Ljudi imaju pravo na različitost, na neistomišljenost, na ponašanje, na životne stavove, no sve mora biti u skladu sa zakonom, tj. bolje reći, ta njihova različitost ne smije predstavljati prijetnju društvu. Ovih smo dana po tko zna koji put imali priliku vidjeti stanje na našim visoko-školskim ustanovama kroz izjave i nastupe nekih predstavnika naše, nazovimo to, 'znanstvene' elite.

Svi se pozivaju na znanost i određuju tko je znanstvenik a tko ne, premda sa stvarnom znanošću nemaju gotovo nikakve veze. Naime, tek kad ste se dokazali kao vrsni stručnjak u nekom području ljudskog djelovanja stječete uvjete ispravnog razumijevanja i korištenja znanja (znanosti).

http://www.dugirat.com/novosti/100-obrazovanje/12974-znanstvenici-praktiari-v15-12974

Naši prosječni sveučilišni nastavnici preskaču struku (stručnost) i odmah ulaze u područje znanosti (znanja), ne vodeći računa koliko štete tada mogu nanijeti pojedincima i društvu ako im se pruži prilika. Nije mudro koristiti informacije ili pozivati se na njih ako ih ne razumijete. To vam je isto kao kad bez završene osnovne i srednje škole završavate fakultete i kasnije s vašim stavovima utječete na razvoj društva, što je kod nas bio čest slučaj poslije završetka Drugog svjetskog rata. Komunizam je takvima omogućio sve, a neistomišljenici su se slali na robiju ili su bili ubijeni ili su pak bili protjerani iz zemlje. Da nismo u NATO savezu i pred ulaskom u EU vjerojatno bi sadašnja vlast i danas istim metodama posegla, a sve u cilju očuvanja vlasti dobivene zahvaljujući naivnosti birača i bezobzirne neodgovornosti onih koji su mogli izići na izbore a nisu. Treba znati da se znanje ne stječe preko noći već desetljećima, tako da je pravi znanstvenik zaista stručna i učena osoba koja zna što govori i u isto vrijeme spremna saslušati savjete i različita mišljenja.

Navike se komunizma najbolje uočava na fakultetima http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/znanost/232-jesu-li-nai-fakulteti-znanstveno-obrazovne-ustanove-ili-shopping-centri

Kad bi se koristio taj učeni neiskorišteni potencijal s kojim raspolažu Hrvati http://www.dugirat.com/novosti/100-obrazovanje/11213-Neiskori%C5%A1teni-potencijal-v15-11213

situacija bi u zemlji bila potpuno drugačija nego što je danas. Tada se ne bi falsificirale, tj. namještale ankete gdje neki imaju popularnost koja graniči s nebom i svakodnevnu pozornost sve do dana dok ne izgube vlast.

Svima koji se namjeravaju baviti politikom ili bi svojom učenošću željeli doprinijeti boljitku društva savjetovao bih da prije provjere kojem sloju društva pripadaju

http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/znanost/495-kojem-sloju-drutva-pripadate-pronaite-svoje-mjesto-u-drutvu

jer nemoralnih (koji bi u drugoj državi već odavno bili u pritvoru), narcisoidnih (koji ne razumiju svijet oko sebe) i nestručnih (koji su zahvaljujući poznanstvu i vezama postigli sve u životu) nam je svima dosta.

Da bi izbjegli situacije u kojima nas osobe koje su nekad veličale komunizam a danas nas uče što je to demokracija korisno je pročitati sljedeći tekst:

DRŽAVU SKUPO KOŠTAJU ZVANJA IZA KOJIH NE STOJI STRUČNOST

Vjesnik je ovaj tekst objavio 13. ožujka 2012.

Da bi se slijedeći tekst mogao bolje razumjeti korisno bi bilo prisjetiti se dvaju tekstova objavljenih u Vjesniku 31. ožujka 2010. i 7. veljače 2011. pod naslovima 'Neiskorišteni potencijal' i 'Znanstvenici praktičari'.

Često danas upotrebljavamo riječ stručnjak a da pri tom ne vodimo računa što zaista ta riječ znači, pa kažemo stručnjak za pravo, stručnjak za ekonomiju, stručnjak za elektrotehniku, stručnjak za pomorstvo, stručnjak za brodogradnju, itd. Zbog toga imamo na svim poljima toliko stručnjaka da na kraju ne znaš tko je, a tko nije stručnjak. Jesu li onda mesari stručnjaci za mesarstvo ili postolari stručnjaci za postolarstvo ili prodavači u trgovačkim centrima stručnjaci za trgovinu, ili blagajnice na kasi stručnjakinje za financije ili računovodstvo, ili izdavači knjiga stručnjaci za na primjer književnost? Dok nismo sigurni tko je, a tko nije stručnjak u nekom području (polju) bolje ih je oslovljavati samo po struci (pravnik, ekonomist, inženjer, itd.).

Za poznavati jedno polje ljudskog djelovanja kao što je to fizika, teologija, građevinarstvo itd. diploma nije dovoljna da bi netko bio proglašen stručnjakom. Diploma samo svjedoči da ste stekli uvjete da jednog dana možda postanete stručnjak u području koje ste studirali. Naime, kad netko završi na primjer medicinu i odmah nakon fakulteta uključi se u politiku a ne nastavlja usavršavanje u struci za koju se školovao, vjerojatno se njemu neće povjeriti operiranje ljudi, bar ne kirurškim putem, jer je ishod takve operacije unaprijed poznat. Ili kad netko napiše knjigu ili objavi nekoliko radova, jer mu je to uvjet za na primjer izbor u znanstveno zvanje, iz područja kojeg sustavno ne prati, svakako nije stručnjak. Skupo državu košta sustav u kojem neki stječu najviše znanstvene i obrazovne titule a da se u stvari ne zna sa čime se uopće oni bave,tj. u čemu su to oni stručni.

Osnovna definicija stručnjaka je nedvosmisleno jasna, jer stručnjak je onaj tko vlada znanjima neke struke. A struka je ukupnost teorije i prakse u bavljenju nekim područjem ljudskog djelovanja. Prema tome, struka nije samo teorija, već i praksa, znači primjena znanja u praksi. Bez prakse, i to one značajne, nitko ne može sebe zvati stručnjakom. Struka može biti usko specijalizirana, tj. odnositi se samo na jedno područje struke (u brodogradnji na primjer konstrukcija plovnih objekata, u astronomiji na primjer astro-fizika, u agronomiji na primjer uzgoj žitarica, itd.) ili pak obuhvaćati cijelo polje struke, tj. odnositi se na kompletnu struku (brodogradnja, astronomija, agronomija, itd.). Prirodno je dobro poznavati jedno polje struke, a cijelu struku se može poznavati samo informativno. Primjera radi, svaki bi naš ministar u vladi trebao biti dobar poznavatelj područja svoje nadležnosti, a od njega se ne očekuje poznavanje u detalje svakog područja koje pokriva njegovo ministarstvo.

To znači da puno više ima stručnjaka za na primjer ginekologiju ili psihijatriju nego za medicinu. Primjera radi, da bi netko postao stručnjak za na primjer pomorstvo, on se prije mora dokazati kroz praksu u nekom dijelu pomorstva. Tek kad mu to uspije onda može ići u smjeru informativnog poznavanja pomorstva da bi postao stručnjak iz pomorstva. Za to su potrebne godine svakodnevnog praćenja zbivanja u pomorstvu (barem deset godina, tj. razdoblje u kojem je moguće razumjeti zakonitosti i procese koji vladaju u pomorstvu), što nije niti lako niti jeftino. Financijskim rječnikom rečeno, da bi postali stručnjakom u pomorstvu morat ćete se odreći recimo dvosobnog stana u Zagreba (pretpostavljam da bi tako trebalo biti i sa drugim strukama).

Da bi netko stekao pravo na počasnu titulu stručnjaka iz nekog područja, tj. polja morao bi biti nazočan u stručnoj literaturi i tisku u prosjeku dva put mjesečno ili u prosjeku svake druge godine objaviti jednu knjigu. To znači da tijekom deset godina hrvatski stručnjak objavi više od dvjesto tekstova iz svog područja ili pet knjiga. Posebno smatram važnim da se stručnjaci pojavljuju sa svojim lako razumljivim i interesantnim tekstovima u ozbiljnom tisku poput Vjesnika, jer na taj način upoznavaju javnost sa strukom koju zastupaju i promoviraju njene interese na dobrobit Hrvatske, intelektualnim stavovima doprinose kvaliteti medija i time šalju ohrabrujuće poruke bezvoljnom i potištenom puku da 'Još Hrvatska ni propala dok mi živimo'. Prema tome, na primjer profesor doktor znanosti može biti stručnjak u znanstvenom području (polju, grani) samo ako to svojim jasno prepoznatljivim i korisnim struci djelima dokazuje.

Ovdje je još uvijek riječ o stručnjacima na hrvatskoj razini. A kad je riječ o stručnjacima na međunarodnoj razini onda oni pored svega dosad rečenog moraju također imati barem stotinjak tekstova objavljenih u priznatoj međunarodnoj literaturi iz područja kojeg poznaju.

I zadnja razina do koje zaista rijetki stižu bez obzira na državljanstvo jeste ona kad netko postaje uglednim međunarodnim stručnjakom. O toj počasnoj tituli odlučuje vrijeme na temelju životnog iskustva i ostavljenih tragova u međunarodnoj literaturi.

Prema tome, ako netko teži biti stručnjakom onda se mora prvo u praksi dokazati u uskom području svoje struke (prije četrdesete godine života vrlo teško), a zatim potvrditi da razumije kompleksnost svoje struke (prije pedesete godine života mala je vjerojatnost). Međunarodnim se stručnjakom može postati prije ako radite u visoko razvijenoj državi, ali svakako teško prije četrdesete godine života (ako netko živi i radi izvan Hrvatske to ne znači da je međunarodni stručnjak). A uglednim međunarodnim stručnjakom se postaje u pedesetim i kasnijim godinama života ma gdje tko živio i radio.

Svi koji obavljaju, tj. rade neki posao bez obzira koje vrste posao bio, tj. koje im je zanimanje (kojeg su zanata) nisu odmah stručnjaci. Ako su plaćeni za svoj rad onda su profesionalci. Kako advokat nije stručnjak za pravo, niti otorinolaringolog stručnjak za medicinu, niti zapovjednik broda stručnjak za pomorstvo, niti direktor banke stručnjak za ekonomiju, tako nije ni pjevač stručnjak za pjevanje. Svi su oni samo zanatlije, tj. oni koji obavljaju posao rutinski, a u konačnici mogu biti stručnjaci u svojim zanimanjima, tj. strukama ako to dokažu na temelju prije spomenutih kriterija, no bez tih dokaza oni su samo profesionalci koji s više ili manje uspjeha obavljaju neko rutinsko zanimanje u području struke po kojoj se i zovu. Bitna razlika između profesionalca i stručnjaka jeste ta da se profesionalca može u svakom momentu zamijeniti s drugim profesionalcem u jednom zanimanju, a stručnjaka ne. Profesionalnost je vezana uz rutinu i vještinu, a stručnost i uz kreativnost. Želim reći da na primjer matematičara u svijetu ima na milijune, a dobrih poznavatelja matematike (znači stručnjaka) znatno manje (a onih vrhunskih, tj. kreativnih još i manje). Isti je slučaj s kemičarima, biolozima, arhitektima itd. Zapovjednika prekooceanskih brodova u svijetu ima barem sto tisuća, a pomorskih stručnjaka možda tisuću, međunarodnih stručnjaka stotinjak, a uglednih međunarodnih stručnjaka možda desetak. Profesionalci se između sebe razlikuju po tome koliko savjesno, vješto i temeljito obavljaju svoj usko specijalizirani posao kojeg mogu odlično poznavati. Ako ih se već zbog dobrog poznavanja njihovog posla zove stručnjacima onda oni mogu biti stručnjaci samo u tom konkretnom zanimanju ili području struke i tim putem se potvrditi i na međunarodnoj razini. U tom slučaju čak nije precizno reći na primjer stručnjak za naftu već treba biti jasniji pa reći stručnjak za proizvodnju nafte ili preradu ili transport (tankerima ili naftovodima) ili za naftno tržište. Naime, teško je za vjerovati da će pravnik biti profesionalno osposobljen i za obiteljsko pravo, i za financijsko pravo, i za kazneno pravo, itd. No, on se može na temelju jedne od tih specijalnosti koju je u praksi usavršio osposobiti za upoznavanje cijelog sustav pravne struke, te na temelju toga iskreno informirati znatiželjne kod koga tražiti odgovor u pravnoj zbrci i nedorečenosti.

I na kraju da zaključim, smatram da se može sve one koji su se dokazali u svojim profesijama i kasnije stručno usavršili, te djelima dokazali da prate zbivanja u struci za koju su kreativno osposobljeni zvati stručnjacima. Njih je lako prepoznati bez obzira kojoj struci pripadali.

Dr.sc. Ivica Tijardović