Ovako ili onako, razmišljanje o aktualnim događajima, u slučaju kada se oni otimaju logici i naginju apsurdu, vodi nas u djetinjstvo, neiscrpnu riznicu sjećanja, koja, ako apsurd i ne mogu razriješiti, barem mu mogu dati prikladan okvir u kojem prestaje biti toliko iritantan ili nepodnošljiv.

Sjećam se tako, razmišljajući o neveseloj hrvatskoj stvarnosti, Škopigude. Bio je to oniži mršavko, naoružan lukavim osmijehom i oštrom britvom. Škopio je svinje u našem mjestu i okolnim selima budući da kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih baš i nije bilo mnogo veterinara u tom dijelu Hercegovine. A i da ih je bilo, bilo bi isto jer narod se teško odricao starih običaja. Zahvaljujući takvom stanju stvari, krave su barem jednom godišnje imale priliku za susret s bikom, a svinjama se događalo to što se događalo.

Škopigudin posao sastojao se u tome da s dva hitra reza i vještim tiskanjem odgovarajućeg dijela tijela na zemlju pritisnutog krmčića oslobodi ionako bezizgledne perspektive nerasta. Život mu je svakako bio omeđen famoznim Danom Republike u tekućoj godini pa bi ga grešne misli samo smetale u nesputanom žderanju spirina i ostalog čime su ga tovili.

Sam čin oslobađanja krmka štetnog balasta označavao se glagolom "uštrojiti". Uštrojiti kao kastrirati, ali i ustrojiti, dotjerati u red, staviti na pravo mjesto, obezličiti, podrediti cjelini, podvrgnuti svrsi, lišiti soliranja, samosvijesti, ambicija i želja.

Škopigudom su obično plašili nestašne derane, a oni su se intuitivno, premda još nisu ni bili načisto s tim u čemu je tolika važnost dijela tijela kojeg Škopiguda lišava praščiće, strašno bojali mršavog starčića i postajali poslušni kad je on bio blizu da je to bila milina.

Škopigude iz EU koje navraćaju u ove krajeve imaju sličan učinak na naše nestašne "elite". Dočim se ti emisari pojave, naši vrli muževi i dične žene iz vlasti postaju poslušni i besprijekorno ustrojeni. I bez da budu uštrojeni. Ovih dana nam je jedna od blažih i sklonijih nam persona iz europske kaste "škopiguda" priopćila da i kod njih tamo, u Europi, postoje "škopigude" nižeg i višeg ranga.

Osorna rasa nadškopiguda, koja se štrojenjem i ustrojavanjem dokazala diljem kugle zemaljske, navodno nam nije sklona. Ona nam priječi da uđemo u raj, u EU-tovilište gdje bismo se mogli izležavati i prežderavati do mile volje. Tako barem kaže Doris Pack. O zašto, zašto nas Britanci ne vole!? – zdvajaju naše putovođe u Europu, ali narodu ništa ne govore. Em, narod ne će shvatiti, em, će se ljutiti oni gore.

I dok vlast razbija glavu teškim pitanjem kako udobrovoljiti nasmiješene škopigude i namrgođene nadškopigode, ulicama se valja čudnovata povorka radnika i neradnika, seljaka i gradskih veseljaka, mutnih aktivista i dežurnih humanista, branitelja i obmanitelja, nečasno otpuštenih stranačkih vojnika i raznih nevladinih uhljebljenika, vječitih studenata i vikend-revolucionara, nesuđenih čobana i samoprozvanih Indijanaca, sindikalista bez sindikata i glumaca bez  publike, štemera i kibicera, političkih voajera i apolitičnih očajnika …

Svi su se oni, na ovaj ili onaj način, umorili od sprinta u mjestu na putu i EU, pa ih ponijele više noge nego glava na ulice. Ako već ne mogu u EU - mogu do Ravnica, ako već ne mogu u EU – mogu do HRT-a, ako već ne mogu u EU – mogu do Trga žrtava i Iblerova trga. Ako već ne mogu u EU, mogu iskaliti bijes pod prozorom onih koji su im predugo obećavali jedno te isto, a to se još nije ostvarilo.

Stupao bih možda i ja s njima, da i u hodu te povorke ne prepoznajem sve skladniji korak stroja, a nad strojem lukav osmijeh mršavog starčića, poznat još iz djetinjstvo.

Neki dan se jedna od govornica proglasila Starom Skvo i pustila karakteristični urlik. Simpatična ženica, pomislim, ali sve mi se nekako čini da i nju i cijelu povorku vode u rezervat. Prošlo je vrijeme slobode u divljini. Valja to kako treba ustrojiti i ako treba uštrojiti – kao da čujem kako mudro zbore škopigude za nekim stolom gdje se odlučuje.

A nakon toga sve će biti kako treba. Ako koga zabridi na nepriličnom mjestu, jer izgubljeni dijelovi ponekad podsjećaju na sebe, utjeha neka mu bude da je i posljednja prepreka na dugom putom savladana. A rez je bio tako vješt da se bol jedva i osjetila.

Damir Pešorda / Izravno.com