Srbijanske pravosudne vlasti ponovno su dostavile hrvatskom pravosuđu optužnice protiv Vladimira Šeksa, Ivana Vekića i Tomislava Merčepa zbog navodnog ratnog zločina, ali je Ministarstvo pravosuđa odbilo postupiti po njima te ih je vratilo u Srbiju.

Ministar pravosuđa Orsat Miljenić obrazložio je za Medija servis razloge odbijanja otpužnica za Vladimira Šeksa, Tomislava Merčepa i Ivana Vekića, koje je srbijansko pravosuđe poslalo na adresu resornog ministarstva. Ministar pravosuđa Orsat Miljenić je to i obrazložio:

''To su dokumenti bivše neprijateljske JNA i neprihvatljivo bi bilo postupati po njima, drugo u njima se navodi da se radi o genocidu kojeg nije bilo u Hrvatskoj, a da je Haški sud bi ga istraživao, također dokumenti se temelje na iznuđenima iskazima ljudi koji su odvođeni u srbijanske logore, prema tome radi se o dokumentima koji su potpuno suprotni našem javnom poretku i prema kojima ne dolazi u obzir postupanje od strane naše vlasti.''

>>Miljenić: Srbijansko tužiteljstvo ne može postupati po dokumentima JNA

Zapravo, još jedna potvrda ispravnosti našeg djelovanja. Znamo da je obrazloženje sutca Merona povodom oslobađajućih presuda našim generalima Gotovini i Markaču dobrim dijelom potvrdilo ono što smo pisali u Pismu VSUN-a povodom rasističkih prvostupanjskih presuda, osim u dijelu što nije ukazano na svu veličinu spašavanja Bihaća od srpskog genocida. Tom pismu je i posvećena moja knjiga „Rasizam svjetskih moćnika“. Ali u njoj je dan i slijedeći

PROSVJED ZBOG NAPADA NA PRAVNI SUVERENITET REPUBLIKE HRVATSKE

Poštovani predsjedniče Hrvatskog sabora, poštovani saborski zastupnici!

U posljednje vrijeme svjedoci smo sve agresivnijeg napada na hrvatski suverenitet, a napose na njezin pravni suverenitet, zbog čega mi potpisnici ovoga prosvjednog pisma iskazujemo odlučan prosvjed i zabrinutost za budućnost Hrvatske.

Napadima na hrvatski pravni suverenitet želi se poništiti i pogaziti Odluka Sabora Republike Hrvatske o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ i Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, donesene 8. listopada 1991. Takvu Hrvatsku nekoliko mjeseci kasnije jedinstveno su priznale i sve članice EU-a i čitav svijet.

Odlukom Hrvatskog sabora jasno je utvrđeno da Jugoslavija kao državna zajednica više ne postoji. Republika Hrvatska odrekla je time legitimitet i legalitet svim tijelima dotadašnje federacije - SFRJ i odlučila ne priznati valjanim ni jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije - SFRJ.

Prosljeđivanjem Republici Hrvatskoj optužnica protiv hrvatskih građana koje su proizvela tijela bivše SFRJ, agresorske JNA, Republika Srbija pokazuje želju da bude sljednica bivše federacije kojoj je Hrvatska prije 20 godina otkazala svaki legitimitet i da izjednači krivnju agresora i žrtve. Time se, također, na svojevrstan način pokazuje da se velikosrpska agresija na Hrvatsku nastavlja pravnim i političkim sredstvima.

Dakle, temeljni cilj najnovije velikosrpske agresije na državnopravni suverenitet Republike Hrvatske jest popravljanje za Srbiju vrlo negativnih posljedica, nastalih zbog niza izgubljenih ratova u Miloševićevo vrijeme, što je ujedno i temeljni  cilj  novoga srbijanskog Memoranduma.

Slanje optužnica iz Srbije gotovo je istovjetno kao da su poratna Njemačka ili Italija poslale optužnice za ratne događaje poratnim vlastima u Poljskoj, Francuskoj, Češkoj, Slovačkoj, Grčkoj, Albaniji i Hrvatskoj i t.d.

Pomalo zbunjuje što EU, kad je riječ o tim pravnim aktima, traži pojašnjenje od Hrvatske, kao da ne zna tko je bio agresor na Hrvatsku, kao i komentar državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji se upleće u opravdanost donošenja zakona, što nije primjereno ni demokratskim državama niti državi u kojoj je provedena dioba vlasti.

Možda nam, jednostavno, na taj način iz EU-a pokazuju da na Hrvatsku gledaju kao na koloniju, otvoreno nam poručujući da ne računamo sa suverenitetom u EU-u. Postavlja se pitanje je li Srbija "sama" donijela tu odluku. Sjetimo se da je srbijanski predsjednik Tadić tražio da se hrvatski generali osude bez dokazane krivnje, s istovjetnim argumentima na koje se sada pozivaju iz EU-a. Na tim se „argumentima“ temelji i presuda Haaškoga suda. Je li takav zahtjev postavio “sam” Tadić ili mu ga je sugerirao baš EU?

Pozivamo zastupnike Hrvatskog sabora da odlučno stanu u obranu hrvatskog suvereniteta, a napose pravnoga, jer će se građani i po tome opredjeljivati na sljedećim izborima. Istodobno, najodlučnije prosvjedujemo protiv postupanja Republike Srbije koja je hrvatskim pravosudnim vlastima na pilatovski način proslijedila fantomske optužnice protiv hrvatskih građana. To samo svjedoči da još nije izvukla zaključke iz agresivnog rata koji su JNA i Miloševićeva Srbija vodile protiv Republike Hrvatske, prouzročivši najveće žrtve i materijalne štete u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, te da nije odustala od projekta Velike Srbije.

Zar tim svojim činom Srbija zapravo nije preuzela izravnu odgovornost za zločine i razaranja što ih je JNA počinila u Hrvatskoj?

Zbog toga Srbiji treba u najkraćem mogućem roku dostaviti račun za ratne štete koje su u Hrvatskoj počinile JNA, Miloševićeva Srbija i njihove paravojne snage.

Iz dosadašnjih slučajeva jasno je da su optužnice (mnoge, ako ne i sve) sastavljene na temelju priznanja iznuđenih od hrvatskih zatočenika u srpskim koncentracijskim logorima pa Srbiji treba postaviti sljedeće zahtjeve/pitanja:

Kako je moguće da uopće razmišljaju o optužnicama koje sadrže bilo kakav dokaz koji je pribavljen na nezakonit način, tj. dobiven pod prisilom u srbijanskim koncentracijskim logorima? Kako to da nakon tragičnih iskustava Drugoga svjetskog rata, Auschwitza, Dachaua ...., EU tako olako prolazi preko toga?

Ovim prosvjedom tražimo procesuiranje svih odgovornih za odvođenje, držanje i mučenje hrvatskih građana u srbijanskim koncentracijskim logorima u Srbiji. (Procjena je da je u tim logorima ubijeno ili nestalo oko 300 ljudi).

Tražimo međunarodnu potporu da se zaustave sve optužnice (ne samo iz Srbije nego i iz BiH) koje polaze od dokaza koji su dobivene pod prisilom, odnosno pribavljeni na nezakonit način.

Sve ove naše nevolje proizlaze iz činjenice da se u Hrvatskoj prihvatilo izjednačivanje agresije i obrane. Počelo se pričama o navodnom građanskom ratu, a provedeno je preko izjednačivanja ratnog zločina, koji čine agresori, i zločina u ratu koji se može dogoditi u obrani kao prekoračenje nužne obrane. To je u suprotnosti s međunarodnim pravom!

Tražimo vladavinu prava i hrvatski pravni suverenitet, umjesto dogovora na "visokoj razini" koji služi skupljanju političkih bodova i uspostavi puzajuće "pravne jugosfere".

Pozivamo zastupnike da na saborskoj sjednici 14. listopada, u petak, odgovorno štite suverenitet Republike Hrvatske i dostojanstvo narodnih zastupnika Hrvatskoga sabora.

U Zagrebu 8. listopada 2011.

Pismo je tada u dva dana potpisalo tisuću naših ljudi. Spomenut ću samo nekoliko imena: biskupi Bogović i Pozaić, akademici Aralica, Ašperger, Dujella, Jelčić, Kaštelan, Pečarić, Popović, Trinajstić, prvi predsjednik Hrvatskog državnog sabora dr. sc. Žarko Domljan itd. Pisano je u vrijeme kada se malo tko nadao da će Sud u Haagu napokon donijeti neku presudu koja je bliska zdravoj pameti. Ali to se ipak dogodilo. Naravno, hrvatske vlasti, kao poslušnici svjetskih moćnika, nisu reagirale  na naše pismo. Sve do danas. Zato je zgodno danas u izjavi ministra prepoznati neke tvrdnje iz našeg pisma. Međutim u samom Prosvjedu imaju još puno toga što bi mogli iskoristiti – ako hoće.

S druge strane zanimljiva je sama činjenica da je Ministarstvo uopće reagiralo na taj način, bez obzira što im presude u Haagu itekako to omogućavaju. Dojam je da u današnjim vlastima imamo dvije velike grupe koji se razlikuju u prioritetima. Jednima je najvašnije pomaganje velikosrpskoj politici, a drugima je na prvom mjestu pokušaj uvođenja rigidnih komunističkih normi. Već sam pisao kako predsjednik države stalno ponavlja o potrebi daljnih procesuiranja hrvatskih „ratnih zločina“, koristeći čuvenu neistinu o tome kako je bilo nekih u Hrvatskoj koji su tvrdili da se u obrani ne može načiniti zločin. Na taj način je uspjevao prikriti od hrvatske javnosti činjenicu da se po međunarodnom pravu ne može optužiti vlast za bilo kakve zločine načinjene u oslobađanju okupiranih područja. Drugim riječima, međunarodno pravo itekako razlikuje ratni zločin koji vrše agresori, i zločin u ratu koji pojedinci mogu učiniti u obrani.

Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman daje ove podatke (Portal HKV, 27. prosinca 2012.) o procesima u Hrvatskoj za zločine počinjene tijekom Domovinskog rata i u Oluji:

Za kaznena djela ubojstva, pljačke i paleži procesuirano je 3728 osoba (od tog broja postupak se vodio protiv 395 pripadnika oružanih snaga), a osuđeno je 2380 osoba. Za počinjene ratne zločine u agresiji na Hrvatsku osuđeno je 563 osoba (od toga u odsutnosti 366). Općim pak oprostom od sudjelovanja u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske obuhvaćena je 21.641 osoba. To znači da je 12 puta više osoba završilo u zatvoru zbog zločina počinjenih u obrani nego u agresiji.

Kako je poznato da je odnos u učinjenim zlocinima upravo suprotan, za očekivati je da se hrvatska vlast bori za svoj narod i da inzistira da taj odnos bude srazmjeran tome. Dakle s odnosom 12 prema 1, treba očekivati da će u Hrvatskoj biti osuđeno  2380 x 12 = 28.560 agresora, tj.  još nekih 28.000 da bi se uopće nastavilo sa suđenjima braniteljima. Pri tome stalno treba imati u vidu da za svakog novog osuđenog branitelja treba osuditi dvanaest agresora!

Svaka vlast koja ne postiva te odnose – nije hrvatska vlast! A vidimo da se događa upravo takva potpora velikosrpskoj politici. U pomaganju toj politici koriste se i neistine. Pa zar Dobrica Ćosić nije i rekao da je laž najviše pomogla Srbima u povijesti.

Dapače, on je to i opjevao u romanu „Deobe“:

“Mi Srbi lažemo da bi smo obmanuli sebe,

da utešimo drugog;

lažemo iz samilosti,

da nas nije strah,

da ohrabrimo,

da sakrijemo svoju i tudju bedu,

lažemo zbog poštenja.

Lažemo zbog slobode.

Laž je vid našeg patriotizma

i potvrda naše urodjene inteligencije.

Lažemo stvaralacki, maštovito, inventivno.”

Moramo odati priznanje uspjehu velikosrpske politike. Iako su za vrijeme Oluje Srbi bježali kao zečevi, kako je to dako dobro opisao sam Slobodan Milošević, u Hrvatskoj imamo ljudi koji im i dalje pomažu u ostvarenju njihove politike, a čak dva predsjednika RH pri tome koriste laž - ono što je Srbima najviše pomoglo u povijesti.

Naravno, nisu usamljeni u tome. Kada smo već govorili o ponašanju Ministra pravosuđa, dobro je posebno istaći ponašanje jednog drugog ministra. Tako Tihomir Dujmović, 28. prosinca 2012. (http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/74537-zeljko-jovanovic-u-stlu-jakova-blazevica.html) piše:

...čovjeku mozak stane kada ima ispred sebe vukovarskog branitelja, čovjeka koji je prošao užase srbijanskih logora, koji je osjetio četništvo na vlastitoj koži, a koji danas mirno, upravo spokojno, bez ikakvih moralnih dilema razglaba o pravdi i istini sa četničkim ministrom okupatorske Martićeve vlasti. To je srce današnjeg hrvatskog paradoksa! Ne to da Fred Matić objavljuje registar branitelja! To je problematična stvar otvorena za polemiku. Ali, to da on nema nikakvih ograda u tome da gotovo nježno 'guguće' sa zlotvorom koji je na svoj način bio dio Martićevog zločinačkog pothvata, sa zločincem koji je na svoj način kriv i za Fredovu robiju, sa zlotvorom koji je najprije pet godina bio službeni Goebbels Martićeve na zločinu nastale tvorevine, a onda deset godina špic-igrač većine haških izmišljotina koje su hrvatskoj državi radile o glavi baš kao nekad Martićeve granate, da baš nikakvih moralnih problema nema sa čavrljanjem sa tim tipom, tu mozak staje. Na izjavu Save Štrbca da će 'ovaj registar pomoći da se povežu zločini i događaji sa određenim jedinicama i pripadnicima tih jedinica' dakle na potvrdu da Matićev registar aktivno pomaže djelatnost ministra zločinačke vlasti, Freda Matića nije oblio hladan znoj. Obratno! On ističe da je tu poruku shvatio dobronamjerno, poentirajući neviđenom tezom: - Ne mislim da njega zanimaju hrvatski branitelji,već zločinci!

>>Josip Pečarić: Hrvatski ponos (Kordić i Praljak) - Hrvatska sramota (Josipović i Mesić)

Dakle, Savu Štrbca, Martićevog ministra, čovjeka koji je stotine dokumenata izmislio, zbog kojih su hrvatski generali godine proveli na robiji, Savu Štrbca, KOS-ovca koji nam godinama poručuje da svojim aktivnostima preko Veritasa otvoreno ratuje sa Hrvatskom, njemu nije interes izmišljati optužnice, on nije negativac, u njegove dobre namjere javno vjeruje hrvatski ministar branitelja! Tu se otkriva još jedan sloj naše ljevičarske patologije. Ustaše, NDH, Nijemci i Hitler, to je brate fašizam, to su vam klasični okupatori, ali srpska agresija, rat 90-ih, za njih nije neupitni, jednoznačni fašizam. U toj agresiji uporno se traže sve moguće slojevitosti, ljudske zavedenosti, kopa se po primjerima i grozničavo se traže primjeri ljudske solidarnosti, mi zapravo sami tražimo alibi za već darovanu im aboliciju! I kad svega toga nema onda se pogledom u budućnost konstatira: oni će prije ili kasnije morati doživjeti katarzu! Da bi 20 godina iza rata od Tomislava Nikolića do Srđe Popovića Srbija bila na nogama kad Haag oslobađa Gotovinu! Toliko o katarzi! No, ako se Savi Štrbcu ubuduće vjeruje, onda mu je Matić i ranije vjerovao!

Dakle, Štrbac nije četnik koji svoj posao nastavlja i u miru, njega dakle nije zanimalo kako zabraniti Oluju i vratiti povijesni kotač, njega nije zanimalo kako napakostiti hrvatskim generalima i poslati ih na robiju sa izmišljenim dokazima. Ne, ni govora! Njega su po Matiću zanimali samo zločinci! Ta patološka dobronamjernost čak i protiv neupitnog lidera četničke agresije i dokazanog obavještajca protivničke strane, to je nažalost definicija postjugoslavenske svijesti kod dobrog dijela hrvatske ljevice.

Zbog ovakvih stavova nacija se trese od straha kad god ljevica dođe na vlast, jer oni jednostavno ne razumiju niti jednu ozbiljnu relaciju nacionalne svijesti, nacionalne odgovornosti, nacionalne sigurnosti. Čak i nakon što mjesecima završe u srbijanskim logorima! To je taj hrvatski paradoks, to je to hrvatsko prokletstvo sa kojim se mučimo stoljećima, to je ta bezgranična hrvatska politička glupost, to je naša patološka naivnost koje smo se nagledali od '45. do '90., naivnost koja se zakonomjerno pretapa u notornu glupost. Jakovčić nikad i nigdje ne vidi rukopis talijanske iredente, Matić drži da Savu Štrbca zanima samo istina, Milanović ne vidi ništa problematično u tome da mostom ne spajamo dva kraja hrvatske zemlje, nego da se povezujemo preko druge države! Nema nacionalne države koju takva pamet nije u stanju upropastiti! Što nosi te ljude: istinska glupost ili duboka pokvarenost? Nadam se glupost...

Ne iznenađuje što je na takvo ponašanje reagirao i Hrvatski svjetski kongres:

JAVNI PROSVJED VLADI RH -PODRŠKA HRVATSKIM RODITELJIMA

(…)

Dižemo glas i protiv uljepšavanja četništva koje sad šminka hrvatski ministar branitelja Matić uzimajući za relevantnog partnera za razgovor četničkog prvaka Savu Štrbca! MinistarMatić dobro znade da je Šrtbac najprije pet godina bio jedan od stupova Martićeve zločinačke krajine, a onda godinama plaćenik haških izmišljotina. To je isti onaj Štrbac, koji gotovo dvadeset godina preko UN-tribunala u Haagu i „Veritasa“ratuje s Hrvatskom, koji obavještajnim kanalima i krivotvorinama stalno nastoji ocrniti Hrvatsku, proglasiti zločincima hrvatske branitelje i poslati ih na robiju s izmišljenim dokazima.

Uistinu, sve ovakve protuprirodne i nerazumne postavke u školstvu ili javnosti daju za pravo kardinalu Bozaniću na upozorenje o putu u propast hrvatskog društva i naroda kao i onom vodećem hrvatskom kolumnisti kad kaže da „nema nacionalne države koju takva pamet nije u stanju upropastiti!“

Vjerujući da nas ipak sve, bez obzira na različite svjetonazore, povezuje briga za opće i hrvatsko dobro, želimo Vam svima svakog blagoslova punu 2013.!!

Prof. dr. sc. Šimun Šito Ćorić,

glasnogovornik HSK-a

Švicarska - Olten, Nova godina 2013.

Za razliku od našeg sjajnog kolumiste Tihomira Dujmovića, ne pada mi ni na kraj pameti da se radi o gluposti današnjih vlasti. Strategija izjednačavanje agresora i žrtve je strategija vlasti od samih početaka Domovinskog rata. Presude generalima Gotovini i Markaču samo ih je na trenutak omela. Vrlo brzo su počeli s pričom kako te presude samo pokazuju da oni osobni nisu krivi i da zločine treba kazniti. A zapravo sve to treba samo pomoći da se velikosrpska politika preko Haaga realizira na pitanju optužnica Hrvatima iz BiH.

Okosnica tih optužnica leži u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu su, kako navodi haaško tužiteljstvo, ideolozi bili u Zagrebu pokojnici predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko, a cilj je bio pripojiti dijelove Bosne i Hercegovine te provesti etničko čišćenje Bošnjaka i Srba. Dakle, ono isto što nije uspjelo u slučaju presuda Gotovini i Markaču, mogu ostvariti preko ovih presuda.

Naivni su oni koji misle da je bolje biti „dobar“ i ne napadati sud, jer će tako možda oni biti blagonakloni prema hrvatskim uznicima. Vidjeli smo na samom suđenju kako se je superiorno ponašao general Slobodan Praljak. Tako se trebamo ponašati i mi. Istina je u našim rukama, a ona je moćno oružje!

Jasno je da od hrvatskih vlasti teško možemo ocekivati da će nešto učiniti za njih. To im je samo nova prilika da ostvare ono za što se zalažu svo ovo vrijeme. Zato vas ponovno pozivam da osobno šaljete, na što više adresa, naše Pismo VS UN-a o Hrvatima BiH u kome je dan veličanstveni završni govor generala Praljka.

Akademik Josip Pečarić