Povijesna prigoda Zorana Milanovića: Ne slijediti izgubljenog Josipovića!

Prema prvim dosadašnjim istupima i nastupima, kao predsjednik Vlade RH Zoran Milanović pokazuje da mu je stalo do svih građana i njihova općeg dobra, bez obzira na političko i vjersko uvjerenje. U tom duhu očekivati je da će Milanović bez okolišanja biti izravan i shvatiti realnost te reći istinu ma koliko ona bila, i teška i gorka.

Ne smije se zaboraviti da u SDP-u, stranci koja je do sada bila dosljedna svojim korijenima ima još onih koji su uživali određene povlastice u bivšem komunističkom režimu, štoviše i na štetu izravnog kršenja ljudskih prava današnjih živih svjedoka, a za što postoje i brojni dokumenti. Mnogi političari i drugi dužnosnici ondašnje države, koji su bili duboko involvirani u KPH ili bolje rečeno u KPJ, nakon demokratskih promjena posakrivali su se po raznim strankama, a mnogi ušli čak i među demokršćane, HSP-ovce, dok ih se najviše skrilo u HDZ-eovce i druge stranke koje su po svojim nazivima, programima trebali biti dosljedni. No, njihovo vodstvo je hrvatsku političku scenu razbijalo i lišilo postojanja hrvatske desnice, postojanja demokršćanske političke stranke. Tek su tu i tamo, pojedini naivci govorili o desnici i centru. O centru se moglo govoriti, ali o Centru moći koji je kontrolirao stanje po mjerilima ex-Partije. U svih dvadeset godina hrvatske demokracije nije postojala desnica, pa niti centar, unatoč pokušajima da se takvo što prikaže javnosti. Birači, hrvatski narod bezbroj puta su prevareni s trojanskim konjem, upravo zavedeni vodstvima i slatkorječivošću vođa određenih stranaka, a njihova djela su ih razotkrivala. Činjenica je da je jedina desna stranka bila i ostala Srpska demokratska stranka, ali za svoj srpski narod.

Ne slijediti izgubljenog Josipovića

U površnoj analizi SDP je jedna od rijetkih stranaka koja je ostala dosljedna svojim korijenima, slijedu tekovina Komunističke partije. Kao vođa, ako Zoran Milanović želi da SDP bude moderna europska stranka, ona koja će promicati socijalna prava, pravdu, slobodu i dostojanstvo svakog građanina, nužna mu je ograda i priznavanje partizanskih i komunističkih zločina, jer to traži i Europska Unija. Kao vođa stranke i aktualni predsjednik Vlade, pretpostaviti je da Milanović neće dopustiti ono što je učinio predsjednik Josipović kad mu je Angela Merkel držala lekciju, a on panično tražio okolo podatke o broju masovnih grobnica u Hrvatskoj u poraću Drugog svjetskog rata. Njegovi savjetnici i sami involvirani u ta (ne)djela vodili su ga i vode u slijepu ulicu, jer nisu u stanju pogledati istini u oči.

Kao moderni političar koji bi trebao odgovoriti vremenu i prostoru svog djelovanja Milanović se mora rastati od Komunističke partije i njezinih ideologa, ma koliko ga to koštalo u kratkoročnom djelovanju. Ukoliko to ne učini, kad-tad će naići na zapreku, prvo onu koju je postavilo Vijeće Europe, a to je Rezolucija 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. o međunarodnoj osudi zločina totalitarističkih komunističkih poredaka (režima). Parlamentarna skupština odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji i time Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude. U Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. proglašen je Dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma s 533 glasova (44 protiv i 33 suzdržanih), pa logično bi bilo da će Milanović to slijediti. Štoviše, u završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU, država kandidatkinja za EU kao i zemalja povezanih s Europskom Unijom, na usvajanje i provedbu te Rezolucije. Nažalost, Hrvatski sabor je u kasnim satima 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (NN, 76/2006) u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Nažalost deklaraciju, a ne rezoluciju! I to je netko vješto kanalizirao!

Bez revanšizma do jedinstva

Tu je danas Milanovićeva prigoda da učini svoju stranku demokratskom, da skine s nje stigmu zločina te na taj način pristupi istini koja, ma kako bila bolna, za nj i za SDP može biti samo doprinos demokraciji kakvu poznaje europska civilizacija. U svom najavljenom posjetu Bosni i Hercegovini, posebno Mostaru kao političkom središtu Hrvata i Širokom Brijegu kao središtu mučeništva, Milanović ima prigodu reći istinu i učiniti napokon „rastavu braka s Komunističkom partijom“. Tim svojim posjetom trebao bi se javno ispričati za sva zlodjela koja su učinjena u vrijeme komunizma, osobito ona koja su učinjena pod krinkom antifašizma, od ubojstva širokobrijeških franjevaca, paljenja matica, knjižnice, rušenja crkava, ubijanja i zatvaranja, brojnih pogona.

To su, nažalost, diskretno činili političari prethodnih „demokratskih“ hrvatskih garnitura, što narodu nije bilo niti uvjerljivo niti prepoznatljivo kao nešto što traži istinu i pravdu. Činom isprike Milanović bi pokazao da nije za revanšizam, koji već provode neki ministri njegove vlade već u samim promjenama naziva ministarstva, nego da mu je stalo do svih Hrvata, svih građana Republike Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine na što Republika Hrvatska ima ustavne obveze, a koje su u potpunosti zanemarene od prethodnih vlasti. Sve se svodilo na dekoraciju, a ne na čvrstu provedbenu odluku zaštite Hrvata i njihova ujedinjenja. Povijesnu prigodu mnogi su prokockali, jer poslije dr. Franje Tuđmana koji je svojim namjerama i djelima to činio, otvorila se prigoda aktualnom predsjedniku Hrvatske vlade Zoranu Milanoviću da izrečenom istinom i provedenim djelom pokuša vratiti hrvatsko jedinstvo. Široki Brijeg je mjesto i vrijeme početka, jer ne smije se zaboraviti da su i u Domovinskom ratu tenkovi JNA stali u Žovnici i nisu prepolovili Hrvatsku što im je bila namjera! Valja podsjetiti i na doprinos hercegovačkih Hrvata sudionika Domovinskog rata, poginulih i ranjenih, koji obvezuju svakog predsjednika Hrvatske vlade, jer je njegov mandat i na tim žrtvama.

Vlado Čutura