Sedamnaest godina nakon Oluje dosta se toga ispremiješalo. Oni koji su trebali slaviti, već su u velikom broju pod zemljom ili po zatvorima, a oni koji bi trebali biti daleko od svakog hrvatskog slavlja kiselo su slavili, to jest otaljavali obveze, jer su se nadernečili neki dan u Srbu pa su umorni.

U Čavoglavama je slavio narod, a je li tko i na toj proslavi pobrao politički šićar, tek će se vidjeti. Političke elite šumom, narod drumom. Koji vodi u eunijsku neizvjesnost. Hrvatska je čudna zemlja. U njoj je najteze biti general poslije bitke. A biti junak gotovo sigurno za sobom povlači kaznenu odgovornost.

Stoga je i ova proslava još jednom pokazala duboku podijeljenost i proturječnosti hrvatskog društva.

HND nariče nad propašću tiskanog novinstva u Hrvatskoj, a sve povodom gašenja tjednika Forum, koji je nakon Vjesnika i Nacionala treća tiskovina koja se gasi u kratkom vremenu. To je smiješno!

Prvo, HND je među zasluznijim ustanovama za propast novinarstva u Hrvatskoj. Dvadeset godina grčevito su sprječavali razvitak slobodnog novinarstva, dodvoravali se Sorosu, Partiji, kapitalu, inozemnim sluzbama, Savi Štrbcu i sličnoj bratiji, gušili neovisnost i razloznu misao, nagrađivali polupismene protuhe i eliminirali ljude s kičmom i darom.

Drugo, nije nikakva šteta što su propali Nacional i Forum, jer su i pokrenuti da spriječe razvoj ozbiljnog novinarstva, a ne da ga potaknu. Ne kazem da u tim tiskovinama nije bilo i dobrih novinara, no temeljna namisao tih projekata bila je otpočetka jasna svima koji stvarima ne pristupaju površno.

Sada Duka lamentira da bi se trebalo uključiti Ministarstvo kulture RH i spasiti "ozbiljno, neovisno novinarstvo".

Siroti Duka, on tako funkcionira. U njegovom svijetu mora postojati neki CK koji će dati smjernice, novac i berivo da bi on i njegovi bili "ozbiljni", "neovisni" i "trzišno uspješni". Pitam se kako se osjeća taj čovjek, koji za dugih desetljeća novinarskog rada nije uspio iz svog lapisa iscijediti išta čitljivo i čitanja vrijedno, dok se predstavlja novinarom, štoviše predsjednikom HND-a!? Vjerojatno dobro, jer kada bi ga samo dotaknuo tračak sumnje, bio bi to znak da nije posve izgubljen za misao. Kako stvari stoje, nema takve opasnosti. Blazeni Duka!

A Partije što se tiče, mozda kapne koja kinta, ta uzeli su Hrvatskom slovu i drugim projektima koji pokušavaju učiniti nešto za hrvatsku kulturu. Regionske diple uvijek pale, a Duka i njegovi ako išta znaju, znaju puhati u te diple. Stoga im preporučujem da još prije nekoliko mjeseci ugasli Nacional preimenuju u Regional pa ga spoje s netom ugašenim Forumom i tog perspektivnog mutanta prozovu Regionalnim forumom, uredništvo smjeste u Sarajevo, po mogućnosti u onu zgradu gdje stoluje gotovo zaboravljeni Hidajet Biščević, pa će vidjeti da Andrea Zlatar nije srca kamena ...

Preostale novine rade i dalje po staroj špranci, izvješćuju o neviđenoj Josipovićevoj popularnosti, o velikoj prednosti vladajućeg SDP-a pred oporbenim HDZ-om, o rastu HNS-a i sličnim stvarčicama koje govore o nevjerojatnoj privrzenosti puka reformskim zahvatima Slavka Linića, Radimira Čačića, zeljka Jovanovića i ostalih titana esdepeovske reformske misli i djela.

Divan je ovo narod, opališ mu veće poreze i komunalije te srezeš plaće, a on te zavoli još više! Slavko i Radimir ulazu nevjerojatne intelektualne napore ne bi li se dosjetili neke psine koja bi konačno prodrmala tu inertnu masu ogrezlu u obozavanje. Ali ne mozeš ti izbaciti iz takta hrvatskog čovu, on je navikao hraniti ruku koja ga tuče! I što ga jače tuče, njemu srce za nju jače tuče.

No mozda stvari i ne stoje baš tako, mozda se radi o alkemiji Dukina tzv. ozbiljnog i neovisnog novinarstva. Revolucionarna misao nikada nije robovala činjenicama, nego ju je uvijek krasila sposobnost sagledavanja stvari u perspektivi. Partijski pozeljnoj perspektivi, naravno.

Bilo kako bilo, već dugo me progoni taj prokleti deja vu. Sva ta borba protiv hrvatskog nacionalizma, sva ta briga za Region, svi ti pozivi na stezanje remena u ime svijetle budućnosti, sva ta besmislena podjela na lijeve (napredne) i desne (nazadne), svi ti puhovskiji i krizmanićke, proslave u Kumrovcu i Srbu, jezična vukovština i socijalna farizejština ... sve me to prokleto podsjeća na neka druga vremena, vremena kada su Stipe Šuvar i Goran Babić sastavljali Bijelu knjigu, a Ivo Sanader dilao Denisu Kuljišu i Nini Paviću sličice golišavih zena s "trulog zapada".

Taj karakteristični smrad  osamdesetih, kada je Marko Grubišić robijao zbog pljuske udbaškom provokatoru, Pero Kvesić glumatao knjizevnika uz svesrdnu podršku Velimira Viskovića, a Miljenko Jergović sudjelovao u neonacističkim performansima sarajevske "zlatne mladezi".

I kad čovjek malo proanalizira praznoslovlje manekena Milanovića, skojevsku retoriku zeljka Jovanovića, bakarićevsku fizionomiju sive eminencije Slavka Linića, afezeovsku konstituciju Vesne Pusić, izraz vječite nositeljice štafete na licu Milanke Opačić ... - onda mu postane bjelodano da smo zaglavili u vremenskoj rupi, a da našim brodom upravljaju "novi fosili". Samo što im je glazba lišena osjećaja za melodiju kao da ju je pisao Ivo Josipović, a tekst besmislen i beskrajno iritantan. Kao da su ga slagali Eduard Kardelj i Moše Pijade lično.

Tko je još dovoljno mlad, spreman je platiti koliko god treba da pobjegne s tog koncerta. Starijima ostaje da rezigniraju, začepe uši ili da konačno počnu zvizdukati, vikati uaa, bacati ono što im se nade pri ruci. Jer loši se muzičari nikada ne povuku s pozornice na vrijeme.

Damir Pešorda