Nekadašnje ratno osvajanje hrvatskih područja političkom inverzijom dobilo je legalizirani status u najvišim ustanovama hrvatske vlasti, a da javnost, koju se svakodnevno raspaljuje stvarnom i izmišljenom korupcijom, o tom zapravo nema pojma.

Početkom devedesetih godina čudesno zanimanje vikendčetnik bijaše iznimno unosan posao, a tada se pod tim terminom obično podrazumijevao odlazak petkom poslijepodne na barikade ili u snajperska gnijezda militantnijeg dijela Srba i njihovih jugoslavenskih pristaša, koji su uglavnom privremeno radili u susjednim zapadnim zemljama ali i na neokupiranim dijelovima Republike Hrvatske. Nakon uspješno obavljena posla vraćali bi se natrag u svoja staništa, a ponedjeljkom bi već zauzimali radna mjesta te tamo čekali red za sljedeći vikend.

Takva je ratna praksa zahvaljujući hrvatskim oslobodilačkim pothvatima već odavno prekinuta, vikendaši su uglavnom abolirani, nu njihovi rijetki politički sljedbenici i danas održavaju tu gnusnu tradiciju. Sada doduše ne hrle više na barikade po hrvatskim cestama nego vikendom putuju u Beograd, a onda umjesto snajperom, iz srpskih medija pucaju po Hrvatskoj! Četništvo je u Srbiji abolirano, postalo je, dakle, sastavnim dijelom državne politike pa se u tom kućnom ozračju, obično vikendom, dobro osjećaju i hrvatski pristaše te zločinačke ideologije. U našem slučaju ne radi se samo o prolaznoj pojavi suvremenih vikend-četnika, nego o cijelom sustavu političke inverzije, koja se zadnjih desetak godina nastoji hrvatskoj javnosti nametnuti kao pravna ali i moralna vrijednost. Tako je činjenica srbijanske agresije na Hrvatsku, zahvaljujući Tužiteljstvu Haaškoga suda, pretvorena u građanski rat, a hrvatski oslobodilački pothvati Bljesak i Oluja u hrvatsku agresiju na „krajinu”. I rat u Vukovaru po tom istom predlošku započeli su Hrvati, a masovna smaknuća ranjenika iz Vukovarske bolnice opravdana su smaknućem preodjevenih hrvatskih vojnika.

Grad Vukovar, koji se inače nalazi u Hrvatskoj, nije razoren pa zato ni JNA nije optužena za njegovo prekomjerno granatiranje. Budući da su Hrvati započeli rat, na popisu ratnih zločinaca, umjesto počinitelja izdane su međunarodne tjeralice na kojima su se našli hrvatski branitelji, a na jednom od njih, ispisana su i imena liječnika vukovarske bolnice - dr. Jurja Njavre i ravnateljice dr. Vesne Bosanac. Za strahote Ovčare i srpskih logora oslobođeni su svi nalogodavci, a tek je djelomice blago kažnjeno nekoliko sitnih kriminalaca. Za sve su, dakle, krivi hrvatski branitelji, a slučaj utamničena Veljka Marića i gotovo izručenje otetoga Tihomira Purde najbolji su pokazatelj perverzne političke inverzije. Ni za napadaje na poluokruženi Osijek, u kojem je poginulo 1260 civila i vojnika te ranjeno više od 5 tisuća ljudi nisu odgovarali napadači. Krivima su proglašeni Hrvati, a za stradanje „civila” optužen je, osuđen i zatvoren zapovjednik obrane grada Branimir Glavaš. U srpskim napadima na Slavonski Brod, između ostaloga poginulo je 29, a ranjeno 969 djece, kojih je 90 za cijeli život ostalo teškim invalidima. Ni za Slavonski Brod nitko od srpskih napadača nije odgovarao. Čeka se vjerojatno podizanje optužnice protiv Hrvata? Raseljen je i deportiran Ilok, a između ostalih, razoreni su Pakrac, Lipik, Petrinja, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik i Dubrovnik. U Karlovcu je tijekom 1991. i 1992. poginulo 255 ljudi, a više ih je od tisuće osakaćeno.

No za sve te zločine već se dva desetljeća sudi hrvatskom branitelju Mihajlu Hrastov. Slično su nedavno podignute optužnice protiv dvojice sisačkih branitelja, a za obranu Splita, kao svojevrsna osveta zbog neuspjela pokušaja osvajanja grada osuđeni su i ozloglašeni branitelji pod medijski izmišljenim slučajem Lora. Slično je i sa skupinom šibenskih branitelja, a zbog obrane Gospića osuđeni su mnogi pa i general Mirko Norac. Za prekomjerno granatiranje Knina u Haagu optuženi su general Ante Gotovina, a taj sud radi oslobođenja Hrvatske vodi također procese protiv generala Markača i Čermaka.

Jugoslavenski i srpski rat protiv Hrvatske imao je sva obilježja genocida jer se osim smišljeno organiziranih pohoda za uništenjem hrvatskoga naroda vodila i kampanja uništenja svih kulturnih i vjerskih spomenika, kako bi se na zauzetu terenu zatrlo svako obilježje hrvatske nazočnosti, a iza divljačkih napadaja i sustavnoga razaranja urbanih gradskih cjelina skrivala se namjera potpunoga uništenja hrvatskog povijesnog bića. Unatoč svim tim činjenicama, ako se izuzme milicajac Martić i zubar Babić još nije podignuta ni jedna optužnica protiv političkoga vodstva zločinačke tvorevine „krajine”, u kojem je godinama jednu od glavnih uloga igrao i haaški informator Savo Štrbac. Uza sve to, hrvatski predsjednik Ivo Josipović nedavno je u intervjuu srpskom magazinu „Kord” najavio i povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Kampanjom koju danima vode neki zagrebački mediji protiv onodobne dodjele stanova pripadnicima hrvatske vojske skriva se odluka Vlade da se svim Srbima koji su se tijekom rata odrekli stanarskoga prava u Hrvatskoj omogući za trećinu vrijednosti otkup novoizgrađenih stanova. U dodatnu povlasticu srpskim ratnicima spada i popust od 1,5 posto na cijenu za svaku godinu izbivanja iz Hrvatske, a za jednokratni otkup cijena stanu pada i dodatnih 15 posto.

Godišnja kamata na dvadesetogodišnji kredit zajamčena je na 4 posto, što ostalim hrvatskim državljanima nije ni u snu moguće realizirati. Tako je nekadašnje ratno osvajanje hrvatskih područja političkom inverzijom dobilo legalizirani status u najvišim ustanovama hrvatske vlasti, a da javnost, koju se svakodnevno raspaljuje stvarnom i izmišljenom korupcijom, o tom zapravo nema pojma.

Ta je kampanja, kako je to dobro uočio crnogorski PEN centar, uz pomoć Srpske pravoslavne crkve, koordinirana iz Beograda, odnosno sjedišta Patrijaršije, Srpske akademije nauka i vrhovništva Srbije na čelu s Borisom Tadićem, a intenzitet, brutalnost i vokabular ostali su istovjetni propagandnoj pripremi za ratove tijekom devedesetih godina.

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo