Znaš li tko je Hitler? Tom rečenicom počinje dokumentarni film '180 stupnjeva' (2011) koji nakon godinu dana od objave i dalje plijeni pozornost na internetskim stranicama. U 33 minute redatelj Ray Comfort pokušava mladima približiti problematiku abortusa. Akteri su, uglavnom, upitne informiranosti i duboko uvjereni kako su oni u suštini moralne osobe.

Fascinantan je način na koji redatelj fokusira bit cijele priče. Od opće teme koja izaziva zgražanje, što je u ovom slučaju holokaust, on dolazi do pojedinca. Malog nemoćnog pojedinca koji je prepušten na milost i nemilost političkim strujama. Propitkuje aktere u kojem slučaju je ispravna odluka ubiti dijete u utrobi. Teško je na to odgovoriti nakon što su potvrdili kako je abortus pravo žene na izbor. No neću izostaviti ni muškarca. Onaj koji ohrabruje ženu na taj potez jednako je odgovoran. Iskazuje li on potporu ili sebičnu stranu svog bića? I zar su silovanje ili potvrda kako će dijete biti bolesno, dovoljno jaki argumenti da se nevini život prekine? Da dijete koje je nevoljeno od prvog momenta nikada ne osjeti ljubav pa makar i iskrenu posvojiteljsku.

Čini se kako je liberalizam  kao takav donio i rastrojenog pojedinca koji misli da je sve u njegovim rukama. Pojedinca koji se često podcjenjuje i precjenjuje, ali rijetko kad realno i konstruktivno djeluje u okvirima svoje sposobnosti. On odlučuje tko će živjeti i tko će umrijeti. Odlučuje kada počinje i kada završava život. Jeste li imali priliku pogledati ovaj dokumentarni film na televizijskom programu? Pretpostavljam da niste. U javnosti će to dijete dobiti manje medijskog prostora nego pokreti za zaštitu životinja. I ne, nije u redu biti okrutan prema životinjama, ali samo prikazujem kako je sasvim u redu biti okrutan prema nerođenom dijetetu. Ubiti dijete skriveno u utrobi. Ubiti ga na najsigurnijem mjestu na svijetu. Ispod majčinog srca.  Zar to nije slabost? Jedna djevojka, na temu  holokausta, uznemireno je upitala- gdje je bio svijet? Gdje su bili svi? Ne sluteći kakvi se sve zakoni podupiru i koliko se tihih holokausta provodi i danas. Na kraju rasprave većina ovih aktera mijenja svoj stav i uviđa propusnost  moralnih membrana. I ispostavlja se kako nitko od nas nije dovoljno velik da bi osuđivao ili upirao prstom, ali svi smo mi dovoljno veliki da budemo glas onih čiji glas se ne čuje.

Ivona Radić