Hrvatski nacionalni pokret, koji je krajem osamdesetih godina 20. st. prerastao u državotvorni, ne razlikuje se previše od drugih nacionalnih pokreta na zapadu. Osnovna je razlika što su zapadne demokracije fazu nacionalne homogenizacije prošle tokom 19. stoljeća, a Hrvatska tek pod kraj 20. stoljeća.

Međutim, princip razvoja svakog nacionalnog pokreta je isti. U prvoj fazi cilj je integracija nacionalnog prostora i jačanje ekonomske baze. U drugoj fazi, pod utjecajem kapitala, cilj je širenje kapitalne baze s nacionalne na šire regionalno pa i svjetsko područje.

Zapadna ekspanzija nacionalnog kapitalizma odvijala se u, za razliku od danas, bitno promijenjenim i olakšanim uvjetima superiornosti u odnosu na ostatak svijeta. Hrvatska i njena ekonomija na svjetsku scenu stupaju u trenutku kada svjetske ekonomski tokove uvelike određuju multinacionalne kompanije i uhodani putovi međunarodnih tokova novca. Pritom su uvelike određena područja proizvodnje, potrošnje i akumulacije kapitala, u 19. st. to su bile imperijalističke velesile i njihove kolonije, danas se radi o razvijenim, nerazvijanim i rastućim.

Bilo kakvo soliranje, mimo globalnih kreatora financijskih tokova, loše prolazi. U globalnim ekonomskim odnosima nema mjesta za samostalne ekonomske planove i poteze. Sustav iz Bretton Woodsa dizajniran je kako bi se usmjerila svjetska ekonomija u interesu najvećih.

Hrvatska sa svojom minijaturnom ekonomijom nije mogla biti nikakva prijetnja svjetskim financijskim igračima. Međutim, presedan samostalnog vođenja ekonomije mogao je biti opasan presedan za istočnoeuropske zemlje koje su se upravo rješavale željezne zavjese. Više malih igrača u određenom području može ozbiljno zakomplicirati planove velikih.

Kako bi se to spriječilo pristupilo se temeljitom uklanjanju mladih nacionalnih pokreta ili kako su ih voljeli nazivati nacionalizama. Svaki nacionalni pokret hrani se simbolima, oni su njegovi pokretači i faktori homogenizacije. Neosporan simbol samostalne hrvatske je prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman, a pored njega i njegov ratni ministar Gojko Šušak. Sustavnim trovanjem javnog mnijenja, medijskim kampanjama i „zaslužnim“ radom brojnih nevladinih organizacija ova dva čovjeka koja su predvodila bitku za osamostaljenje države danas su krivci za sve zlo koje se u Hrvatskoj dogodilo ne samo devedesetih, već unazad nekoliko stoljeća. Kada se obračunalo s predvodnicima borbe za samostalnost trebalo se riješiti ratnih generala, jer su, kao nacionalni heroji, lako mogli homogenizirati naciju. Danas su ratni generali ili u Haagu ili demobilizirani i marginalizirani. Nakon obračuna s generalima i predsjednikom red je došao na HDZ kao pokret koji je iznjedrio osamostaljenje. Sustavnim infiltriranjem karijerista, ostataka jugounitarističkog režima i raznih otpadnika HDZ je danas stranka (pokret) koji nije sjena stranke iz 1990. Poslije obračuna s bilo kakvim mogućim otporom unutar Hrvatske došao je red na preuzimanje bankarskog, telekomunikacijskog, farmaceutskog i naftnog sektora, ukratko, onoga što vrijedi u zemlji. Danas je Hrvatska zemlja bez vlastitog bankarskog sektora koji je trebao financirati njeni razvoj, bez kontrole nad ključnim resorima gospodarstva i kao takva konstantno generira visoka vanjska zaduženja. Umjesto širenja na susjedna tržišta i generiranja pozitivnih izvoznih bilanci mi generiramo nove dugove. Nema velike razlike između britanske kolonije iz 19. st. i Hrvatske koja danas služi kao poligon za plasiranje stranih proizvoda preko silnih trgovačkih lanaca.

Cijeli proces osamostaljenja Hrvatske kao da se odvijao po scenariju - da, prevarili ste nas i osamostali ste se mimo naše volje, ali doći će i financije na red, a tu smo mi ipak na domaćem terenu!

Željko Primorac