Sadašnja hrvatska politika, slična je politici hrvatsko-srpske koalicije pred Prvi svjetski rat, a  utjecaj britanskoga konzultanta Dejana Jovića na Ivu Josipovića mogao bi Hrvatsku ponovno gurnuti prema Srbiji

Hrvatska bi se u sljedećoj godini, kako je to već odavno najavljivao predsjednik Republike Ivo Josipović, mogla potpuno zacrvenjeti. Ne zbog ideologije kojoj uglavnom pripada vladajući sloj, nego od srama što je taj sloj potpuno autističan na političke procese koji se odvijaju u njezinu vlastitu bližem i nešto daljem okruženju. Izgleda kao da je država vodećim hrvatskim političarima, zaokupljenim vlastitom promocijom, svojevrsni prostor za izvedbu crnih komedija.

Tako je Josipović u blagdanskom raspoloženju koristio medijski prostor kako bi otpočeo kampanju za osvajanje još jednoga, uglavnom kao i dosad neodgovorna predsjedničkog mandata. Upravo se iz tih visina profesorski obrušio na predsjednika Vlade Zorana Milanovića, pozvavši ga da prije nego što krene u ustavne promjene do kraja pročita sadašnji Ustav Republike Hrvatske. Tom svojom porukom poslao je državnoga premijera na popravak, sugerirajući javnosti kako na čelu Vlade ima nedorasla i neodgovorna čovjeka. Zato će on, Josipović, kako poručuje, sam sa svojim ljudima odraditi promjenu Ustavu, koji je, po njegovu mišljenu, u mnogočemu zastario. Premijer se pak pred javnosti pokušao opravdati kako on svakom ustavnom članku zna roditelje ili barem bližu rodbinu, nu da unatoč tomu, ipak kao čovjek može pogriješiti.

Predsjednik Sabora Josip Leko mudro se pokušava izvući iz sve češćih međusobnih obračuna dvojice predsjednika pa javnost informira o svojoj upućenosti u tajnu odnosa između Josipovića i Milanovića tvrdnjom kako je mislio da je premijer upoznao predsjednika s neuspjelim ustavnim promjenama. Da je kojim slučajem zamolio Josipovića, ovaj bi mu već po navadi stavio na raspolaganje obavještajne službe, koje su tih dana marljivo radile i na raščlambi neuspješna predsjedničkoga pohoda Vukovaru. Sam pak premijer kao da se umorio od stalnih vraćanja na ponovne ispite dosadnoga profesora javno poručuje kako bi želio da ga narod ni po čemu ne pamti, što bi oporba mogla protumačiti kako mu očito onda nije stalo do naroda ili pak do njega samoga, što je jednako pogibeljno za državu koju vodi i cijeli narod, koji od njegove Vlade očekuje da ispuni bar djelomično svoja izborna obećanja. Na narodno pamćenje nije mogla utjecati polustoljetna jugokomunistička diktatura pa će i Milanović, kao i njegovi prethodnici, u pamćenju naroda ostati kao dobar ili u protivnom loš premijer.

Slučaj Josipović je nešto složenije naravi. Naime, kako bi se dodvorio dijelu izbornika i nešto desnije od centra, Josipović sad potkraj mandata svojom tvrdnjom o ideološkoj podijeljenosti hrvatskoga društva kao da želi optužiti isključivo Milanovića i njegovu Vladu za nezapamćene podjele u hrvatskom narodu. Nije to djelomice netočno, nu začetnik tih podjela ne bijaše nitko drugi do li predsjednik Republike Hrvatske svojom izjavom na međunarodnoj pozornici, kako u Hrvatskoj još uvijek vidi ustašku zmiju. Premda bi neki na tu Josipivićevu raniju tvrdnju mogli odgovoriti kako je predsjednik u međuvremenu korigirao svoje stajalište, slanje obavještajaca u Vukovar te šutnja na redarstveno nasilje prema hrvatskim braniteljima koji su prosvjedovali protiv postavljanja ćiriličnih ploča pobija njegov mogući zakoret. Svojevrsno poticanje uvođenju ćirilice svrstava ga upravo u prvi red onih koji su stvorili i sad održavaju takve podjelu u narodu.

Dok vladajući sloj u Hrvatskoj vodi međusobne borbe i nepotrebno dijeli narod, u hrvatskom se okruženju ubrzano razvijaju bar dvije temeljne strategije. Naglo gospodarsko jačanje Rusije te silne novčane pozajmice savezničkim zemljama Bjelorusiji, Ukrajini i Srbiji vratile su Moskvu na europsku političku pozornicu, koja sad pokušava učvrstiti svoju poziciju u t. zv. bliskom okruženju, što bi joj u bližoj budućnosti omogućilo preko Balkana prodor prema toplom moru. Ruski veleposlanik u Srbiji Aleksandar Čepurin podsjetio je nedavno kako Rusija godinama čvrsto ustrajava na stajalištu mirnoga rješenja kosovskoga pitanja uz očuvanje suverenosti Srbije. Zato će u sljedeće dvije - tri godine uložiti u Srbiju oko pet milijarda eura kroz investicijske i infrastrukturne projekte. Veleposlanik je također jasno dao do znanja kako se Rusija protivi možebitnom približavanje Srbije NATO-u, jer je Rusija uopće protiv proširenja tog saveza. S tim se stajalištem složio i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, koji je nedugo potom poručio kako on ne bi potpisao međudržavni ugovor s Kosovom jer bi to, po njegovu mišljenju, izazvalo ne samo političku krizu, već bi to bila kriza Srbije, što bi se moglo protumačiti i kao svojevrsna prijetnja, ali i fitilj za krizu širokih razmjera. Na svojevrstan način očitovao se i predsjednik Republike Srpske u BiH Milorad Dodik, poručivši kako je samostalnost Republike Srpske nacionalni, narodni i politički cilj. Sve se to događa iza otpora ukrajinske oporbe ruskoj prevlasti u toj državi te neposredno iza islamističkih bombaških napadaja u Volgogradu, koji su uzdrmali rusku nacionalnu sigurnost. Koliko su pak podijeljena stajališta velikih sila, s obzirom na njihove nacionalne probitke u prostoru jugoistočne Europe, pokazuje i njemačka politika, kojoj očito ne odgovara ruska prevlast u tom dijelu Europe.

Njemačka se politika manifestira u obliku stare austrijske jezične politike o zajedničkom srpsko-hrvatskom jeziku, upravo objavljenim prilogom agencije DPA, koja tvrdi kako „državice“ nastale raspadom SFRJ stvaraju jezične razlika nastojeći braniti svoje identitete. Iz poistovjećivanja jezika hrvatskoga i srpskoga, dakle, različitih, premda sličnih jezika dvaju naroda, s jezikom jednoga naroda dviju njemačkih država – Austrije i Njemačke, pritom, primjerice, izbjegavajući bliskost i razumljivost sjevernonjemačkih dijalekata i holandskoga jezika, mogla bi se očitavati strategija za možebitne pogibelji, slične onima s početka ili pak drugoga dijela prve polovice 20. stoljeća, koja je bila uvod u dva svjetska krvoprolića. Pasivna hrvatska politika, slična hrvatsko-srpskoj koaliciji pred Prvi svjetski rat te politički utjecaj britanskoga konzultanta Dejana Jovića na Ivu Josipovića mogla bi Hrvatsku, unatoč članstvu u EU, ponovno okrenuti Srbiji.

Hrvatskoj pak u ovim okolnostima može odgovarati samo politika SAD-a. No zato bi na Pantovčak trebao doći novi predsjednik. Ako HDZ doista kandidira gospođu Kolindu Grabar Kitarović, Pantovčak bi mogao dobiti novoga stanovnika, a Hrvatska, umjesto crvene, plavu boju.

Mate Kovačević