Ovdašnji političari već više od desetak godina Domovinski rat i Oluju „tretiraju“ po modelu „da“ - “ali“. Eto, „dobri“ su oni pa priklope još poneku sličnu frazu, a onda obično u istoj rečenici stiže to nezavisno(!) „ali“. „Ali“ bilo „zločina s hrvatske strane“, zatim oni rastu od obične sjenke do mraka nad Olujom.

S velikim „ALI“ s Domovinskim ratom i Olujom obračunavaju se mediji iz Hrvatske, njima „ali“ zapravo više ni ne treba. Kladio bih se kako su proteklih petnaestak godina tisuću puta više i učestalije eksponirali zločine s „hrvatske strane“ nego li sa srpske.

Mediji i udruge sinkrono protiv

U nedostatku „materijala“ uvijek im je lako ponovno zavrtjeti  tih nekoliko „slučajeva“, recimo „slučaj Zec“. Umnožavajući ih rastu i zločini i od njih se mijesi novi virtualni „Jasenovac“. Uostalom model po kojemu postupaju mediji iz Hrvatske u bitnome je sukladan mitskom Jasenovcu stvaranom u srpskim medijima, intenzivno od 1980., srpskoj historiografiji, SPC-u, znanosti, politici..., sve u okviru priprema za realizaciju nacional-socijalističkog projekta Velike Srbije. Nu, valjda će se jednom netko zakopati u to medijsko smeće pa i znanstveno otkriti cijelu i pravu istinu o njihovu „tretmanu“ Domovinskoga rata i Oluje.

S treće strane stišću ih brojne udruge, od Hahao-a, preko Pusićeva GLJUP-a do slične nove „balkanske internacionale“, REKOM-a. One djeluju profesionalno neobično nalik svojedobnom aktivizmu profesionalnih komunističkih revolucionara. Postoji i sumnja kako se dijelom financiraju iz raznih srpskih izvora, izokola, preko fondova i računa koje drže prema Hrvatskoj neprijateljski raspoloženi „upravitelji“, a izborili su se čak i za djelomično financiranje iz hrvatskih proračuna, od državnoga do općinskih. U njima rade i srpski šovinisti prikriveni sada, dakako, ideološkim „burkama“ „multikultija“, „ljudskih prava“, „sloboda“, ukratko svim onim što je formalno prihvatljivo i trenutačno „in“, a sadržajno se koristi u borbi protiv naroda, za početak malih, njihovih identiteta, različitih društvenih („nepoćudnih“) skupina, obitelji, pa čak i pojedinaca - sve u „čišćenju terena“ za novi totalitarizam.

Imaju te udruge još niz zajedničkih karakteristika, a navest ćemo samo dvije. Sve one zajedno do danas nisu pustile ni jednu suzu za hrvatskim žrtvama, a poslove koji su im dani u zadatak obavljaju, doduše za novce, amateri, izuzimajući špije, špiclove, špijune i obavještajce - zapravo nestručnjaci. Za njih su stručno osposobljeni kao što je to seosko pjevačko društvo za izvedbu „Čarobne frule“, ili recimo kompozicija Ive Josipovića. Svejedno imaju pristup medijima iz Hrvatske intenzivniji i od pristupa Celzijusove, Severine, Marijanke iz Big brace, što ukazuje kako su u tom dijelu i udrugari i oni koji ih podržavaju izuzetno stručni - do mjere da se usude plasirati laži i neistine. Dodam li još ulogu Haškoga suda glede Domovinskoga rata i njegovih ekspozitura po Hrvatskoj koje će nastaviti djelovati tko zna dokle, možda do kraja, dobro je što on već nije poražen, iako je izgubio neke dobivene bitke, što prijeti i Oluji ma koliko se mi zavaravali.

Josipovićeva inovacija: Hrvatsku napali „dijelovi JNA“

Prvi kopljanik, vitez odnosa prema Domovinskome ratu po modelu „da-ali“ naš je dragi Predsjednik Josipović. On ga opravdava drugim, višim modelom - modelom pomirenja. Ima (bre?) da se svi na zapadnom Balkanu izmirimo. Onda će poteći ta medovina s mlijekom, bit će vjekovni mir, pa će, primjerice, njegovi kolege glazbenici-muzičari moći pjevati uokolo neko širikolo, pri čemu će im autorska prva biti zajamčena. Nitko ne će smjeti da ih pljačka, bije, ni potkrada. Tako će ona bidna (dobra!) pjevačica kojoj su spalili njene ćilipske dvore doći u Beograd i zapjevati: „Prijatelji stari, gdje ste?“

Ali, taj presudan „ali“, što ja insinuiram - te palikuće nisu bili Srbi, kuću su joj zapravo skurili Crnogorci. Te je pak među prvima amnestirao još naš bivši „car i kralj“, pjevač i zijevač, Stipa. I tako „pjesnik“ dolazi do onoga što ga je u govoru našega Predsjednika u Kninu, povodom te Oluje jel'te, dotuklo, do njegove inovacije u tumačenju srpske agresije. Slušajući ga na radiju razumio sam kako je ustvrdio da su u agresiji na Hrvatsku sudjelovali i „dijelovi JNA“. Nisam vjerovao svojim ušima, pa sam originalni tekst govora potražio na „njihovoj“ internetskoj stranici. Nema ga, zadnji objavljeni govor im je iz lipnja. Ipak u skraćenom izvješću iz Knina na „njihovim“ stranicama piše: „Podsjetio je (Predsjednik o.a.) kako su neprijateljske paravojne formacije podržavane dijelom bivše JNA tihu okupaciju koja se pretvorila u otvorenu agresiju”...

Dakle, ipak sam dobro čuo: „dijelovi JNA“ su Hrvatsku, sad ne znam što, možda i okupirali. Ma sjajno, da bi riječ... Dok pišem ovaj tekstić kroz prozor gledam preko Kupe na vrh brežuljka crkvicu Sv. Trojstva i petstotinjak sam metara zračne linije od jedne od najbližih točaka Velike Srbije Katedrali Sv Stjepana. Pri ruci mi je i jedan poveći „dio“ od JNA koji je „rasturio“ krov kuće, a još većeg „dijela“ koji je izvalio dio zida i prozor kroz koji sada gledam više nema. Pojelo ga vrijeme. Nu, pustimo sad te pjesme u prozi i vratimo se politici.

Doista ako su samo „dijelovi JNA“ napadali Hrvatsku i neke ušljive „paravojne formacije“, onako samostalno, naloču se pa napadnu - agresije nije ini bilo, kamo li okupacije. Ako, dakle, Predsjednik nečesa što se još, broji državom, tvrdi kako su ju „onomade“ napali samo „dijelovi JNA“ - pa, najmanje, je sve bilo građanski rat, samo „taki“. Dobro, ako su samo „dijelovi JNA“ napali Hrvatsku i činili joj to što su joj činili, što su onda radili drugi „dijelovi JNA“? Preciznije, koji je „dio“ JNA branio Hrvatsku? Niti jedan. Baš suprotno: svi „dijelovi“ i „rodovi“ su ju napadali. I da ne bi JNA upregnuta u projekt Velike Srbije Hrvatska bi riješila „paravojne formacije“ još u ljeto 1990. Ukratko, ta teza o „dijelovima JNA“ koji su napali Hrvatsku najsramnija je relativizacija Domovinskoga rata iz Hrvatske sa službenoga mjesta. Pritom me ona nimalo ne čudi, jerbo, potpuno i prirodno proizlazi iz teza i prosudbi glavnog Josipovićeva analitičara Dejana Jovića.

Uporno prešućivanje srpske nacional-socijalističke agresije

E, sad ste pomislili kako sam možda dohvatio dno osporavanja. Ali, vidite kako je važno to „ali“ - nisam, tek ću ga. Sve navedene skupine osporavatelja uglavnom se čuvaju, posebno kad govore o zločinima hrvatske strane, uopće i postaviti pitanje „zašto“ se to dogodilo, već se sve svodi na „kako“, pa slijede opisi stradavanja agresora. Elementarnu činjenicu kako se radilo o srpskom nacional-socijalističkom projektu, kojemu se JNA priklonila u cijelosti, u kojemu su sudjelovale sve državne, političke, vojne i ine strukture srpskoga društva, koji je imao većinsku potporu srpskoga stanovništva, svi nastoje nekako prešutjeti, ili barem ublažiti pa natovariti na leđa nekim pojedincima, primjerice samo Miloševiću, nekakvoj nedefiniranoj „politici“ i sl. Čak se, eto, očito u većim „dijelovima“ i JNA amnestira, pa možda netko još Kadijeviću umjesto kazne uvali i kakvo odlikovanje.

Kad se zanemare uzroci Domovinskoga rata i Oluje onda se prema njima može odnositi po volji. Tako  srbijanski predsjednik Boris Tadić svake godine može tražiti zabranu proslave Oluje, utamničenje njenih heroja, zabranu spominjanja hrvatskih generala, te tako realno nastavljati istu onu politiku koja ju je uzrokovala. Nema tu politike pomirenja ni u tragovima jer ono može početi od trenutka kad Tadić prizna Oluju, a prethodno uzroke koji su do nje doveli i elementarnu činjenicu srpske agresije na Hrvatsku. Tada će si i Srbi iz Hrvatske usuditi iskreno odgovoriti zašto su otišli. Sve ostalo je građenje kuće „pomirenja“ bez temelja i u bitnome utemeljenje sage za nove sukobe, jednom tamo.

Kako pak „pomirenje“ realno teče najbolje pokazuje srpski medijski tajkun Željko Mitrović, koji baš nekako o Oluji (kud baš sada!) započinje medijski rat protiv Hrvatske na identičan način kako su to radili srpski mediji osamdesetih godina prošlog stoljeća. Da bi on to radio sam izazvan nekim sukobom s hrvatskom carinom zbog neke jahtice, „malo morgen“. Zapanjuje pritom i činjenica da on protiv Hrvatske „kliče“ - iz Dubrovnika. Eto dokle su nam to malo države „dogurali“. Valja nam dakle i dalje pozorno pratiti kako teče to „pomirenje“ kako nas ono ne bi iznenadilo.

Mato Dretvić Filakov / Hrvatski fokus