Svojedobno je u ona epska vremena devedesetih, kad je atavistički nagon za državom Hrvatima bio zamračio zdrav pogled na stvari, Večernjakov komentator Milan Ivkošić kroz povijest višekratno hrvatsko primicanje žuđenoj slobodi, primicanje koje je uvijek završavalo razočaranjem u zadnji čas, slikovito odredio kao coitus interruptus iliti prekinuti snošaj. Dobro pogođen odabir latinštine autora izbavlja od primisli na vulgarnost te njegovoj zamjedbi priskrbljuje dostojanstvenu patinu dugovjeke uporabe latinskog kao diplomatičkog i književnog jezika u hrvatskoj povijesti s jedne i dijagnostičku ozbiljnost s druge strane. S distance od gotovo dva desetljeća čini mi se kako je politički narod hrvatski toliko svikao na tu nedovršenost, tu prekinutost ''taman pred'', da je pošto-poto hoće sačuvati i nakon što je, zahvaljujući Božjoj providnosti i Tuđmanovoj nasrtljivosti, stečena nacionalna sloboda i međunarodno priznata državnost.

Nakon 2000-te silni su napori učinjeni da se stanje nacije uskladi s Ivkošićevom dijagnozom. Povijest će, recimo, zaboraviti jednoga Jozu Radoša ili Ivu Škrabala. A ne bi trebala, jer su ta dva velika mala čovjeka dala sve od sebe kako bi se to stanje nedovršenosti očuvalo i ojačalo. Nepravedna povijest će također, kako stvari sada stoje, Ivu Sanadera zapamtiti samo kao Ali Dugobabca s četrdeset torbara, a taj je stasiti Dugobabac učinio možda više od ikoga drugog u ovoj zemlji da ista ta zemlja propadne kako bi se mogao očuvati san o nekom budućem oslobođenju! Teško je, naime, profanom umu i prostom puku objasniti zašto je hrvatskom čovjeku bitniji san o slobodi od slobode same, koja po definiciji znači smrt takvog sna. Nitko ne snatri o onome što ima! Ali prostacima su nedokučivi krivudavi putovi lukavog Uma Povijesti. Da nisu, profani um bi znao da je sloboda smrt hrvatskog bića te da su, sukladno tomu, oni koji predano rade na odgađanju slobode pravi čuvari nacionalne posebnosti, nacionalisti par excellence. Zamislite, molim vas lijepo, što bi bilo da smo bili slobodni cijelo to vrijeme, kako bi nam monotono povijest izgledala!? Ostali bismo bez predivne legende o kletvi kralja Zvonimira, bez krasnih stihova Gajevih, Demetrovih, Harambašićevih, Kranjčevićevih, Matoševih, a ni Slamnigu se ne bi posrećilo da u jedan stih sažme najveći nacionalni ep: Oj, Kroacijo, opet se jedan ribama bacio.  Što bi radili Kvaternik i Starčević, što Zrinski i Frankopani da smo, ne daj Bože, slobode prerano dokopali!? Morali bi se međusobno gložiti da ne bje milosrdne Austrije. Povijest bi nam bila dosadna, sitničava i račundžijska poput švicarske ili nizozemske, isključivši prekomorske avanture ovih potonjih. Ali za to je zaslužan Atlantik. Sve bi nam se svodilo na profit i dosadno građansko životarenje, bez palih junaka (slava im!) i herojskih gesta. Užas!

>>Stjepan Mesić u oproštajnom govoru u UN: Podržavam Novi svjetski poredak

>>KOLUMNA PETKOM ILIJE ZOVKA: Njegovo visočanstvo Ivo Sanader – uspon i pad

Zato kada proklinjete Sanadera ili škrgućete zubima na Mesića, prisjetite se njegova poučka da Hrvatska uvijek pobjeđuje. Kad pobijedi, pobijedila je; kad izgubi, opet je pobijedila jer je potvrdila svoju bit o kojoj govori Ivkošićeva dijagnoza. Pabirčari dubokoumnih misli velikih ljudi sigurno neće zabilježiti Mesićevu izjavu o tome kako je Hrvatska u II. svjetskom ratu dvaput pobijedila, a trebali bi jer upravo te mudre riječi zrcale spomenutu povijesnu bit Hrvatske, u kojoj je pobjeda tek pobjeda, a samo poraz je istinska potvrda. Zato ne treba klonuti pred najezdom nezrelog nezadovoljstva koje se širi pukom. Puk je rusoovski dobar ali neupućen! Pa misli da su dva i dva četiri, da je poraz poraz, sramota da je sramotna, a izdaja samo izdaja. Ne smije se posustati, mora se ustrajati i narodu utuviti u glavu da su u svijetlu dijalektičkog razvitka hrvatske samobitnosti poraz i izdaja sinonimi za pobjedu i domoljublje.

>>Hrvatska predana ciljevima UN-a i ideji Novog svjetskog poretka

Srećom, takvih domoljuba u redovima hrvatskih elita nikada ne manjka. Neustrašivi borac za prava inozemnog kapitala na hrvatske resurse Borislav Škegro hrabro se i beskompromisno zalaže za prodaju voda, šuma ter svega  što u Hrvatskoj hoda, teče, leti, gmiže il' miruje, no klerikalne snage na čelu s reakcionarnom Crkvom zaplotnjački podmeću klipove progresivnom projektu Čovjeka s Bocom Skupog Pića u Unutarnjem Džepu. No ne treba sumnjati da je zastoj samo privremen i da će progres pobijediti. I da ćemo jednog lijepog dana na televiziji vidjeti Borislava kako nam objašnjava da su Sabor, Akademija, sveučilišta, instituti, vojska, policija,  Vlada i lokalne vlasti, država kao takva, postali neučinkoviti, tromi i preskupi za održavanje te ih treba pod hitno privatizirati.

Ministar Bošnjaković, nova zvijezda na nebu hrvatskog novog patriotizma, pokazao se iznimno staloženim u slučaju branitelja Purde. Dok Slobodanka Purda plače, a Purdini suborci jedva suzdržavaju suze nemoći, razočaranja i bijesa, hrabri ministar niti pisnu, nit' zubima škrinu. Njegova nepokolebljiva vjera u bosanskohercegovačko i srbijansko pravosuđe primjer je nesebičnog, velikodušnog prepuštanja sudbine vlastitih građana pravednosti inozemnih sudova. Zlobnici bi rekli ''lako je tuđim gloginje itd.'', ali te sitne duše nikada neće pojmiti što znači graditi nešto veliko, nešto nesebično, nadplemensko, nadnacionalno, nešto prema čemu su sudbine pojedinaca i tvrdoglavost neiživljenih etniciteta tek neravnine na putu kojim prolazi kotač Povijesti. U nepokolebljivom povjerenju u srpsko pravosuđe ne zaostaje ni predsjednik Josipović. Taj znameniti pravnik i kompozitor zajedno s Borisom Tadićem skladno komponira novi pravni poredak koji će omogućiti da pravne stečevine Haškog eksperimenta svoj život nastave na brdovitom Balkanu.

Inspiriran našim vrlim predvodnicima i sam sam se osjetio ponukanim iznijeti neke svoje prijedloge u smislu još veće afirmacije domoljubnog aktivizma, kao i neke o tome kako bi se takav rad još bolje stimulirao i nagrađivao. Nije mi do samoisticanja i rado se odričem svih možebitnih materijalnih ili kakvih drugih prava koja bi eventualno proizašla iz autorskog prava. Želim samo biti na korist svome napaćenom narodu, koji je na svoju patnju svikao i zavolio je te je čuva kao zjenicu oka svoga.

Prijedlog prvi. Treba uvesti nagradu ''Zlatna škuda'' kojom bi se nagrađivali najvrjedniji pregaoci s područja gospodarstva koji su svojom aktivnošću bitno doprinijeli slabljenju hrvatske gospodarske neovisnosti te tako povratili naciji dio njenog identiteta, koji se, kao što smo ustvrdili, temelji na nedovršenosti, na neispunjenosti, ukratko na nerealiziranosti. Neću nikoga predlagati, ali konkurencija je za ovu nagradu, priznat ćete, vrlo velika.

Prijedlog drugi. Potaknuti snimanje cjelovečernjeg igranog filma koji bi trebao na taj popularni način predstaviti borbu i nastojanja naših domoljuba posebnoga kova. Naslov bi mogao biti ''Za šaku škuda'' ili nešto slično. Za film bi bilo poželjno angažirati i nekoliko stranih glumaca radi uspjeha na inozemnim festivalima, ali stranac nipošto ne bi smio igrati glavnu ulogu jer to nijedan stranac ne može uvjerljivo odglumiti. Taj sanaderovski smiješak, tu brozovsku gestu, tu mesićevsku dubinu, tu račanovsku dikciju, tu budišijansku hamletovštinu, tu bebićevsku rafiniranost, tu jergovićevsku autodestruktivnu strast, tu josipovićevsku pravdoljubivost, taj vidošević-mudrinićevski stjecalački entuzijazam … ne, to ne može stranac odglumiti!

Prijedlog treći. Iako je to vjerojatno složena procedura, trebalo bi razmisliti o preimenovanju Republike Hrvatske u Buduću Jugoslavensku Republiku Hrvatsku (BJRH). Tako bi se izašlo u susret europskim naputcima o što tješnjoj regionalnoj suradnji. Ali i u ukazalo na zagarantirano održanje Ivkošićeve dijagnoze unatoč ovom najnovijem eksperimentu s državom. Meni se ova ideja dopada i zbog svoje elegancije, to jest estetske vrijednosti. Ta estetska vrijednost predloženog imena izvire iz prepoznavanja simetrije kao sveprisutnog obrasca u prirodi, društvu i povijesti. Na krajnjem jugoistoku novotvorevine projektirane u mudrim europskim glavama nalazi se Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (BJRM), a nakon preimenovanja Hrvatske na krajnjem sjeverozapadu iste te tvorevine nalazila bi se Bivša Jugoslavenska Republika Hrvatska (BJRH). Zar to nije slatko!

Autor: Damir Pešorda

{linkr:related;keywords:damir+pe%C3%85%C2%A1orda;limit:7;title:vezani+sadr%C3%85%C2%BEaj}