“Srbija, 8. na svijetu po količini 'sitnog' vatrenog oružja”, naslov je teksta autorice Dunje Gaupp, koji je na portalu amac objavljen 28. siječnja 2011. g. Pišući o inicijativi „Zaštita od oružanog nasilja“, čiji je cilj radikalno i rigorozno pooštravanje zakona o posjedovanju vatrenog oružja, lansiranoj od strane “politički lijevo orijentiranih i skupine pacifista pod vodstvom Socijaldemokratske partije Švicarske”, autorici je pozornost privukla tabela koja prikazuje zemlje koje posjeduju najviše 'sitnog' vatrenog naoružanja.

Naime, iz tablice je vidljivo kako se među 10 zemalja s najvećim brojem vatrenog oružja po glavi stanovnika nalazi i Srbija, koja se nalazi na visokom 8. mjestu, sa 35 naoružanih na 100 stanovnika. Znači, svaki treći Srbin posjeduje vatreno oružje!

Zanimljiv je ovo podatak za sve Hrvate, koji su ovih dana na svim TV postajama mogli vidjeti predsjednika Ivu Josipovića, kako s ministrom Tomislavom Karamarkom, šefom izaslanstva EU u Hrvatskoj Paulom Vandorenom, UN-ovom koordinatoricom i stalnom predstavnicom UNDP-a u Hrvatskoj Louisom Vintom sudjeluje u prvom zajedničkom javnom uništavanju naoružanja u organizaciji MUP-a i UNDP-a. Naime, u čeličani CMC-a Sisak ovih dana je uništeno 2510 komada različitog vatrenog naoružanja, te je, kako mediji navode, “na taj način obilježen nastavak regionalnog programa za zemlje jugoistočne Europe, kojem je cilj borba protiv ilegalnog posjedovanja i prodaje oružja.”

– Svaki je komad oružja možda jedan spašen život, jedan naoružani napadač manje. Ova akcija, koju policija dobro provodi, doprinos je sigurnosti države – rekao je ovom prilikom Ivo Josipović.

E, sad, o kakvim naoružanim napadačima, i čijim spašenim životima predsjednik RH ovdje govori?

Na koga točno misli ili ne misli? I da li ga je njegov “prijatelj” Boris Tadić, koji Lijepu našu svako malo počasti “dobrosusedskim posetom”, nakon kojega redovito poneki hrvatski branitelj završi u zatvoru, a tisuće Hrvata upadnu u depresiju, upoznao s činjenicom kako svaki treći Srbijanac u kući ima vatreno naoružanje?

Vraćanje oružja je, tvrdi Josipović, “doprinos sigurnosti države”?!

Znači, predsjednik želi reći kako se Hrvati kao narod više nemaju čega bojati, jer smo okruženi prijateljima. Međutim, povijest nam pokazuje sasvim drugačije primjere a upravo za nju kažu da je učiteljica života.

Pravilo reciprociteta je ono na čemu Hrvatska mora ustrajati. Zakonom o aboliciji srpski su pobunjenici u Hrvatskoj pod pritiskom međunarodne zajednice dobili kolektivni oprost. Istovremeno, ta ista međunarodna zajednica nije na Srbiju primijenila ista mjerila. Da je kojim slučajem to učinjeno onda danas ne bismo  imali slučajeve Purde, Maslova, Janjića, Marića i mnoge druge. Međutim, činjenice kazuju da je Srbija iz Zakona o aboliciji izostavila 1991. godinu. Tako je sve predmete KOS-a JNA, nastale ispitivanjima zatočenika u srpskim koncentracijskim logorima i priznanja dobivena mučenjem zatočenika,  ostavila za „otvaranje“ u nekim boljim vremenima.

Donošenjem zakona o istragama na području Hrvatske, BiH i Kosova, Srbija je za sebe osigurala ulogu „zapadnobalkanskog žandara“, potpuno identičnu onoj kakvu je imala u nekadašnje dvije Jugoslavije.

Hrvatske vlasti nisu to zamijetile niti su na to reagirale. Na temelju toga mora se otvoreno postaviti pitanje što to rade diplomatski predstavnici Republike Hrvatske u Beogradu?  Jesu li o ovom zakonu i izostanku amnestije za slučajeve iz 1991. godine izvijestili Vladu i Predsjednika Republike?

Ako jesu, što je Vlada, bivše i sadašnja, i predsjednici Mesić i Josipović, kao sukreatori vanjske politike, po tome poduzeli?

Događaji kojima svjedočimo pokazuju da poduzeto nije ništa. Zato se Purdi, Maslovu, Mariću i Tromblonu događaju nove stresne situacije, poput onih kakve su već ranije proživljavali.

Akcija uništavanja naoružanja u Republici Hrvatskoj i usporedna informacija „da svaki treći Srbin ima naoružanje u kući“ primjer je sličan ovom prethodnom. Poglavito, jer su sjećanja na početak devedesetih još uvijek jako svježa.

Međutim, ponašanje današnjih hrvatskih vlasti nikoga ne treba iznenađivati. Zar dio tih vlasti nije i Budimir Lončar koji je 1991. imao ključnu ulogu u uvođenju embarga nenaoružanoj Hrvatskoj?

Na koncu, sami prosudite radi li se i u ovom slučaju, kao i u nekolicini spomenutih, o urođenoj naivnosti hrvatskih  političara  ili o nečem drugom?

Uistinu smo kratkog pamćenja – ovaj smo film gledali više puta !

Slavica Jurčević