O prvom hrvatskom predsjedniku mnogo je rečeno. O njemu najviše govore oni koji su njegovim dolaskom na vlast najviše izgubili. Čitajući tekstove tog sadržaja ne može se steći objektivna slika o doktoru Franji Tuđmanu, jer ako vam netko uskrati privilegije koje ste imali, znajući ljude, nećete ga veličati u pozitivnom smislu.

Zanimljivo je da ga napadaju čak i oni kojima je dao sve. Tako nezahvalne osobe nisu vrijedne spomena. Isto tako nisu objektivni oni koji veličaju pokojnog Franju Tuđmana ako im je omogućio bolji život. Objektivnu sliku o prvom hrvatskom predsjedniku mogu dati oni koji ne spadaju u spomenute kategorije. I u tom kontekstu želim napisati sljedeći tekst.

Svi koji su rođeni u Hrvatskoj i ostali su živjeti u njoj u vrijeme kad se rodio budući otac suvremene Hrvatske imali su neizvjesne životne sudbine zbog strahota Drugog svjetskog rata. U proljeće godine 1941. nitko nije znao koja će strana pobijediti. Franjo Tuđman je u svom izboru u ljeto te tmurne godine odabrao stranu partizana. Vrijeme je pokazalo da je to bio osobno mudar potez, jer su partizani bili jedni od pobjednika Drugog svjetskog rata. U tom djelu njegovog života, koliko sam iz literature mogao shvatiti, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti.

Naime, ne znam je li Tuđman doživio preobraćenje poput svetog Pavla, no svakako je imao od 1961. kad napušta vojnu službu trideset godina vremena shvatiti zablude komunizma. To je vrijeme dobro iskoristio i postao zaista učenom osobom kojoj je već 1967. istina bila važnija od partije te je stoga iz nje isključen. Vjerojatno su se tek tad stvorili uvjeti da krene putem po kojem će biti upamćen u hrvatskoj povijesti. Kroz montirane procese i robiju shvatio je što znači patnja hrvatskog naroda željnog istine i slobode. Kad mu je vraćena putovnica 1987. krenuo je upoznati četvrtinu Hrvata koja se nalazi širom svijeta. Kao vizionar i pametan čovjek znao je da nije mudro odreći se četvrtine Hrvata koja je progonila drugu četvrtinu, znajući da će treća četvrtina šutljivih krenuti zajedničkim putem kad mu četvrta četvrtina Hrvata u dijaspori da podršku. I tako je i bilo. Bez progonitelja Hrvata i svega što je hrvatsko, Hrvatska bi neizmjerno teže dobila međunarodno priznanje.

Tuđman je dobro znao kome pruža priliku, no kad je čovjek ucijenjen, nema mnogo izbora. Zbog toga i nije uspio onoliko koliko bi u drugim okolnostima mogao. Lakše mu je bilo odreći se onog koji ljubi Hrvatsku, nego onog koji nju mrzi, jer onaj koji je ljubi i odbačen je, ljubit će je i dalje, a onaj tko je mrzi, jednom odbačen, mrzit će je još i više, u što smo se mnogo puta mogli uvjeriti. Prema tome, da ne ugroze mladu državu komunistički kadrovi s impresivnom prošlošću su zauzeli sve važnije političke pozicije, zadržali moć u gospodarstvu, a do dana današnjeg drže glavne medije pod kontrolom gdje mržnja prema svemu što asocira na Hrvatsku spada već u područje medicine, pa ne čudi što smo, ekonomskim rječnikom rečeno, u kategoriji smeča. Tisuće hrvatskih umova koje je svijet priznao i kojima je Domovina svetinja u utjecajnim domaćim medijima vrlo rijetko dobiju prostora, ili bolje reći ne dobiju ga nikako, jer putem medija oni mogu značajno utjecati na mišljenje birača, a tako nešto nije vladajućima u interesu.

Problematična je četvrtina Hrvata koja je odgajana u mržnji prema Hrvatskoj i svemu što je hrvatsko, a koja se 'snašla' u hrvatskoj zbilji. Ne krivim ih, niti smatram da ih se moramo odreći. Oni su poput lijeve ruke u desnoruke osobe, i nje se nitko normalan neće odreći. Treba biti strpljiv jer će vrijeme učiniti svoje, i generacije koje nisu odgojene u ljubavi prema Domovini shvatit će zablude svojih očeva i prihvatiti Hrvatsku s ljubavlju.

Zahvaljujući doktoru Franji Tuđmanu spašeni su mnogi životi, naši i onih koji su svakodnevno razarali gradove i sela po Hrvatskoj. Njemu se mora zahvaliti što je Bosna i Hercegovina spašena, a njen sadašnji politički ustroj su drugi nametnuli. I zbog toga treba reći sljedeće: da su u Drugom svjetskom ratu saveznici imali političara poput Franje Tuđmana broj bi žrtava na obije strane bio mnogo manji. S obzirom da smo narod male populacije i u relativno mladoj državi, ne možemo očekivati ozbiljnije strane analize života doktora Franje Tuđmana. No možda nas vrijeme svih skupa jednog dana ugodno iznenadi.

Dr.sc. Ivica Tijardović