Depresija, apatija, beznađe, jad i bijeda, riječi su kojima se, nazalost, najčešće opisuje stanje prosječne Hrvatice i Hrvata danas, a kako stvari stoje tako će nam biti i u (bliskoj) budućnosti.

Naime, prema istrazivanju koje je u srpnju proveo GfK – centar za istrazivanje trzišta na uzorku od tisuću ispitanika iz Republike Hrvatske starijih od 15 godina, čak 84 posto hrvatskih građana je zabrinuto zbog krize za koju smatraju da će trajati najmanje još 3 godine. Samo 14 posto građana smatra da će Hrvatska u idućih godinu dana izaći iz krize! Među 65 posto ispitanika koji vjeruju da će se kriza u Hrvatskoj nastaviti i nakon tri godine najpesimističniji su u Slavoniji, Lici, Banovini i Kordunu (71 posto), dok je takvih najmanje u Zagrebu (48 posto).

Štoviše, čak 80 posto ispitanika smatra da će, suprotno optimističnim najavama iz Vlade, nezaposlenost i dalje rasti. Praktički polovina ispitanika (47 posto) zabrinuta je zbog mogućnosti gubitka posla. Na pad zivotnog standarda pozalilo se u ovom ispitivanju čak 38 posto ispitanika, a svojom trenutnom financijskom sitacijom nezadovoljno je čak 56 posto ispitanika. Hrvati su, prema ovom istrazivanju, najmanje zabrinuti zagađenjem okoliša, kvalitetom i politikom obrazovanja te  mogućnošću građanskih nemira, terorizma i slično. Zanimljivo je da je u istrazivanju samo 18 posto ispitanika navelo da ne osjeća posljedice krize, dok je među ostalima najviše onih, 56 posto, koji su zbog toga smanjili troškove za sve oblike razonode i zabave. Slijedi ih 55 posto koji su smanjili troškove odjeće i obuće, a njih 31 posto troškove za hranu i higijenu. Oko 28 posto kućanstava navelo je da ima negativne posljedice zbog smanjenja i/ili kašnjenja plaće nekog od ukućana, a u 4 posto kućanstava ne mogu više otplaćivati kredite.

Nakon prezentiranja gore navedenih „crnih statistika“, što drugo reći nego potvrditi one riječi s početka: depresija, apatija, beznađe, jad i bijeda. No, ima li rješenja za ovo teško stanje, kako odgovoriti na ove nepobitne činjenice, odnosno kako se postaviti prema vlastitim ocjenama naše gospodarske i zivotne situacije budući da, prije svega, ipak o nama samima ovisi kako će nam biti u budućnosti. Aktualna Vlada RH je očito izgubila kompas, trebalo im je nepuna godina dana na vlasti da shvate (ali to, naravno, ne zele priznati) koliko su nesposobni i da nemaju rješenja za probleme građana. Istih onih građana koji su ih i birali upravo da im riješe probleme, jer ih isti ti građani plaćaju da im budu servis i da im rješavaju probleme. Uostalom, na tim predizbornim obećanjima su i dobili izbore, uz prigodno blaćenju bivše vlade pozivajući se na njihove korupcijske afere, što im je ponajprije i donijelo zeljenu vlast. Uz, naravno, sinergijski, matematički, učinak formiranja predizborne (lijeve) koalicije. Gospodo iz Vlade, ljudi jedva prezivljavaju, perspektiva im je posve nejasna, više loša nego stabilna, te se ne čini ni blizu optimističnom. Svojedobno su nam iz bivše HDZ-ove vlade govorili da „Hrvati dobro zive, ali da toga nisu svjesni“. No, iz ove nove koalicijske, tzv. „Kukuriku“ vlade, na čelu sa SDP-om i HNS-om mogu se čuti slične demagoške (vrlo često i bahate) ocjene koje vrijeđaju zdravu pamet svakoga hrvatskog građanina i radnika koji misli svojom glavom. Jedno od rješenja je  mozda u zurnom shvaćanju da ovaj okrutni, otuđeni, kapitalizam, bez ljudskoga lica, nije ono što nama treba i da ga trebamo što prije regularnim mehanizmima protjerati iz Lijepe Naše, na jednak način kako nam je i nametnut izvana uz pomoć domaćih „pobočnika“. Treba više poraditi na vraćanju solidarnosti među ljudima, pomaganju drugima, slabijima, nemoćnim, u skladu s vlastitim mogućnostima. Kakve su sve budalaštine danas postale jednako vazne ili čak i vaznije od čovjeka i njegova dostojanstva. Razmišlja li u ovoj drzavi itko svojom glavom ili samo nekritički prihvaća nametnute "in" stvari i stavove? Kvazi "opinion makeri" nam kreiraju potrebe i mišljenja te nas uvjeravju što je dobro za nas. Blago nama, jurimo 200 kilometara na sat u provaliju, a da nismo toga svjesni. Umjesto da pomognemo malom, nesretnom čovjeku, onaj tko ima i moze (financijski ili da mu pomogne naći ili osigura nekakav posao), on svoje vrijeme i novac troši na pomodne gluposti pod geslom: ja sam slobodna individua i činim što me je volja sa svojim novcem i zelim što više novca za sebe, nauštrb drugih. Kakva preraspodijela dobara.To je ta prokleta anarholiberalna, bezosjećajna kultura koja će nas posve pojesti i upropastiti. Gospodarska kriza je prilika da postanemo bolji ljudi, definitivno. Ako ništa drugo, ali i to je dobar početak za mijenjanje stvari i odnosa koji su nam nametnuti. Usto, treba se više okrenuti vjeri, svome bliznjemu, a ne dopustiti nasilnu ateizaciju tradicionalno katoličkoga hrvatskoga društva koja se i javno i tajno provodi otkako su sva čelna mjesta u političkoj vlasti preuzeli deklarirani ateisti i/ili agnostici (predsjednik drzave, predsjednik Vlade, predsjednik Hrvatskoga sabora, većina ministara, predsjednika uprava drzavnih poduzeća…). Naravno, ne mora to biti glavni razlog za njihovu pozitivnu ili negativnu ocjenu kao političara, vjera je ipak osobna stvar svakoga pojedinca, ali zato ta nevjernička (politička) manjina treba respektirati vjerske osjećaje većine hrvatskih građana i ne bi trebala banalizirati (i obezvrjeđivati) vjeru na svim razinama. No, s druge strane, bez uvijanja se moze aktualnoj vlasti spočitavati nesposobnost, koja je preočita iz gospodarskih rezultata njihove politike. Jer, tih rezultata, dakako, nema. I pitanje je hoće li ih i biti, a već im je skoro četvrtina mandata prošlo, a nema ni naznaka da će se situacija okrenuti na bolje. Nitko ne moze kazati da se u četvrtini mandata bilo koje vlade na svijetu ne moze očitati barem smjer kamo ide njihova politika, odnosno hoće li ta politika građanima donijeti boljitak i poboljšanje zivotnoga standarda. I zaista, kako stvari stoje, ovoj drzavi je nuzna (prijelazna) tzv. tehnička vlada, odnosno vlada najboljih stručnjaka (nestranačkih, ali i stranačkih, ali prije svega – stručnih!) izabranih konsenzusom svih aktera na političkoj sceni na programu izlaska iz krize. Nešto slično što je nedavno predlozila i saborska zastupnica Ruza Tomašić, predsjednica HSP dr. Ante Starčević. Ili su rješenje prijevremeni izbori, no prijevremeni izbori ne bi bili dobri da se odrze samo zbog promjene vlasti već da konačno na vlast dođu sposobni, kvalificirani, moralni i odgovorni političari koji će nas zurno vratiti s trenutačne  jednosmjerne ceste koja nas vodi u propast, odnosno prema scenariju moderne „grčke tragedije“.

Ivan Matić Nević