ISTAKNUTE VIJESTI

Jednog su dana u kuću Vulića s oružjem u ruci došli Mesićev otac ("tovariš Josa") i još jedan partizan, priča najbolji Vulićev prijatelj koji danas živi u Zadru - Vidjevši ih, mladi Joso Vulić se sakrio pod krevet, a otac i majka su odbili odgovoriti partizanima gdje su im sinovi-ustaše. Partizansku milost nisu dočekali, stajalo je u članku koji je 04. veljače 2001. godine, objavljenoj u Slobodnoj Dalmaciji, koji u cijelosti prenosimo čitateljima HRsvijeta.

Stjepan Mesić - komunistički zločini

U ime očuvanja tolerancije ni sada ne želim iznositi sve potankosti koje su mi rekli o bivšem predsjednikovu ocu Josipu Mesiću, poznatijem kao "tovarišu Josi". Danas tu istinu ispovijedaju svjedoci, prijatelji Jose Vulića, koji su živjeli u Orahovici, neki su s njim izdržavali dugotrajne kazne, a nastavili s njim živjeti i kasnije u Zadru, nakon zatvora. To su Filip M., Pere N, Luka R., ali i brojni drugi. Svi do u detalje znaju što je radio Joso, ali i što je radio Mesićev otac "tovariš Josa", jer su to izravno doživjeli i jer im je Joso Vulić na stotine puta to i ispričao. Jedan od njih kaže:"Jednog su dana u kuću Vulića s oružjem u ruci došli upravo tovariš Josa, Mesićev otac i još jedan partizan kojemu nikad nismo doznali ime. Vidjevši ih, mladi Joso Vulić se sakrio pod krevet, a otac i majka su odbili odgovoriti partizanima gdje su im sinovi-ustaše. Partizansku milost nisu dočekali. Joso Vulić je ispod kreveta gledao kako su mu ubili roditelje!" Tako svjedoči jedan od gore navedenih svjedoka, a ne navodim im puni identitet samo zbog toga da ih ne izlažem mogućoj odmazdi nove vlasti. Naravno, ja nemam izravnih spoznaja o svemu tome, jer sam se rodio puno kasnije, pa se oslanjam na svjedočenje niza ljudi, Vulićevih prijatelja i supatnika,kao što se i predsjednik Mesić oslanja na nekadašnje svjedočenje svoga oca - partizana.

Stjepan Mesić na, nekad vrlo cijenjenoj, dužnosti predsjednika RH, reagirao je u subotu 3. veljače na moj tekst "Mesićeve priče iz djetinjstva" riječima: "Ponosio bih se da je moj otac bio partizanski komesar."

Kada je Pantovčak prije nešto manje od tjedan dana službeno izjavio kako je u mom tekstu ime i prezime predsjednika Stipe Mesića jedina istina, odgovorio sam kako je točno da nisam napisao potpunu istinu i da je puna istina puno gora, te se ne bi nimalo svidjela predsjedniku Mesiću.

Ispovijed svjedoka

Nadao sam se da će to biti kraj polemike i da me Stjepan Mesić neće dovoditi u iskušenje da napišem sve što su mi svjedoci događaja u Orahovici ispričali o njegovu ocu i Josi Vuliću.

Braća Jose Vulića, Paško i Slavko, bili su u ustašama. Kada su čuli što im se dogodilo roditeljima, odnosno kada im je skrhani brat, koji je tada imao manje od 18 godina, ispričao što je vidio dok je drhtao ispod kreveta, nisu mogli suspregnuti osvetničke porive. Paško je natjerao Josu da zajedno krenu kod obitelji Mesić, a kada su došli, primorao ga je da uzme pušku i puca u staricu Mariju Mesić kraj koje je bio i malodobni dječak. Joso Vulić je ubio Mesićevu babu i to nije sporno.

U kasnijem slijedu događaja, Josi Vuliću su poginula oba brata na način na koji sam to i opisao u prethodnom tekstu: jednog su ubili u potjeri partizani, a drugi se raznio bombom da im ne padne u ruke. Joso je znao da mu nema spasa pod partizanskom vlašću u Orahovici. Sestra ga je osam godina krila u štali, po njemu su mokrili konji i krave, sve dok ga nije opazio susjed i dojavio Mesićevu ocu, tovarišu Josi. Joso, pak, Vulić odluči se za bijeg prema Dalmaciji, prema Vulića Docu u Jesenicama podno Velebita. Fizički iscrpljen pao je na području Josipdola gdje su ga našle neke čuvarice krava. Vlast ga je ščepala i vratila u osječki pritvor, a kada su ga doveli, bio je težak 35 kg. Kad je tovariš Josa, otac Stjepana Mesića, čuo da je tamo Joso Vulić, došao je u pritvor i povikao: "Dajte mi bandita da ga ubijem, majku mu j... on je moju mamu ubio..." Iza rešetaka mu je Joso Vulić odgovorio: "I ja znam tko je moju, gledao sam to ispod kreveta!"

Tito ga pomilovao

Joso Vulić je osuđen pravomoćno na smrt vješanjem. Sam sebe je prekrižio, nije se boljemu ni nadao. Zato je ne samo priznao ubojstvo Mesićeve babe nego je govorio da mu mogu natovariti koliko žele ubojstava, 12, 13... Mislio je da mu spasa ionako nema.

Da su i ustaše počinili zločine, svakomu je jasno, da su u tom sudjelovala i Josina braća, i to je poznato, no sam Joso Vulić ubio je jedino Mesićevu babu, tvrde svjedoci, a poznato je koliko su pouzdani dokumenti Okružnog suda na koje se danas poziva Stjepan Mesić. Ako treba vjerovati da je Vulić ubio 12 ljudi, jer tako piše u dokumentima suda,onda isto tako treba vjerovati da je i sam Stjepan Mesić nacionalist i terorist, kao što piše u dokumentima komunističkog suda, koji ga je sedamdesetih poslao na robiju. Zna se tko ih je pisao i sastavljao optužnice. Barem su Hrvati imali desetljećima prigodu upoznavati komunistički pravni sustav i pravdu koju je Hrvatima dijelio.

Sestra Jose Vulića u Americi skupila je osam tisuća potpisa tamošnih Hrvata na zamolbu Josipu Brozu da pomiluju Josu Vulića. Josip Broz ga je pomilovao i smrtnu preinačio u doživotnu zatvorsku kaznu. U vremenu hrvatskog proljeća, odnosno vlasti Savke i Tripala, kazna je Vuliću smanjena na dvadeset godina zatvora, a izdržao je više od 18 godina. Iz zatvora nije imao kamo, cijelu obitelj su mu praktički pobili partizani. Dolazi u Zadar. Potpuno slomljen, bez igdje ikoga, bez posebnih motiva i smisla, vegetira, jede gdje stigne i što stigne, sam pere odjeću, prespava kod prijatelja ili gdje već stigne, bez ikakve je volje za ženidbu, obitelj... Počinje raditi kod prijatelja na bloketari. Sagradio je kućicu na zadarskoj Ploči, a onda je prodaje za stotinu tisuća njemačkih maraka. Ljudi su osjetili da ima novac, posuđivali su i ne bi vraćali. Odao se alkoholu. Stotinu je puta u trenucima depresije pričao da se nikad nije oporavio od onog strašnog prizora iz svoje kuće u Orahovici kada je sakriven ispod kreveta dršćući gledao kako mu dvojica partizana ubijaju roditelje. Sav je novac drugima dao, a zadnjih deset tisuća njemačkih maraka je dao konobarici u krčmi "Zeleni bor" na izlazu iz Zadra, za obećane lake užitke.Niti je bilo užitaka niti mu je ikada vratila novac. Nedugo zatim dokrajčio ga je infarkt u kući njegova prijatelja Ivice R.
Zatajena istina
Pokopali su ga u Rovanjskoj podno Velebita 1989. godine. Na pogrebu su se okupili mještani Jesenica, daljni rođaci i prijatelji iz komunističkih kazamata. Na njegovu grobu danas nema svijeće ni cvijeća, a sjete ga se tek prijatelji koji govore da je bio "bolji od kruva i da mrava ne bi zgazio". Sjetio ga se prije mjesec dana i predsjednik Mesić koji je u "Zadarskom regionalu" na uvredljiv način govorio o njemu, a uzdizao svoju obitelj.

Stjepan Mesić i sada, nakon svega, poručuje: "Ponosio bih se da je moj otac Josip bio partizanski komesar!"
Slobodna Dalmacija, 04. veljače 2001.