Analizirajući stanje u hrvatskim medijima dolazi se do zaključka da je Hrvatska ideološki podijeljena, premda to ipak nije tako. Naime, kad je zemlja gospodarski stabilna, podjele dolaze manje do izražaja, tj. zanemarive su. Kad je gospodarstvo u rasulu, razlike, pa da ih i nema, izmislit će se i doći će do izražaja.

Umjesto da se traže rješenja kako građanima vratiti dostojanstvo života, nezaposlenima posao i gospodarski oporaviti zemlju, najviše pozornosti zauzimaju teme na ideološkoj podijeli po principu 'mi i oni'. Primjera radi, ako želite doprinijeti gospodarskom razvoju Hrvatske nećete izazvati pozornost

>>Okviri gospodarske strategije razvoja Hrvatske

Ako pak želite ukazati na razloge propasti neke industrijske grane koja bi mogla hraniti barem trećinu Hrvatske onda vas neće razumjeti

>>Brodogradnja je dokaz da nemamo dugoročnu gospodarsku strategiju

No ako krenete s ideološkom podjelom tada ste prepoznati, iako ona može ukazati na problem, ali neće konkretno oporaviti gospodarstvo.

>>Komunizam je zaraza kojoj nema lijeka, od nje se umire u mukama

U takvim uvjetima na površinu ne može isplivati dragocjeni metal kao garancija opstojnosti svake države, već političari kojima ideološke podjele omogućavaju biti na vlasti ili u oporbi. Oporba, ma koje ideologije bila, redovito dobiva izbore zahvaljujući bezveznjacima i kriminalcima na vlasti, koji toliko unazade zemlju da je gubitak vlasti jedino što je izvjesno.

Koliko sadašnja vlast voli Hrvatsku potvrdili su izrazi njihovih lica i neostvareni medijski igrokaz kad su saznali za oslobađajuću presudu naših vitezova. Kako nisu imali razloga za slavlje dok se hrvatski puka radovao, ponovo su istaknuli zločine koji su se dogodili nakon Oluje. Slušajući njih, čovjek bi pomislio da su Hrvati sami sebe napali, razorili zemlju i pod okupacijom držali trećinu Hrvatske. S obzirom da im uzrok rata nije bitan, koncentrirani su na njegove posljedice, pa ne čudi da su mjesec dana nakon 'haške' presude, bacili kost i objavili Registar branitelja ne pitajući se je li to zakonom dozvoljeno i moralno, tj. imaju li pojedinci pravo na privatnost, tako da se Ministarstvo branitelja može nazvati 'Ministarstvom njihovih progonitelja'. Svaka država ima mogućnosti utvrditi nepravilnosti i protuzakonitosti, no objavom registra krši se prava onih koji ne žele biti javno dostupni zbog toga što žele zaboraviti strahote rata, zbog problema koji mogu nastati jer žive u susjednim državama ili prelaze njihovu granicu, zbog toga što im objava registra može ostaviti posljedice na posao koji obavljaju, itd. Dvojezičnost u Vukovaru je još jedna podvala sadašnje vlasti koja zahtjeva posebnu pozornost.

Metode koje koristi sadašnja vlast da bi skrenula pozornost sa stvarnih problema društva, a u isto vrijeme omogućila pripremu terena za buduće velike gospodarske malverzacije, za koje će pomoću medija ponovo optužiti HDZ kad nakon ulaska Hrvatske u EU izgube vlast, su vrlo tendenciozne, no u isto vrijeme i prozirne.

Zbog toga skrećem pozornost na tekst koji je objavljen u Vjesniku, kojega je ukinula sadašnja vlast, a koji ukazuje na važnost oružanih snaga zbog neizvjesne budućnosti, pa bi probleme branitelja trebalo rješavati na ne nametljiv način.

POTREBA OSNIVANJA HRVATSKOG VOJNO-POMORSKOG INSTITUTA

(Vjesnik je ovaj tekst objavio 22. srpnja 2011.)

Kina je prije bila vrlo zatvorena zemlja. O njoj se praktično malo pouzdano znalo. Danas je situacija donekle promijenjena, tako da postoje izvori informacija dostupni i svijetu izvan Kine. No, nitko izvan Kine ne može sa sigurnošću tvrditi da su te informacije pouzdane. Ipak, uspoređujući godinu s godinom, desetljeće s desetljećem, moguće je donositi objektivne i poprilično pouzdane zaključke. Danas stoga znamo da zahvaljujući Kini svjetsko gospodarstvo može ući u recesiju ili oporaviti se. Primjera radi, pomorski transport, zbog goleme narudžbe novih brodova dok je svjetsko gospodarstvo bilo u oblacima prije nekoliko godina, nije u kolapsu upravo zbog Kine koja uvozi goleme količine sirovina koju brodovi prijevoze iz raznih krajeva svijeta, od Južne Amerike, preko Afrike i Srednjeg istoka, do Australije.

Koliko je pouzdana kineska informacija može se vidjeti ako se usporede novčana izdvajanja za vojsku. Na primjer, kineski je proračun za vojsku prije dvadeset godina bio oko 4 milijarde dolara, dok je SAD-a bio oko 360 milijardi dolara, znači da je omjer bio jedan prema devedeset. Prema tome, na svaki uloženi dolar u vojsci u Kini Amerikanci bi potrošili 90 dolara. Kinezi su tada već skoro trideset godina bili u posjedu nuklearne bombe, pa je za pretpostaviti da je njihov proračun za vojsku prije dvadeset godina bio barem za koju milijardu dolara veći, što znači da je pogrješka od 50 % ili više u procjeni kineskog vojnog proračuna sasvim izgledna. Ako pratimo taj trend i koristimo isključivo dostupnu procjenu kineskog vojnog proračune po godinama koje su nakon toga slijedile, ne vodeći računa o grješci u procjeni, onda su Kinezi već 1995. izdvojili za vojsku više od 90 % nego četiri godine ranije. Pet godina kasnije Kinezi su ponovo izdvojili za vojsku više od 90 % nego 1995. Sedam godina kasnije kineski je vojni proračun bio više od 200 % veći nego u 2000., da bi u prošloj godini bio za više od 70 % veći nego tri godine ranije. Da bi čitatelji mogli imati predodžbu o kolikim se novcima radi reći ćemo da će ove godine Kinezi za vojsku izdvojiti više od 90 milijardi dolara. Uz prije spomenutu pogrješku u procjeni možemo samo pretpostaviti koja su stvarna izdvajanja Kineza za vojsku.

Nitko ne osporava Kinezima pravo na ulaganje u vojsku, jer i Amerikanci izdvajaju barem pet puta više u vojsku nego Kinezi, već se ovom kratkom analizom želi samo potvrditi činjenica da se Kina ubrzano i ozbiljno vojno izgrađuje. Ruska slava o vojnoj nadmoći u svijetu postaje povijesna kategorija, jer danas u vojnom pogledu, upravo zbog golemih izdvajanja za vojsku, Kinezi jedini mogu u vojnom smislu parirati SAD-u. Interesantno je znati da su upravo Rusi, tj. Sovjetski Savez, u pedesetim prošlog stoljeća pomogli Kinezima u ostvarenju njihovih nuklearnih ambicija, pa danas Rusi nemaju razloga više spavati mirnim snom. Više od 2.3 milijuna naoružanih Kineza u roku od 24 sata može biti spremno krenuti u bilo kojem smjeru, a sve zemlje koje graniče s Kinom nadaju se ne u njihovom. Kinezima stoji na raspolaganje oko tri tisuće zrakoplova, četrnaest tisuća tenkova, šezdesetak podmornica, pedesetak razarača i fregata, itd., a k tome se gradi brojna flota i ulaže u kopneni dio vojske i zrakoplovstvo, tako da se stvarno stanje kineskog naoružanja neprekidno mijenja. I ne samo to, u slučaju potrebe upotrijebit će i deset tisuća golubova. Golubovi su u sastavu kineske vojske od davnina i koriste se za dostavu poruka, te se na taj način održava sustav koji može omogućiti komunikaciju u slučaju kolapsa modernih komunikacija. U ovoj se činjenici vidi ozbiljnost pristupa Kineza u pripremi vojske za buduće zadatke, jer žele biti, bilo u nevolji ili u potrebi, spremni na sve.

Svi oni koji su imali prilike raditi u sustavu vojske Republike Hrvatske znaju da su naše želje u vojsci veće od mogućnosti. No ipak pored svih problema koji su proizišli iz socijalističkog sustava temeljenog na principima komunizma, a kasnije uslijed ratnih okolnosti i svega što posljedice rata donose, Hrvatska je vojska ipak ušla u sustav NATO saveza, i ne mora se sramiti ničega, jer sve probleme koje imamo mi, imaju i druge članice NATO-a. Ako kažemo da su hrvatski vojnici među najboljima u svijetu onda nismo daleko od istine. Naše smo vojničke predispozicije stjecali stoljećima, jer dok je jedna polovica Hrvatske bila porobljena stoljećima, druga se polovica grčevito borila. Zahvaljujući tom ratničkom duhu, koji nije bio usmjeren prema osvajanju, već isključivo prema branjenju i oslobađanju svoje zemlje, u Domovinskom ratu smo pokazali svu našu vojnu vještinu. Da bi se spriječio razvoj zemlje nakon rata koji bi omogućio Hrvatskoj pokazati sve njene prednosti i vrijednosti, a to niti Europskoj Uniji niti državama koje graniče s Hrvatskom nije bilo u strateškom interesu, trebalo je pronaći način kako Hrvatsku usporiti u njenom društvenom, političkom, vojnom i gospodarskom razvoju. Najbolji je način bio zadržati je u povijesti, a za to je Domovinski rat bio idealna prilika, pogotovo kroz pravna eksperimentiranja gledajući isključivo posljedice rata zaboravljajući uzroke. Upravo je zbog toga trebalo diskreditirati hrvatsku vojsku i Domovinski rat, u čemu su svoj doprinos dali, pored onih koji su za to bili plaćeni, i svi oni koji Hrvatsku ne vole ili kojima Hrvatska ništa ne znači ili koji su izgubili privilegije koje su imali desetljećima prije 1991.

Danas nakon dvadeset godina od osamostaljenja, Hrvatska mora gledati prema budućnosti, a tako i Hrvatska vojska. Pri Ministarstvu obrane Republike Hrvatske postoji Institut za istraživanje i razvoj obrambenih sustava od 2002. U tom kontekstu u Hrvatskoj vojsci mora se osnovati Hrvatski vojno-pomorski institut, u kojemu bi radili visoko-obrazovani, prije svega doktori znanosti čije područje rada može biti od interesa Hrvatskoj vojsci, i koji neupitno vole svoju domovinu Hrvatsku, a koji su stekli stručnu i međunarodnu reputaciju. Prema tome, u Hrvatskom vojno-pomorskom institutu mogli bi mjesto naći samo oni koji su se dokazali na međunarodnom planu, jer Hrvatski vojno-pomorski institut morao bi parirati (ne po brojnosti kadra, već po reputaciji) vojnim institutima drugih država koje imaju u tom pogledu bogato iskustvo. Iako ćemo još mnogo godina u vojnom svijetu biti isključivo prepoznati zbog naših vojnika na terenu, uz dvadeset godina ozbiljnog rada, i mali tim Hrvatskog vojno-pomorskog instituta mogao bi dobiti priznanje i mjesto među vojnim institutima svijeta. Prema tome, Hrvatski vojno-pomorski institut bi svoju međunarodnu reputaciju morao stvarati u prvoj fazi svoga razvoja kroz informacije, a u kasnijoj fazi možda i kroz tehničke inovacije.

U svijetu se događaju velike promjene gdje će vojska imati veći značaj nego što se očekuje, te bi stoga Hrvatska morala biti spremna u svakom pogledu, jer nema budućnosti u plovidbi bez radara uz obalu u magli u području gustog prometa. Tko je ono spomenuo 'guske u magli'?

Dr.sc. Ivica Tijardović