U svome višegodišnjem, gotovo cjelozivotnom zauzimanju za zaštitu ljudskoga zivota od začeća do prirodne smrti, jedan konkretni slučaj posebno me se dojmio.

Početkom rujna ove 2012. godine, slučajno sam saznala da u jednoj zagrebačkoj bolnici, na ginekološkom odjelu, lezi mlada zena, trudnica, u 6. mjesecu, koja je primljena radi prekida zivota njezinog nerođenog djeteta, djevojčice od 6 mjeseci.

Budući da se radi o poodmakloj trudnoći, duljoj od 12 tjedana, takozvano liječničko povjerenstvo te bolnice osudilo je tu djevojčicu na smrt. Njezina krivnja je samo to što je nju Bog stvorio kao osobu sa Downovim sindromom.

Do 12. tjedna trudnoće za prekid zivota nerođenog djeteta legalno ne mora biti nikakva razloga kod djeteta. Po takozvanom Zakonu o zdravstvenim mjerama za slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji je na snazi još iz komunističkog vremena, to jest od 1978. godine, djeca se ubijaju legalno, a često i ilegalno, radi zarade izvršitelja, bez ikakvih problema, prema volji i slobodnom izboru zene.

Donekle nastaje problem ako se radi o poodmakloj trudnoći, ali ni to nije nemoguće za "etičko povjerenstvo", čak ako se radi i o zdravoj djeci, ali zbog socijalne situacije zene ili obitelji.

Dakle, ova djevojčica sa Downovim sindromom o kojoj pišem, kod nazovi etičkoga povjerenstva nije imala nikakvih olakotnih okolnosti da bi ostala na zivotu.

Nakon saznanja o tome konkretnom slučaju, osobno sam u vrijeme posjeta bolesnicima došla u tu bolnicu, kako bih pokušala, s ljubavlju, odgovoriti majku od toga stravičnoga čina.

Tu su bili još neki članovi te obitelji, kao lijepa djevojčica od 6 godina, sestra male nerođene djevojčice, te baka i teta. Sa majkom sam, kao liječnica koja se zauzima za zivot posebno razgovarala i nastojala je uvjeriti da to ne smije dopustiti, jer je Bog dao zivot djetetu pod njezinim srcem, koje je pravi anđeo i koje je sama ljubav, a da je nju Bog izabrao za majku tome djetetu, punom ljubavi za sve oko sebe. Rekla sam da ne smije iznevjeriti Bozje povjerenje, da poznam više obitelji koje imaju dijete sa Downovim sindromom, te da su sve te obitelji veoma sretne da su s ljubavlju prihvatile takvo dijete, koje im svakoga trenutka iskazuje samo najljepšu ljubav i donosi veliku radost.

Na moje savjete majka se drzala nesigurno, ali odlučno da sljedeći dan dopusti to nedjelo nad svojim djetetom. Uz to je rekla da je i vjernica katolkinja i ona i cijela njezina obitelj. To je rekla i baka toga djeteta, kao i teta, koje sam također bezuspješno pokušavala odgovoriti od odobravanja toga čina.

Rekla sam im i citat iz Biblije: " ... pred vas stavljam: zivot i smrt, blagoslov i prokletstvo. zivot, dakle, biraj, ljubeći Boga svoga... " (Ponovljeni Zakon, Pnz 30:19-20), te, zaista, zar umjesto ljubavi, zivota i blagoslova izabirete smrt i prokletstvo?

Pokušala sam navečer razgovarati telefonski i sa ocem te male djevojčice, no on je bio posebno grub i odbojan. Shvatila sam da je ta zena i majka pod velikim pritiskom i da nema snage oduprijeti se!

Angazirali smo, putem SMS poruka i više molitelja Bogu za spas toga djeteta. Razgovarali smo telefonski i sa liječnikom, voditeljem dotičnoga ginekološkog odjela. Rekao nam je da je njima legalna duznost to učiniti, ali i da bi svi oni na odjelu bili najsretniji kada bi ta majka odustala. Podsjetila sam ga i na legalnu klauzulu priziva savjesti na koju svi liječnici imaju pravo, no on je ostao pri svome. Dakle, i pored naše najbolje volje i zelje da, uz Bozju pomoć, spasimo dijete, naišli smo na previše otvrdla srca ovih svih koji odlučuju. Tu ni Bog očito nije htio ništa protiv njihove slobodne volje, koliko god bila pogubna i za dijete i za njihovu budućnost, koju su sami odabrali. Glavna odrednica čovjeka je njegova slobodna volja, koju mu Bog neće ukinuti, jer bi time ukinuo glavni identitet čovjeka. Ako bi Bog to učinio, čovjek ne bi imao svoje dostojanstvo i ne bi bio slika Bozja. Bio bi, kao i druga ziva bića u prirodi, kojima je sve biološki određeno i utvrđeno!

Tako je, zbog te ljudske slobode, na zlo usmjerene, sljedeći dan na odjelu izvršeno pogubljenje toga maloga njeznoga djeteta, nerođene djevojčice od 6 mjeseci. U njegovu amnionsku tekućinu, tj. plodnu vodu, ubrizgana je hipertonična otopina soli, uz znanje majke, obaviještene od nas i od liječnika. To je za dijete najstrašnija smrt, a za majku nema velike opasnosti. Ta preslana otopina izgriza dijete sa vanjske strane njegova tijela, ali i iznutra, jer dijete guta tu plodnu slanu vodu.

Umiranje djeteta u teškim mukama traje od 24 sata do 48 sati, a nekad i nešto dulje. Ova djevojčica je umrla u mukama pod srcem majke nakon 24 sata. Iza utvrđene smrti djeteta majci se daju sredstva za trudove i mrtvo dijete obično kompletno sa posteljicom, biva istisnuto, te završava bačeno u smeće ili spaljeno sa ostalim bolničkim otpadom. No, ono, kao Bozje stvorenje, sigurno neće nestati u svemiru i nije izgubljeno, nego se vraća svome Ocu Stvoritelju, kao mali anđeo mučenik, gdje će moliti Bozansko milosrđe za obraćenje svoje majke, oca, svih bliznjih koji su taj zločin odobrili, a posebno nazovi liječnika izvršitelja toga strašnoga nedjela.

No, njima, takvim liječnicima, je to, na zalost, rutinska metoda. Takvih je slučajeva prekida zivota nerođene djece u poodmakloj trudnoći najmanje desetak godišnje u svakoj bolnici na ginekološkim odjelima, gdje se ne poštuje ljudski zivot od samog začeća. Takvu dječicu, anđele mučenike, koji završavaju zivote u svim namjernim pobačajima, nikada ne smijemo zaboraviti!

Podivljalo ćudoređe

Zaista, zivimo u strašnim vremenima, zbog ljudi koji su zaboravili na Bozja opće moralna načela radi svojih sebičnih interesa ili pogrešnih uvjerenja. Ovakvo ubijanje najnemoćnijih i najneduznijih ljudskih bića, posebno malformiranih, odnosno oštećena zdravlja, u tri četvrtine zemalja svijeta, a posebno u zemljama takozvane kršćanske tradicije, po čemu se razlikuje od monstruoznih Hitlerovih vremena? I tada su svoje zločine opravdavali obiteljskim, društvenim ili općim dobrom. Sjetimo se iz toga vremena u Njemačkoj, kardinala Clemensa Augusta Grafa von Galena, tada biskupa u gradu Münsteru, koji je snazno i proročki dizao svoj glas protiv takvih Hitlerovih zločina. Njegovo zivotno biskupsko geslo bilo je "Nec laudibus, nec timore!" ("Niti hvalom, niti prijetnjama!" ... (neću skrenuti sa Bozjih putova)). Zbog njegova zauzimanja za nemoćne i ugrozene i hrabrosti pri tome dobio je u javnosti u tadašnjoj Njemačkoj najčasniji i znakovit naziv Lav iz Münstera.

U svojim propovijedima od 1941. godine, često je izgovarao proročke riječi: "Ako se jednom prihvati da ljudi imaju pravo neproduktivne ljude ubijati ..., onda je time načelno izrečena smrtna osuda nama svima, kad budemo stari i starački nemoćni, neproduktivni. A tada više nitko od nas nije siguran za svoj zivot. Nije moguće ni zamisliti kako će podivljati ćudoredno vladanje, kako će općenito nepovjerenje prodrijeti, sve do u obitelj, ako se taj uzasni nauk bude podnosio, prihvatio i prakticirao!"

Preminuo je, zbog svih stresova, u 68. godini zivota, 1946. godine, a Papa Benedikt XVI proglasio ga je blazenim u Bazilici sv. Petra u Rimu 9. listopada 2005. godine.

Zaključak

Događaj sa ovom djevojčicom, kao i svi drugi takvi slučajevi, neka budu opomena svima nama vjernicima, a posebno zupnicima i svećenicima, da više djelujemo na planu zaštite ljudskog zivota, dostojanstva ljudske osobe i svih moralnih vrijednosti, te puno više govorimo i zivotom svjedočimo kako nam se ne bi događalo da imamo toboze uvjerene vjernike katolike koji su spremni mučeničkoj smrti prepustiti čak i svoju vlastitu djecu koju pod srcem nose! Moze li išta biti gore od toga?

Ne prepusti nas zlu i spasi nas, Gospodine, molimo Te!

Dr. Ruzica Ćavar,

predsjednica Hrvatskog pokreta za zivot i obitelj