Nova politička nada ne leži u formuliranju odgovora ljevice desnici- taj odgovor leži u odbacivanju konvencionalnih (ustaljenih) političkih kategorija. ~ Christopher Lasch

Oni govore izražajno o ‘’preobrazbi Svijeta’’ kada je  nedvojbeno najviše čemu mogu stremiti nižerazredno prepravljanje  društva.
(Escolios a un Texto Implícito: Selección, p. 448 )  ~ Nicolás Gómez Dávila

Došla je i nova, po nekima  godina obećanja - 2013. Godina u kojoj će Hrvatska možda postati članica EU. Godina u kojoj će se ‘’naglo’’ poboljšati život u Hrvatskoj kao dotaknut magičnim štapićem. A taj magični štapić drži EU s hrvatskom vladom koju vode nacionalne elite sveznadara i eksperata. Hrvati će (ot)početi živjeti poput naslova filma ‘’Moje pjesme ,moji snovi’’. Svi će mo postat’ više  multikulturalni te više ‘’odnarođeno’’ orijentirani (jer čim više i grublje kritiziraš ljude i događaje u svojoj zemlji  tim si više u nekih  priznat kao : ‘’moralna vertikala  društva’’). Naravno, oni odnarođeno orijentirani  ljudi i književnici koji žive u Hrvatskoj  ustvari ‘’duboko’’ vole Hrvatsku te su vrlo mjerodavni za sve nas, jer sve to što pišu ili govore je samo u smislu ‘’pozitivne kritike’’ te napose ‘’duboke ljubavi’’ prema  istini, pravdi i svim narodima i narodnostima. Nemojte  se slučajno ni usuditi pomisliti da je to samo zbog  toga da im se knjige možda poradi takvih i inih ‘’pozitivnih kritika’’ bolje prodaju u regiji, oprostite - Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, BiH, ili ostalim državama sljednicama eseferjot. I naravno u Somaliji i Burundiju.  Ni slučajno, ma kakvi.  Kajgot. A tek ona ‘’lijevodesnica’’ ili’’desnoljevica’’ u Saboru ? Taj jedinstveni ‘’sveuropski fenomen’’ amalgama nije izostavio i Hrvatsku, tako da i kod nas nalazimo, na francuskom jeziku - Bobo (ili Bubo – BUržujski BOemi) dakle - klasu ljudi koja se stalno gura pod ‘’obične ljude’’ koji ‘’pate i trpe’’ sa svojim narodom. Jadni oni. Evo čitam da su baš povećali plaće za 20% ‘’pojedinih’’ državnih dužnosnika. Među njima se dakako nalaze i ‘’ Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU’’.  Vi gladujte narode,nije problem, ili se ‘’snađite po lokalnim kontejnerima‘‘. Dok ta BuBo-kvazi  pop-ljevica ‘‘uveseljava ‘‘ narod, na ‘‘desnici‘‘  intelektualci pokušavaju približiti intelektualno razmišljanje s ''desnice'' pučanstvu s tribinama poput posljednje gdje je predstavljena knjiga prof. Nevena Sesardića. No problem nije više u samim definicijama, jer vrijeme je za to već odavno prošlo. Nije više vrijeme za definicije strana (lijevi ,desni, centar itd)koje su potpuno zastarjele i u mnogim slučajevima kod velike većine stranaka i iskrivljene, već je vrijeme da se udruži čitav narod.

Ideja ‘‘Naroda Kulture‘‘

Nekoć je postojala ideja ‘’Kulturnoga Naroda’’. Ideja je potekla iz perioda Belle Epoque te nadalje procvala u Jugendstilu/Art Nouveau periodu da bi ju potom izbrisao - Prvi Svjetski Rat. U toj 1914 godini – od koje nas sada dijeli gotovo čitavo stoljeće, nije samo uništena ideja ‘’Kulturnoga Naroda’’ već je uništena i duboko osakaćena Europa u tom prvom, velikom bratoubilačkom ratu. Ono što je od tih ideja preostalo nakon Prvoga svjetskog rata, uništio je i dokrajčio kompletno - Drugi Svjetski rat. Kulturni Narod (ili Narod Kulture) predstavljao je  istovremeno autore i umjetnike koji su svojim književno-umjetničkim kreacijama povezivali ljude u svijetu kroz estetiku i ljepotu bogatstva svoga izražaja obogaćujući  time ljudsku duhovnost i zazirući od gruboga materijalizma bez duše. Tako je zanimljivo napomenuti da su čak Goethe i Schiller primjerice bili nepoznati  mnoštvu nijemaca no zato su bili iznimno čitani izvan područja koje u današnje vrijeme čini Njemačku. Posljednja dva velika svjetska rata donijela su nam nove jahače apokalipse u ruhu triju ideologija mržnje : nacizma, fašizma i komunizma. Nakon što su nestala, tri jahača za sobom su ostavili :  hladnoratovske podjele, ekstremna ljevicu i ekstremnu desnicu, 1968 godinu i hippie revoluciju sa svojom generacijom koja nam je donijela i proširila zarazu četvrtoga i posljednjeg jahača, koji umjesto jedne- ima dvije glave, a koji je jedini preživio ona originalna prva tri jahača. Njegova prva glava jest  neoliberalni globalni mondijalizam a druga- kulturni marksizam (kojega  bi se zajedno odrekli i sami  Marx i Gramsci) i naravno uz njega popratne  religije poput  New Age pokreta sa svojim inačicama kvazi- religija i raznih priljepaka poput : neuspjeloga multikulturalizma,tzv. ljudskih prava,otvorenih društava ( ustvari vrlo zatvorenoga tipa - za nove elite), njihovih poltronskih medija, masovnih uslužnih centara za korisnike i potrošače (od kojih su mnogi u zemljama Trećega Svijeta ili jeftinim pozivnim centrima bivše Istočne Europe), knjiga samopomoći, konzumerizma, brze hrane, knjiga i književnih djela bez stvarnog karaktera i ljudskosti napisanih od čangrizavih ljudi prepunih mržnje za zemlje, ljude i područja u kojima žive (za koje jedan književnik poput Ciorana ili filozof poput Nietzschea uistinu u današnje vrijeme predstavljaju ništa drugo no iskrene  ljubitelje čovječanstva) skupe odjeće koju spravljaju za jeftine novce nove vrste robova u zemljama Trećega Svijeta, ekonomske i ilegalne imigracije(koja služi jedino  kapitalističkom mondijalizmu i podjelama među ljudima kao i uništavanju matičnih duhovno-gospodarstveno-ekonomsko-socijalnih struktura država u koje dolaze imigranti), te onda ‘’poslovnih’’ inačica i bizarnih naziva poput : ‘’razvoja tima’’ (team building), izvrsnosti na poslu (business and work excellence),prelaženja  poslovnoga cilja (exceeding business goals) pa sve naravno do radnika koji je dobio uz religiju političke korektnosti novi naziv : ‘’djelatnik ‘’, a čiji je posao sada postao ‘’bolji i čistiji’’- ne radi više u uniformi već u jeftinom odijelu (spravljenom u ‘’sweat shopu’’ u zemljama Trećega svijeta) u svojoj radnoj kockici (work cube) te umjesto čekićem i nakovnjem i ostalim alatima okružen  s dva kompjuterska lcd ekrana i tipkovnicom (kao alatkama a ne alatima)kao i slikama svoje obitelji, koja ga podsjeća zašto mora raditi (da bi otplatio sve dugove i hipoteku).Dalekovidnica dotle marljivo pronosi ‘’kulturu uprizorenja tzv.stvarnosti ‘’ (‘’reality show’’) koja je toliko daleko od stvarnoga svijeta, koliko sam ja osobno udaljen od Tasmanije. Ne, nije to Orwellova ‘’1984’’. Samo se tješite, jer  ta nekoć  fiktivna ‘’1984’’, jest naša sadašnjost i realna stvarnost.

Puko preživljavanje

Današnji život stoga nije više ‘’život’’ u smislu te riječi kakav je bio čak unatrag samo pet godina. Ne možemo ga stoga nikako oslovljavati  na način kao što smo to nekada radili. Današnji život označava  - ‘’puko preživljavanje’’.
Živjeti u današnjem svijetu je poput novoga madraca koji kupite a na njemu piše da je najnovija tehnologija, i to ona vrsta tehnologije gdje vam se praktički čitavo tijelo, kada legnete stopi s madracem i u kojemu nema onih omraženih posteljnih stjenica (bed bugs). Ono što vam ne kažu i što ne piše, jest da će vam taj madrac propasti za par godina, da vrvi otrovnim kemikalijama (naravno -protiv posteljnih stjenica), te da će te za njega platiti dvostruko veću svotu i još ako pritom imalo i zakasnite – i ogroman interes. Svrha kapitalizma i tržišta je stoga samo jedna –‘’ prezentirati  izmet kao vrhunsku kvalitetu’’. I to nije samo ovaj primjer jer postoji čitav ocean sličnih primjera. U kapitalizmu čovjek predstavlja samo broj- ne u moru, ili jednom oceanu, već - oceanima brojeva. Vi ste potrošna roba za oligarhiju a shopping centar je poput kućice sa slatkišima u priči o ‘’Ivici i Marici’’, dok vas na vratima zla vještica čeka raširenih ruku. Naravno, ljepše je stoga  živjeti život poput iluzije reklama na dalekovidnici. Sve je lijepo, svi se vesele, svi su fantastično obučeni i imaju za jesti. Svi su bogati i savršeno izgledaju, no teško je to ‘’prodati’’ onim ljudima kojima prijete deložacije ili im je isključeno grijanje i koji se uz sav taj teret problema bude u pet ujutro da bi išli na posao, za koji unaprijed znaju da ne će biti plaćeni - ali ga moraju držati, jer ako ga izgube ne će imati niti nade da će vjerojatno ikada i biti plaćeni. Stoga - stisni zube, šuti i radi.

Živimo u vrijeme kada nam određene uvažene ‘’poznate firme i institucije’’ daju do znanja,  i mjere ‘’svakih par tjedana’’, koliko vrijedi neka zemlja u svijetu, a po tome saznajemo - koliko i mi sami vrijedimo. Takve nam firme propisuju da li vrijedimo malo ili smo već  skoro pa - ‘’smeće’’.  Morate se ‘’tresti ‘’kada čujete ta imena, no ne od zime, već od straha da će Hrvatska biti u rangu ‘’smeća’’, jer nam zapravo određuju budućnost. Invizicija ili strava i užas postmodernoga doba ? Ma nije, tješite se, živite u ‘’naprednom’’ 21-om stoljeću. Sve je savršeno , imamo - ne samo propalu Hrvatsku, već i konstantni ‘’progres’’. To je ‘’baš lijepo’’- zar ne ? ‘’Strašan’’ je to ‘’napredak’’ u kojemu ljudi nemaju što staviti na tanjur kod kuće no izlozi su zato puni ‘’tehnoloških dostignuća’’. Morate kupiti  i posjedovati novi dodirni mobitel (smart phone), novo računalo, novi bilježni prijenosnik (tablet PC) prije nego pojesti tanjur graha. I to zato da se možete pohvaliti da živite, naravno – u ‘’razvijenoj demokraciji’’.  U toj ‘’razvijenoj demokraciji’’ nalazi se i Europska Unija. Europska Unija je, prisjetimo se - kao zadatak imala ujediniti Europu. Iskreno,  to mi je jedan od najboljih viceva u posljednih 8 godina.U toj se Europi, eto - dogodila neka ‘’ekonomska kriza’’, pa sada Škotska, Katalonija,Baskija, Flamanci i Valonci u Belgiji, Južni Tirol, Bretanja, Occitania, Padanija i odnedavna Venecija –izmišljaju, i sada traže neku - neovisnost.  Pih ! - ma nije to ništa. To je ionako ‘’ samo nekolicina’’ zemalja.

Ono što je u svemu tome istina je da se svi polako raspadamo po svim šavovima. Pitam se što će i ostati iza nas kada se spomene ovaj dio 21-og stoljeća ili ga netko možda usporedi  s ‘’Nacijom Kulture’’ s početka dvadesetoga stoljeća ? Pisaca i autora, onih kvalitetnih, na tragu nekadašnjih velikana klasične književnosti,  ima još ponešto  među živima i onih koji ih slijede u novijim generacijama. Ostali radovi se svode na tekstove za reklame, reciklirane ideje, kopiranje i egzibicionizam kronično napuhanog ega. Pamtiti će nas po bezidejnosti i ponavljanju recikliranih floskula. Uvijek sam se stoga čudio zašto neki žele i moraju živjeti kao blijeda kopija Zapada ?I eto onda moje ‚‘Proustovske rečenice‘‘ koja slijedi u vidu pitanja. Da li je u pitanju kompleks manje vrijednosti povezan s neupućenosti  u kombinaciji s kompletnom nezainteresiranosti u vlastitu kulturu i identitet, prožetim ispiranjem mozga mantrama o vlastitoj obezvrijeđenosti i nemoći, dekulturalizacije, birokracije i soc-realističkog ‘’bratstva i jedinstva’’ pripomognutih - dakako sotonizacijom i zatiranjem  iskrenih ,domoljubnih osjećaja ? Taj kompleks je prisutan upravo zato jer se neki uporno stide svoga vlastitoga identiteta  dok pritom objeručke prihvaćaju sve ‘’inozemno’’ što je po standardu uobičajeno (default) -‘’genijalno i više vrijedno’’. Po tome je recimo dakle ako uspoređujemo prema prehrani - ‘‘kebap i McDonalds‘‘ sada bolji od recimo -‘‘štrukli  i brodeta‘‘,a naravno dobrodošao je umjesto klasika  Paulo Coelho,  jer je po Coelhu Irski pisac James Joyce jedan - ‘‘ridikul‘‘. Naša snaga i potencijal leži u narodu, našim predajama, našoj kulturi i našoj tradiciji. Zbog toga što nekima to očigledno predstavlja problem, određeni nam znanstvenici - koji rade izvan Hrvatske predlažu da stoga otpočnemo ‘’uvoziti’’ političare, znanstvenike i elitu koja će nam dovesti zemlju u red,  jer ove neke ‘’domaće elite sve razumiju, znaju i poznaju’’ no kada isti posjete Brussels onda je tamo -‘’sve bolje nego u Hrvatskoj’’. Zanimljivo mi je isto tako da se u Hrvatskoj po natječajima za bolja radna mjesta uvije traže ‘‘osobe sa završenim VSS‘‘. Svi bi htjeli ‚‘ljude sa završenim faklutetima‘‘ jer je čitavo Hrvatsko i  bivše Jugodruštvo naprosto bilo )i još jest)- opterećeno ‘‘diplomama‘‘. U takvom ‘‘Bubo društvu‘‘ ta diploma znači ugled i utjecaj u društvu, i poziciju –no koliko tu ima udjela onoga stvarnog iskustva i želje za radom ? Koliko toga ima ustvari ? Ima primjera onih koji (po)vuku veze i dobiju posao. A ostali ? Snalazite se.

Postavlja se onda pitanje –može li itko onda upirati prstima na obrazovanu mladež koja svakodnevno odlazi iz Hrvatske ili pak na onaj dio mladeži, koja na svu žalost izraze poput ‘’domoljublja ’’ izjednačava  s izrazima ‘’domoljublja’’ onih koji su pronijeli ‘’pretvorbe i privatizacije’’ ? Možemo li vječno i u nedogled govoriti  i onoj mladeži, koja ostaje u Hrvatskoj - i dalje uprkos svemu  vjeruje u to da će na vlast doći možda‘‘neka generacija iskrenih domoljuba‘‘  mantre poput : ‘’sve će biti uredu’’ i samo ih uz to potapšati po ramenu ? Odgovorni smo za njihovu budućnost, jer im je ‘’pun kufer’’ svega i sviju, kako onih na lijevodesnici i desnoljevici. Njihovi smo dužnici, kao što smo i dužnici obiteljima koje su deložirane ili će uskoro biti deložirane. Vrijeme je stoga da  prestanemo obraćati pozornost na trivijalnosti i teme koje nam potpuno skreću pažnju s tema koje nam ‘’život znače’’- (poput ‘’preživljavanja’’) i otpočnemo, na stvaranju baze za istinsko udruživanje čitavoga naroda i građanstva Hrvatske, a ne stvaranja dodatnih pet stotina različitih stranaka, pokreta i udruga koje se osnivaju skoro pa svakog  tjedna. Time se sve više razjedinjujemo a da toga nismo niti svjesni.  Voda je došla do iznad glave i prijeti nam potop kompletnog društva. Razum, ljudskost i decentnost zajednice  u kojoj sudjeluje čitav hrvatski narod, moraju nadvladati i pobijediti malodušnost , depresiju i neučinkovitost.

Thor Einar Leichhardt