Hrvatska trenutno ima 129 političkih stranaka. Prosječnom građaninu je u toj gomili zaista teško izabrati stranku koja bi mogla ostvariti njegove želje, a koje su životne naravi poput zaposlenja, sigurnog radnog mjesta, osiguranja egzistencije obitelji, mirovine dostojne čovjeka, itd.

Premda su nas političari iznevjerili na način kako nas do sada nitko nije, ipak nisu svi članovi stranaka isti, barem ne po moralnosti. Naime, ne vjerujem da je svim članovima stranke osobnog interesa isključivo osobni interes na prvom mjestu, kao što ne vjerujem da je svim članovima Stranke Destruktivnog Poriva jedini interes destrukcija Hrvatske na svim razinama.

Bez značajnog medijskog prostora nemoguće je očekivati da će netko iz ostalih stranaka biti zapažen od strane prosječnog stanovnika Hrvatske. S obzirom da mediji daju gotovo uvijek pozornost malom broju stranaka, udruga te odabranim pojedincima, koji su nas sve skupa doveli u neizvjesnost i tjeskobu, ne možemo očekivati promjene na bolje. Prema tome, mediji (barem oni glavni) ne rade u korist Hrvatske.

S obzirom na tešku gospodarsku situaciju uspjeti u medijskom prostoru mogu samo oni koji su u tijesnoj vezi s političkom vlašću, jer modeli financiranja mogu biti šaroliki (od neplaćanja poreza, do zakonom određenog financiranja, itd.). Ako pišete protiv vlade argumentirano, a ovisite o financijskoj podršci vlade, onda se možete nadati samo jednom – sudbini Vjesnika. Ukoliko pak doprinosite anketama u kojima su predstavnici političke elite redovito bolje rangirani od svojih konkurenata onda vam pozicija na tržištu neće biti ugrožena. Da, zaista su zanimljive te ankete u kojima je na primjer bivši predsjednik, inače pravnik po struci, redovito bio popularniji i od samog Isusa, premda je korupcija tijekom njegovih predsjedničkih mandata ostvarila najbolje rezultate. Od 2000. nam predsjednici i vlade već trinaest godina obećavaju med i mlijeko, pravnu sigurnost, posao za svih (a ne samo za njih), no danas vjerovati njima može samo osoba upitnih intelektualnih mogućnosti i onaj tko zahvaljujući njima ostvaruje materijalnu korist. Po tom pitanju još neko vrijeme ne treba se nadati pozitivnim promjenama u društvu, premda su one neizbježne. Želim reći, da onaj tko kontrolira medije kontrolira i situaciju u državi. A kako je država najveći poslodavac, onda onaj tko je na vlasti kontrolira i glavne medije.

Zanimljivo je pratiti kako će završiti tužbe gospođe Judith Reisman nekih medija, kojoj naši brojni znanstvenici osporavaju znanstvenost, nakon niza uvreda i netolerancije koje je doživjela tijekom boravka u Hrvatskoj.

Veliki je grijeh Dr Reisman što se usudila iznijeti drugačije mišljenje u zemlji 'tolerantnih medija'. Tko god uđe u analizu nastavničkog kadra na našim fakultetima shvatit će da se mentalitet netolerancije i dalje njeguje, srećom ne svugdje i ne u onoj količini kao prije 1990. Ipak, po tom pitanju treba još mnogo vremena proći dok se steknu uvjeti za razumno razmišljanje, za pozitivno političko djelovanje, za oporavak gospodarstva i za funkcioniranje pravne države.

Ključni je problem Hrvatske što je pripadala totalitarnoj državi i u 45 godina stvoren je umreženi sustav koji i danas ne da živjeti istini. Dolaskom višestranačja stvorene su brojne komunističke ćelije (stranke) koje su u svojim redovima imale i još imaju krtice u cilju kontroliranja situacije u stranci i sprječavanju istraživanja vremena i pojedinaca od vremena Drugog svjetskog rata pa sve do danas. Da su se od 2000. svi oni s komunističkom prošlošću i oni osumnjičeni za kriminal povukli s političke scene, Hrvatska bi danas u svijetu znatno bolje kotirala. No svi 'instalirani' danas moraju vračati dugove svojim naredbodavcima, pa stoga imamo Hrvatsku s blizu 400 tisuća nezaposlenih, mladima bez budućnosti, uplašenim umirovljenicima i brojnim zaposlenicima pred otkazom.

Tako je to kad imate posla s prevarantima (obećanje ludom radovanje).

Dr.sc. Ivica Tijardović