U povodu ovogodišnje 297. Sinjske alke iznimno zanimljiv i poučan govor odrzao je prof Tomislav Vrančić.

Moj dom

Ja nosim boštvo ovo – ko’ zapis čudotvorni,
Ko zića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

…

Kroz pozar, koji suklja da oprzi mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

…

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogazene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

…

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bjezat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mukom
Na javi i u snu,

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja zedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

Silvije Strahimir Kranjčević

Ovo je naš dan! Ovdje je naša tvrđava, dom i zavičaj, najdraze mjesto voljene domovine Hrvatske, dragocjeno uzdarje slobode, nada povratka – to je lice u kojem se od ishodišta naše vjere i borbe za krst časni i slobodu svetu do danas prepoznajemo i trajemo. Ovo je mjesto pobjede.

U tim mislima pozdravljam vas mnogopoštovani oče biskupe Egidije zivkoviću, oče gvardijane, predraga braćo franjevci, poštovani alkari i alkarski momci, dragi gosti, prijatelji, Sinjani i Cetinjani, a osobito pozdravljam hrvatske branitelje koji su ovdje s nama i sve njih u domovini i svijetu, gdje god bili: jer mi je, Bogu hvala, ukazna velika čast da ovoga jutra, dijeleći radost svojega srca sa svima vama, mogu ozivjeti sjećanja na 1715. godinu i veliku pobjedu naših hrvatskih pradjedova.

Ovdje, podno tvrđave, u varoši Sinja, na granici bosanskog islama i mletačke Dalmacije zivjeli su oni na posjedima turskih gospodara, podlozni samovolji osvajača, u stalnoj nesigurnosti zbog čestih prolaza vojnika, prekograničnih sukoba i raznih odmazda, okupljajući se u bandijerama i iščekujući strpljivo, vjerni Bogu, zivot u slobodi.

Nagovještaj promjena slutio se početkom 1715. godine kad je najavu rata turski glasnik predao mletačkom providuru 6. siječnja 1715. u Sinju. U povijesti je on poznat kao Mali rat (1715.-1718).

Domaći borci odmah su započeli s neprijateljstvima i uništavnjem turskih uporišta oko Cetine. Zidine grada Sinja, znatno oštećene u potresu 1709., ubrzano su se počele popravljati.

Iz Bosne su stizale vijesti o neviđenim vojnim pripremama osmanlijske vojske. Dana 22. srpnja 1715. mačkula je oglasila da se iz Livna pokrenula silna vojska,  a predvodio ju je serasker (vrhovni zapovjednik) Mehmed-paša Čelić. Prvi odredi Osmanlija s obronka Prologa počeli su se spuštati prema Cetini već 23. srpnja.

Sinjska tvrđava bijaše dobro utvrđena, a čekajući topove do 5. kolovoza serasker Čelić zapovjedio je da se razore manje utvrde. U ovim pohodima pustošena su i paljena sela, polja i crkvice, a svi koji su se odupirali mučeni su i pobijeni, kakav slučaj je bio u Vrlici, Otoku i drugim mjestima u dolini Cetine.

Glavnina Osmanilja krenula je 4. kolovoza prema sinjskoj tvrđavi. Branitelji, njih oko 700 bijahu na bedemima, a preplašeni i ojađeni narod koji se povukao u tvrđavu u vapijućoj molitvi Majci Bozjoj.

Grad je od 7. kolovoza intenzivno napadan topništvom, neprijatelj je doveo četiri topa i dva muzara. Branitelji su preko don Ivana Filipovića Grčića odbili neprijateljski poziv na predaju.

U noći 7./8. kolovoza u iskopane opkope postavljeni su topovi tako da su ih branitelji teško mogli onesposobiti. U zoru 14. kolovoza neprijatelj se pješaštvom odlučio u konačni proboj bedema grada, popeo se do zidina hvatajući kukama kamenje novoga korlata. Na kraju, uzalud mu bijaše sva sila, moć i taktika. Slikovito o tome svjedoče o tome riječi narodnog pjesnika:

Prvo Turci Sinj su zapalili,

na tvrđavu juriš učinili,

al’ ih sijeku sinjski vitezovi

razjareni ko ljuti lavovi.

Vojska Turke sa tvrđave siječe,

zene, djeca na koljenim kleče,

Majku Bozju neprestano mole,

da kršćani nekrstu odole.

Pade sila turskih jurišnika

među Turcima zavlada panika.

Janjičari mole pašu svoga,

da se kani Sinja kamenoga.

U svitanje 15. kolovoza porazeni Osmanilje, ostavivši za sobom brojne ranjene i mrtve, povukli su se prema Livnu i više se nikada ovdje nisu vratili.

Ovo bijaše velika pobjeda u Malom ratu, a vijest o njoj proširila se ondanjom Europom kao velika radost.

Ovdje su naši pređi dali najviše što čovjek moze dati domovini, zavičaju i rodnome ognjištu – a to je vastiti zivot. Oni branitelji koji su prezivjeli, ohrabreni misterijem objave Majke Bozje koja ih je sačuvala od napasti i zle smrti, pokazali su divnu zahvalnost i vjeru tako da su od svoje prve plaće dali da se, posredovanjem Sinjskog providura Zorza Balbija, kupi zlato i u Venciji otkuje zaltna kruna koja i danas resi Gospin lik.

Tom krunom od suhoga zlata, dana 22. rujna 1716. godine, splitski nadbiskup Cupilli, svečano je okrunio Gospinu sliku. Na kruni je natpis: IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT  –  ZAUVIJEK OKRUNJENA SLAVI SLAVLJE - 1715. GODINE.

Oduvijek, stojeći na predziđu kršćanstva, naša hrvatska braća pokazala su vrline uzoritih ljudi i ratnika, koji nikad nisu posezali za tuđim, nego odgovorno i zrtvujući se za svoje bliznje, s nepokolebljivom vjerom i hrabrosti branili su svoj zavičaj i domovinu, zudeći slobodu više od kruha, jer ona jedina jamči da čovjek moralno i odgovorno moze kročiti naprijed; neki su stojeći na čelu Alke bili progonjeni i bez suda lišeni zivota, drugi su braneći domovinu bili uznici, a uzništva nisu prestala do dana današnjeg.

Na tom putu martirija, ta zrtva na poseban način povezana je u velikom povijesnom krug na kojem se dodiruju 1715. i 1995. kad su u Oluji udareni temljei hrvatske drzave u Domovinskom, pa se s ovog mjesta, na današnji Dan pobjede i domovinske zhavlanosti, sjećamo i svih hrvatskih branitelja koji su branili Sinj, Cetinu i hrvatsku domovinu, i na osobit način iskazujemo zahvalnost ovom misom, ali i u svijetu jedinstvenom viteškom igrom Sinjskom alkom.

Nama zivima valja učiti od njihove zrtve, koja bi alakrski pojam viteštva današnjeg vremena, na osobit način trebala transponirati u zhavalnost koja je djelatna i svakodnevna, a poziva na zivot dostojanstven i moralan, pošten i odgovoran.

Zato alkari i alakrski momci – neka dostojanstvo zasaja na vašim licima, neka je čvrsta desnica i oko sokolovo, jurnite pravo u sridu za najdrazi Sinj i jedinu Hrvatsku.

zivjeli!

Tomisalv Vrančić