas staviti prst na čelo prije nego što zakoračimo u taj, oh, svijet mira, stabilnosti i tolerancije.

Josip Jović