Udruge nastavnika pozivaju na prestanak „politikantskog“ prepucavanja oko zdravstvenog odgoja. Je li doista riječ o politikantstvu ili su neki uočili nešto, što drugi minimiziraju, o čemu ne žele razmišljati i pred čime uporno zatvaraju oči? Svima su puna usta ekonomske i financijske krize, što je kod nas zapravo pretakanje iz šupljeg u prazno: mi nismo motor nego prikolica svjetske ekonomije, pa kad se ona oporavi, povući će i nas, bez obzira tko bio na vlasti. Za to vrijeme, novi naraštaji širom svijeta odrastaju u školi nove globalne etike, koja je temeljito redefinirala smisao obrazovanja. Čini se da je primarni cilj postao preodgoj: djeca moraju naučiti misliti i djelovati drugačije od svoje tradicije i usvojiti nove „vrijednosti“.

UNESCO je razvio „norme“ koje bi trebale usmjeriti proces reforme obrazovanja na globalnoj razini. Podsjetimo da UNESCO vrši neposredan utjecaj na ministarstva obrazovanja svojih država-članica. Vrši pritisak na vlade da iznova procijene i preoblikuju sadržaj obrazovnih programa, da restrukturiraju satnicu, da paze na to da nastavnici budu educirani sukladno novim globalnim normama (napose po pitanju rodne teorije, odakle neki sporni naslovi u popratnoj literaturi za nastavnike u nametnutom nam kurikulumu spolnoga odgoja) – i to od vrtića pa do sveučilišta. Podsjetimo isto tako da odnos između tijela UN-a i nacionalnih ministarstava nije podložan neposrednom demokratskom nadzoru: o predmetu njihovih razgovora, iako je od kritične važnosti za društvo, ne raspravlja se javno na nacionalnoj razini.

„Holističko“ obrazovanje transformira sadržaj obrazovanja i obrazovni proces

Obrazovanje mora biti „holističko“, sveobuhvatno, zato mora biti „kvalitetno“ i uključivati „životne vještine“. Takozvano „kvalitetno“ obrazovanje bitno transformira sadržaj obrazovanja. Ono povezuje stjecanje objektivnih znanja, opće kulture i klasične elemente obrazovanja s usvajanjem onoga što novi jezik naziva „životnim vještinama“.

Što su te „životne vještine“? One su uglavnom vezane uz „pristup pravima“ te spolno i reproduktivno zdravlje, što je jedna od glavnih briga međunarodnih institucija, iza koje stoji težnja za ograničavanjem demografskog rasta (željena „nulta stopa demografskog rasta“) jer nas, navodno, na Zemlji ima previše. U Hrvatskoj nas sigurno nema previše, mi smo svoju kvotu zaustavljanja demografskog rasta već odavno ispunili i premašili.

„Životne vještine“, između ostaloga, podrazumijevaju dobre prehrambene i higijenske navike, poznavanje svojih prava i stjecanje tehnika za traženje istih, usvajanje alata za zaštitu od rizika neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti (napose side), ovladavanje socijalnim i psihološkim tehnikama pregovaranja u „teškim“ seksualnim odnosima.

„Životne vještine“ stavljaju naglasak na izbor pojedinca, dakle na individualnu odgovornost (maloljetnika). U okviru kvalitetnog obrazovanja promiču se snažna partnerstva između kuće, škole i zajednice, zbog boljeg koordiniranja strategije pristupa prezervativima.

Takozvano „kvalitetno“ obrazovanje transformira i obrazovni proces. Kao proces, „kvalitetno“ obrazovanje insistira na sudjelovanju učenika, dakle na njegovom aktivnom doprinosu u transformaciji vlastitog mentaliteta.

Mišljenje učenika i znanje učitelja stavlja se na istu razinu

Nova etika vidi učenika kao građanina koji je, kao takav, „jednak“ s nastavnikom.

„Kvalitetno“ obrazovanje stavlja na istu razinu mišljenje učenika i znanje i autoritet nastavnika. Nastavnik više ne poučava niti obrazuje, nego postaje„olakšavatelj“ koji đacima pomaže koristiti njihovo pravo na izbor, internalizirati novu etiku. Tijekom tog procesa, nastavnik „uči“ od svojih učenika: učenje je obostrano. Post-moderni obrazovni sustav ukida hijerarhiju: on je horizontalan.

„Životne vještine“ insistiraju na pragmatičnom vidu obrazovanja: uči se čineći nešto. Agenti društvene transformacije tvrde da je tradicionalno obrazovanje, koje je usmjereno na znanje, zapravo apstraktno i beskorisno. Obrazovanje temeljeno na „stjecanju životnih vještina“ po njima je praktično i od neposredne praktične koristi. Takozvano „kvalitetno“ obrazovanje de facto dovodi do situacije u kojoj se stjecanje „vještina“ događa nauštrb obrazovanja i stjecanja znanja.

Stjecanje znanja temelji se na bar djelomično objektivnim i univerzalnim kriterijima, dok stjecanje vještina ovisi o pravu na izbor koje se koristi na čisto subjektivan način. Nova post-moderna kultura smatra da je tradicionalno obrazovanje hijerarhijsko, pasivno, sterilno, autoritarno, „nametnuto odozgor“. „Kvalitetno“ sveobuhvatno obrazovanje, naprotiv, bilo bi interaktivno, participativno, praktično, demokratsko, neposredno korisno: ono „dolazi odozdol“. Ono razvija „sposobnost izbora“ pojedinca i njegovu osobnu odgovornost.

U praksi, „kvalitetno“ obrazovanje razgrađuje legitimni autoritet nastavnika i na njegovo mjesto stavlja vlast i autonomiju učenika. Post-moderno shvaćanje obrazovanja sklono je odbacivanju onoga što postoji po-sebi, da bi stvorilo civilizaciju u kojoj se postoji još samo za-sebe. Države, škole, roditelji i religije moraju se prilagoditi.

A procjena rezultata dosadašnjih reformi obrazovanja?

Ako sudimo stablo po plodovima, ne bismo li trebali postaviti pitanje utopijskog karaktera „kvalitetnog“ obrazovanja i „životnih vještina“? Nisu li seksualni promiskuitet mladih, nasilje u školama, destrukturacija osobnosti, nedostatak motivacije i neizmjerno neznanje plodovi sukcesivnih reformi obrazovanja? Došlo je vrijeme kada ozbiljna procjena rezultata reforme obrazovanja i pouzdanosti znanja mladih postaje hitno i nezaobilazno pitanje. (Vidi: Marguerite A. Peeters,www.dialoguedynamics.com)

Moramo li baš uvijek biti na repu i papagajski i servilno imitirati „Zapad“?

U Francuskoj, koja srčano prednjači u primjenjivanju takvih kurikuluma, prijezir učenika prema nastavnicima i odbacivanje svakog autoriteta doveli su do toga, da su verbalni i fizički napadaji na nastavnike, napadaji koji idu sve do korištenja hladnog i vatrenog oružja, dosegli takve razmjere, da nastavnici redovito doživljavaju živčane slomove i da se boje ulaska u učionice, čak i u osnovnim školama. Novi odgoj i obrazovanje minimizira ulogu i autoritet nastavnika, svojim sadržajem pokušava ograničiti utjecaj religije i obitelji, a djeca se gube u nebulozi novih sadržaja koji im se nameću i u prostoru slobode izbora koji im se nudi. Djeca koja se nisu u pravo vrijeme naučila sučeljavati sa zabranama, granicama i ograničenjima, koja se nisu mogla osloniti na čvrsti autoritet, ne mogu izrasti u uravnotežene ljude.

Želimo li takve plodove reforme odgoja i obrazovanja koju tako lakovjerno hoćemo primjenjivati kod nas? Uvijek kaskamo za tako željenim Zapadom, koji se s povlačenjem sa scene šezdesetosmaških revolucionara polako budi iz šezdesetosmaškog bunila, koji polako uviđa kamo ga je dovela nova ideologija, ona koju mi želimo primjenjivati… Zar ne bismo bar jednom mogli biti pioniri u nečemu, biti nacija koja još zna zdravo razmišljati, koja zna da su je upravo tradicionalne vrijednosti iznijele kroz bure i oluje povijesnih nedaća, zar ne bismo mogli preskočiti ovu nesretnu fazu koja je zapadno društvo dovela u komatozno stanje iz kojega sada panično traži izlaz? Moramo li baš uvijek biti na repu i papagajski i servilno imitirati „Zapad“, čak i njegova lutanja, koja sve više i više pokazuju suicidalnu logiku i globalni neuspjeh post-moderne filozofije na izdisaju?

Danas svaka šuša misli da se može izrugivati kršćanskim tajnama (o kojima, usput rečeno, zna koliko je crnog pod noktom), svaki novinarčić i dužnosnik misli da se može sprdati na račun tradicije koja je iznjedrila civilizaciju u kojoj živimo, svaki fićfirić koji se naivno poveo za nečim „novim“ misli da može pljuvati na ono „staro“. Pomodarstvo prolazi, ostavljajući za sobom krš koji onda treba sređivati, a prave vrijednosti traju. Upravo zato bismo trebali upoznati svoju dragocjenu vjeru, da bismo mogli argumentirano odgovoriti onima koji nas pokušavaju slatkorječivo izmanipulirati ili nam se agresivno nametnuti. Bilo bi dobro da je upoznaju i oni koji je kritiziraju, da ne ispadaju smiješni kada o njoj tako nekompetentno govore. Možda nije slučaj da nas međugorska poruka od 25. srpnja 2012. poziva na PONOS: „Danas vas pozivam na dobro. Budite nositelji mira i dobrote u ovome svijetu. Molite da vam Bog dadne snage da u vašem srcu i životu uvijek vladaju nada i ponos, jer ste Božja djeca i nositelji njegove nade u ovome svijetu koji je bez radosti u srcu i bez budućnosti, jer nema srce otvoreno prema Bogu, koji je vaš spas.“

Zaštita „starinskih“, tradicionalnih, vjerskih i obiteljskih vrijednosti uopće nije pitanje religijskog monoteističkog morala, to je kapitalno društveno pitanje. To nije pitanje „zajedničkog interesa“ koji se može dogovarati i pregovarati, to je pitanje općeg dobra koje je iznad svake političke računice.

NB: Najnovije vijesti iz Francuske: Otvara se javna rasprava o „braku za sve“. Ministarstvo je poslalo službeni dopis privatnim školama (koje su uglavnom konfesionalne, velikom većinom katoličke) u kojima od njih traži da ostanu neutralne. Istovremeno, u jednoj državnoj školi, u organizaciji lezbijskih i gay udruga, zamjenica ministrice objašnjavala je djeci što je „brak za sve“. Nastavnici se pitaju što se događa s demokracijom.

PS: Gdje je bila Crkva dok su mladi ispijali tekile na splitskoj rivi?

- U Međugorju su na Staru godinu već u osam sati navečer zauzeli mjesta u crkvi.

- Zajednica iz Taizéa u velikim svjetskim gradovima redovito organizira ekumenski doček Nove godine za desetke tisuća mladih katolika, pravoslavaca i protestanata iz cijeloga svijeta. Nije se čulo da su se opijali.

- Svake godine u kolovozu desetci tisuća mladih iz šezdesetak zemalja okupljaju se na Festivalu mladih u Međugorju. Nude im se sadržaji koji ne potiču na ispijanje alkohola.

- Svakih par godina odvijaju se Svjetski dani mladih koji oko rimskog Pape okupljaju stotine tisuća mladih. Nije bilo primijećeno da se mladi gube u alkoholnim parama.

Crkva nudi, ne nameće.

Gdje su bili roditelji dok su mladi ispijali tekile na splitskoj rivi?

Možda su u iščekivanju neisplaćenih plaća iz ladica iskopali posljednje kune za božićni i novogodišnji ručak ili su nezaposleni, beznadni, zatrpani kreditima i neplaćenim računima i sami utapali očaj u alkoholu…

Gdje su bili nastavnici dok su mladi ispijali tekile na splitskoj rivi?

Možda u sličnom ili istom stanju… Potplaćeni, izigrani, nepoštovani, frustrirani jer im se nameće način odgoja i obrazovanja koji se protivi njihovom stručnom znanju, profesionalnom iskustvu i zdravom razumu.