Vlada je propustila priliku da one zrele hrvatske izjave Ante Kostelića, izrečene 21. ožujka prigodom posjeta Jadranki Kosor, položi u fundus političke kulture naše države. Očito je Kostelićeva namjera bila razbiti protokol namještenih osmijeha i praznih fraza u Banskim dvorima pa je zato održao pravi politički govor na službenom prijmu, što nitko nije mogao očekivati, pa mu to salonska cenzura nije mogla ni onemogućiti.

Htio je Kostelić osvijestiti pod reflektorima televizije, ne samo predsjednicu Vlade i njezin klub, nego izravno doprijeti do onog  velikog dijela našega društva koji se još uvijek nalazi u pomutnji i strahu od kobne službene politike.

Dapače, s onom mudrošću koju Ante Kostelić posjeduje kao čovjek iz naroda, kao čovjek koji radi za ljepotu življenja, koji nadmašuje  granice velikih pothvata, koji voli nadasve Hrvatsku, obitelj i kršćanstvo, veliki hrvatski športaš je htio dati poruku istinskim elitama da je njihovo vrijeme došlo, isto kao što su on i njegova obitelj na svojim pistama snijega i neba dočekali svoje vrijeme i pretvorili ga u pobjedu.

Na žalost, Vladin tim je zabašurio koliko je mogao snažnu Kostelićevu poruku o državnoj nezavisnosti i o mogućnosti da se ona  uvijek može jačati, i ostao na formalnom dijelu posjeta Banskim dvorima, te izmislio nigdje izrečenu potporu svjetskih prvaka Kostelića, vladavini gospođe Jadranke.

Manipulacije, branitelji i general Sačić

Tko god je razumio duboku poruku Ante Kostelića osjetio je i bijedu osoba koje su zaposjele vlast stjecajem nesretnih krivotvorenja u hrvatskome političkom životu, ali i akcijom stranih čimbenika o kojima je Kostelić upravo govorio. Da bi se praksa službenih manipulacija još više razgolitila ovih dana, točno četrdeset i osam sati  nakon hrabroga nastupa Ante Kostelića, pojavio se je i manevar kojim se s vrhuške vlasti nastoji osujetiti - tobože u ime ''najviših interesa i želja'' hrvatskih generala suđenih u Den Haagu, skup branitelja kojeg su za 16. travnja 2011. organizirali general Željko Sačić, stranka Akcija za bolju Hrvatska, UHB 1990.-1996. i druga državotvorna društva.

Sačić je dobro odgovorio tom triku da ima 1100 branitelja koji su po zatvorima ili im se imena vuku po optužnicama koje ih prikazuju kao eventualne kriminalce, pa da postoji potpuno opravdanje da ih narod javno uzme pod zaštitu. A zašto ne dana 16. travnja? U trenutcima kad se NATO obračunava s velikim prijateljem Stipe Mesića, internacionalnim kumom terorizma Gadafijem, nije niti u inozemstvu svejedno što se to u Hrvatskoj događa.

Već smo pisali na ovim istim stranicama 25. veljače 2011. o euroazijskoj superdržavi koju Moskva namjerava stvoriti uključivši u nju i Srbiju, kao i o novim privilegiranim odnosima rusko-srpskima, čije osnovne crte upravo danas stavljaju na papir Boris Tadić,  Josipovićev glavni i jedini strani prijatelj i srodna duša, s gospodarom Kremlja... Na našim istočnim granicama aktivira se tako savez obnovljenog imperijalnog kolosa i mala državica koja stalno sanja da će biti regionalna velesila, ekspanzionizmom nauštrb svojih susjeda.

Komu je u interesu danas onesposobiti hrvatsku braniteljsku populaciju s ''mesićtrusićkim'' razdorom i s porukama o beskorisnosti braniteljskih i općehrvatskih skupova? Prošla su vremena visočanstava kao i proleterskih revolucija (iza kojih nikada nisu bili interesi proletera), a isto tako nitko ne može opravdati danas supranacionalne nerazumne udruge, niti ofenzivne ratove, jer su se nakon svakoga napadačkog rata razvili novi sustavi nepravde. Nasuprot toga nisu niti ne će proći vremena neprekidne nadogradnje i usavršavanja država i demokracije. To jest, vremena državotvornosti. U tom sklopu, ne bi mogla opstati teritorijalno mala Hrvatska bez svojih priznatih i osposobljenih branitelja i požrtvovnoga puka, niti bez onih nekoliko zdravih, radnih  ideja kojima je jedan športski prvak usudio se poremetiti mentalno ozračje obmana i nove korupcije, gledaj, tamo gore, na samome vrhu

Domagoj Ante Petrić