Mir i stabilnost ne postizu se nijekanjem posebnosti i prisilnim zdruzivanjem, nego dapače, na temelju međusobnoga priznanja i poštivanja drzavnih, nacionalnih i kulturoloških razlika

Načelnika Glavnoga stozera britanske vojske, general zbora David Richards imao je potrebu u priopćenju javnosti, nakon sastanka s predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem, istaknuti „doprinos Republike Hrvatske stabilnosti i miru u području jugoistočne Europe, ne samo u sklopu suradnje i djelovanja putem Američko-jadranske povelje, nego i aktivnom ulogom na polju jačanja međusobnoga razumijevanja i povjerenja s drzavama regije“.

Nema dvojbe u to koliko je Hrvatska još od obnove svoje drzavnosti bila predana mirotvornoj politici. Upravo zbog te i takve politike komunističke su Jugoslavija i Srbija počinile na početku devedesetih godina agresiju na demokratsku Republiku Hrvatsku. Unatoč višegodišnjoj agresiji i okupaciji trećine hrvatskoga drzavnog teritorija te razaranju infrastrukture, pljački, silovanju, progonu, zlostavljanju i masovnim ubojstvima, Hrvatska je nakon oslobođenja svojih područja s tom istom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom) potpisala sporazum o međusobnom priznanju, odrekavši se tada, u ime mira, čak i svojih povijesnih područja, poput istočnoga Srijema i Boke kotorske.

U ime toga istog mira Hrvati su Washingtonskim sporazumom raspustili Herceg-Bosnu, a u Daytonu prihvatili uspostavu posebnih odnosa s muslimansko-hrvatskom Federacijom, čime su zajamčili opstojnost muslimanskim Bošnjacima, kojima je do tada od premoćnih Srba prijetilo fizičko uništenje. Na kraju je politika različitih hrvatskih vlada suspendirala posebne odnose, čime je bošnjačkoj većini u Federaciji prepustila sudbinu tamošnjega hrvatskog naroda. Zato izričaj „mir i stabilnost“ u priopćajnom naglasku glavara glavnoga stozera britanske vojske ima tek sekundarno značenje, a sintagmatska mu je uloga svojevrsno prikrivanje informacijske poruke, u kojoj se posebno naglašava kako hrvatska politika djeluje izvan okvira Američko-jadranske povelje, što uglavnom znači kako radi na integraciji zapadnobalkanskih drzava, što je naravno interes britanske politike, koji je doduše u suprotnosti s hrvatskim nacionalnim interesima, ali i Ustavom Republike Hrvatske.

Druga pak semantička funkcija spomenute sintagme odnosi se na sprječavanje bilo kakve kritike proti navedenoj politici, jer izravno sugerira pitanje: tko razuman zapravo još moze biti protiv mira i stabilnosti u susjednom okruzenju? Nu u našem najblizem okruzenju Bosna i Hercegovina su na primjer mirne i stabilne zemlje sve dok red u njima odrzavaju inozemne sile. U takvom su sustavu Srbi nezadovoljni manjkom autonomije, bošnjački muslimani svojim neostvarenim ratnim ciljevima, a Hrvati apsolutno podređenim polozajem, nedostojnim zivota jedne europske zajednice. Taj neljudski polozaj hrvatskoga naroda u BiH sve više uviđaju i zapadni političari pa kad su Amerikanci predlozili poboljšanje ustavnoga polozaja Hrvata, muslimanska im je politika preko Šemsudina Mehmedovića poručila: „Ako netko misli da će pod plaštem preustroja FBiH i smanjenja broja zupanija riješiti hrvatsko pitanje ugrozavajući pri tome bošnjačke interese, onda je to nemoguća misija“.

Mogu li onda Hrvati, ali i zapadne sile prihvatiti takav ponizavajući „mir i stabilnost“, a o kojima, između ostaloga, govori David Richards. Izgleda kao da se sličnom retorikom posluzio i predsjednik RH Ivo Josipović u svom sarajevskom govoru, ocjenivši kako je „jugoistok Europe jedinstveni prostor na kojemu stoljećima koegzistiraju katoličanstvo, pravoslavlje i protestantizam te gdje stoljećima postoji islamska i zidovska vjerska tradicija“.

Točno je postojanje vjerske različitosti, ali je točno i to da su tijekom cijele koegzistencije upravo na području, koje neki uporno nazivaju jedinstvenim, u potpunim oprekama i pod prisilom kojekakvih carstava zivjeli porobljeni pripadnici različitih naroda. Ne zato što su bili pripadnici različitih vjera, nego zato što su ih u pokornosti drzale osvajačke vlasti - najprije osmanska, potom habsburška, a kasnije karađorđevićevska i brozovska.

Tragedija tog prostora najsnaznije se i očituje u brisanju njegove različitosti te u nastojanju određenih silnica, da na izbrisanu vjerskom i nacionalnom području urede jedinstvenu i unificiranu stvarnost, kao što su primjerice u prošlom stoljeću jugoslavenske drzave svojim unitarizmom nijekale svako hrvatstvo. Zato su se prvom prigodom i raspale u golemim količinama krvi. Upravo je ta nasilna unifikacija prouzročila nebrojene tragedije, a u našem slučaju bila je glavni kreator i izvođač agresije na Hrvatsku.

Traziti u ime „mira i stabilnosti“ ponovno obnovu jednoga takvog carstva, znači opetovano stvarati preduvjete za međusobne ratove, koji su, između ostaloga, što blaze, a što snaznije obiljezili cijelo 20. stoljeće. Zato se i u najavljenu susretu predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića i srpskoga predsjednika Tomislava Nikolića, koji bi se trebao odrzati u crnogorskoj Podgorici, a u organizaciji tzv. Igmanske inicijative, koja nije ništa drugo doli poticajno sredstvo za unifikaciju drzava s prostora jugoistočne Europe, mogu s oprezom vidjeti i pokušaji ponovnih drzavnih priblizavanja unutar zajedničke regije.

Mir i stabilnost ne postizu se nijekanjem posebnosti i prisilnim zdruzivanjem, nego dapače, na temelju međusobnoga priznanja i poštivanja drzavnih, nacionalnih i kulturoloških razlika.

Mate Kovačević