4.

Četničko-partizanski zločini u Slunju i okolici inspiracija su za poemu »Jama«


Slunj nije bio oslobođen, nego okupiran od 14. studenoga 1942. do 20. siječnja 1943.

Graničarski gradić Slunj je tada bio okupiran od šumskih odmetnika, koji su se sami nazivali četnici i partizani, k tome Narodno-oslobodilačka vojska, samopredstavljana kao »osloboditelji« Slunja...

Mi Slunjani, međusobno (povjerljivo i tajno!) smo ih nazivali: Zločinci, neprijatelji, okupatori, banditi, šumski odmetnici, pljačkaši, palikuće, ubojice i koljači...

Ovdje ću iznijeti samo jedan podatak. Četniko-partizani su popalili više kuća i crkava u Slunjskome kraju, nego sve druge vojske zajedno koje su se tijekom rata kretale po tome dijelu Hrvatske. To isto vrijedi i za broj poubijanih ljudi. Četniko-partizani su tu uistinu bili vodeći zločinci.

»Narodni sud« i četničko-partizansko mučilište u Slunju

Nedaleko zgrade slunjske škole u mojem neposrednom susjedstvu, u kući Bare Lovrenčić s vrlo visoko ograđenim dvorištem, bio je smješten takozvani »Narodni sud«, što znači i četničko-partizansko mučilište u Slunju. Tu su obvezno prije ubojstva prolazili obred mučenja zarobljeni hrvatski vojnici i brojni civili, kojima je unaprijed bila pripisana neka krivnja radi koje su mučeni i ubijeni.

 

Ta Lovrenčićeva kuća je jedva tridesetak metara udaljena od kuće pisatelja ovih redaka, što ovdje iznosim radi vjerodostojnosti podataka vezanih uz Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića.

Četničko-partizanska mučenja i ubijanja nedužnih ljudi

Vidio sam, čuo sam i zapamtio sam brojna zločinstva koja su u meni susjednoj Lovrenčićevoj kući, u podrumu i u dvorištu s visokom ogradom, vršili komesari i ubojice – zločinci četniko-partizani, zločinstva kakova ne pamti Slunj niti iz najstrašnijih vremena ratovanja s Turcima.

Tu su šumski banditi, četniko-partizani – samozvani »osloboditelji«, dovodili svakodnevno skupine novih neprijatelja i »neprijatelja« na mučenje, a one izmučene su odvodili na ubijanje, pretežno u slunjski Jelvik, u Grabarje i u obližnje grmove. Najstrašnije mučenje ljudi obavljali su četniko-partizanski batinaši i ubojice iz »Narodnog suda« noću pa se jauk od bola mučenih ljudi, Hrvata iz Slunja i okolice, čuo nadaleko u susjedstvo. Da bi se jauci mučenih ljudi manje čuli, običavali su mučitelji svirati hrmoniku, pjevati i prisiljavati mučene ljude da i oni pjevaju.

Ovakove scenarije nalazimo u potresnoj poemi »Jama« od Ivana Gorana Kovačića. Evo samo dvije kitice iz V. pjevanja:

»Korak po korak pošli smo; stali opet:

Krkljanje, udar, pad i opet korak.

Začuh zvuk jače. Ukočen, ko propet,

Stadoh. Na usni tuđe krvi gorak

Okus oćutjeh. Sad sam bio treći

Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,

Sav um pomuti i na čula leže,

I za njom svjetlost k'o stotine zora:

Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!

Silno svjetlo bez ijedne sjene,

K'o oštar ubod igle usred zjene.«

U ovim stihovima je slika stanja i ponašanja četniko-partizana kakovo je Goran doživio prvih dana i noći za svoga boravka u Slunju od 31. prosinca 1942. do 5./6. siječnja 1943. To napose vrijedi za prvu noć u Slunju, koju je zajedno s Nazorom proveo Goran u kući »Narodnog suda« u kojoj su se, napose noću, »obredno« sprovodila najstrašnija mučenja nedužnih ljudi, Hrvata iz Slunja i okolice.

Prva četničko-partizanska strijeljanja nedužnih Slunjana

Uz brojne poubijane zarobljenike hrvatske vojske i ranjenike i civile u tome »prvom oslobođenju Slunja«, 14. studenoga 1942., uslijedila su prva ubijanja nedužnih Slunjana po presudi »Narodnog suda« (abecedno): Stjepan Katić, Adam Kos, Slavko Kovačević, Joso Moćan, Joso Obajdin i Ivan Pavlešić. Iza ubijenih ostale su obitelji s četvero do osmero djece.

Prije ubijanja ovih posve nedužnih ljudi, izvršenoga u dolini Nikole Neralića usred bijela dana, četničko-partizanske ubojice su strašno mučili žrtve, što je ustanovljeno kasnije pri ekshumaciji istih. Primjerice, posve nedužnom čovjeku, inače hotelijeru Slavku Kovačeviću, naživo su skidali kožu. Drugim žrtvama su sjekli udove i organe: iskopali oči, rezali jezik, ušesa, nos... To se je odvijalo baš onako kako je satkana čitava »Jama« Ivana Gorana Kovačića.

Četničko-partizanski obred mučenja žrtve prije ubijanja

Teško je vjerovati da je ikoja vojska, sudionica u Drugome svjetskom ratu, toliko mučila žrtve prije ubijanja kao što su to činili četniko-partizani. Oni su u svoja ubijanja neprijatelja i potvorenih neprijatelja ugradili obred mučenja, kakov jedva može pojmiti normalan čovjek. Za ovdje ponavljam, jer je strašniji nego strašan, samo jedan primjer, kojeg sam već naprijed spomenuo: 15. studenoga 1942. zazidali su u jednoj prostoriji dvorišne kuće Nikole Neralića u Slunju 22 (dvadeset i dva) živa ranjenika. Nada Galjer i Mješina Kukić su se hvalili da su oni dali zazidati 22 ranjena ustaška zločinca, a to su bili malne djeca, svi ispod 20 godina starosti. Nepojmljivo je u kakvim su mukama umirali ovi mladi ljudi, samo zato jer su bili hrvatski vojnici. U usporedbi s ovim oblikom smrti, četničko-partizanska batinanja i naživo rezanja prije ubojstva žrtve bila je »milost«. I za ovakove zločine nalazimo svjedočanstvo u Goranovoj »Jami«.

U kući »Narodnog suda« proveli su prvu noć pjesnici Nazor i Kovačić

Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić su prelaskom preko Kupe dobili pratećeg komesara »anđela čuvara«. Taj komesar ih je vjerojatno radi raznih ispitivanja, provjere identiteta i sigurnosti... doveo u zgradu »Narodnog suda« u Slunju. U tome »Narodnom sudu« Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić su proveli prvu noć, na koju su se drugog dana tužili govoreći da nisu mogli spavati.

 

Tu su čuli dernjavu batinaša, četničko-partizanskih komesara, mučitelja i jauk nedužnih ljudi – Hrvata iz Slunja i okolice, koje su šumski banditi već mrcvarenjem ubili, a nakon toga ih mrtve ili polužive odvozili u prirodne bezdane i zaostale rovove bivše Jugoslavenske vojske, u šuma-parku zvanom Jelvik... Tu su ih dotukli tupim predmetima i samo zasuli zemljom pa su ih njihovi najbliži noću iskopali i potajice sahranili u groblju.

Predpostavljam i vjerujem da je Ivan Goran Kovačić noćenjem u četničko-partizanskom »Narodnom sudu« i mučilištu dobio prvu klicu inspiracije za svoju poemu Jama i za naprijed navedene stihove iz pjesme »Naša sloboda«. Upravo u prvoj kitici te pjesmice je prikazao pravi »obraz« četničko-partizanske slobode, a u čitavoj poemi »Jama« sve najstrašnije što je u Slunju, u »Narodnome sudu« doživio, vidio i čuo od učiteljica Jelene i Lucije Cindrić.

Premještaj došljaka u kuću učiteljica – sestara Jelene i Lucije Cindrić

Ovdje iznosim jedan točan podatak, kojega nisam uspio pronaći u nijednome literarnome izvoru. Prema točnom pamćenju Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić su došli u Slunj 31. prosinca 1942. O tome je brujio iz usta četrniko-partizana čitav Slunj. Komesari su držali govor iza govora hvaleći se dolaskom pjesnika na »oslobođeni teritorij«.

Sa svojim vršnjacima išao sam u rano predvečerje u Crkvu jer sam bio ministrant i rado sam slušao statističke podatke koje je svećenik iznosio za proteklu godinu. Na Mostacu (bivši središnji trg u Slunju) jedan je komesar držao vrlo glasni govor o pridošlim »narodnim pjesnicima Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću, koji su već u oslobođenome Slunju.«

Pjesnici su po zapovjedi svojih gospodara napustili Slunj tijekom 5./6. siječnja 1943., uoči dana Sveta tri kralja.

Već drugog dana dolaska u »oslobođeni« Slunj premješteni su Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić iz kuće »Narodnog suda« u susjednu, vrlo lijepu kuću slunjskih učiteljica Jelene i Lucije Cindrić. Tu su ostali nekoliko dana, točno do 5. siječnja 1943., a zatim su ih noću njihovi domaćini četniko-partizani odpremili preko Lađevca, Šturlića, Cazina i Ostrožca u Bihać i...

U kući učiteljica Cindrić nisu imali stalnog komesara, nego je ispred kuće stražario jedan četniko-partizan. Ova pripomena je jako važna, jer su bez komesara mogle učiteljice Cindrić slobodno govoriti Nazoru i Goranu o četničko-partizanskim zločinstvima.

Pripominjem da su ove dvije učiteljice moje rođakinje – tetke u drugome koljenu sa ženske strane rodoslovnog stabla. Ovo iznosim jer sam uz osobno doživljeno dobivao od svojih tetaka, već onda, a napose kao odrastao čovjek, brojne podatke o ponašanju Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića i o svim četničko-partizanskim zločinima o kojima su im obadvije učiteljice mnogo govorile. One su predviđale da će upravo kroz mene biti zapamćena ta istina i možda nekada proširena u javnost.

Uz moje osobne doživljaje četniko-partizana kao strašnih ubojica, učiteljice Jelena i Lucija Cindrić su mi proširile znanje o zločinstvima četniko-partizana koji su sebe nazivali Narodno-oslobodilačka vojska... Ove umirovljene učiteljice su neiscrpno govorile Nazoru i Goranu o svim četničko-partizanskim zločinstvima u Slunju i u Slunjskome kraju.

Jauk užasa mučenih ljudi iz »Narodnog suda« čuo se je najstrašnije noću

Do moje kuće, do Cindrićeve kuće (udomiteljice Nazora i Gorana) i po čitavom susjedstvu je dopirao jauk mučenih ljudi iz četničko-partizanskog »Narodnog suda« i mučilišta u Lovrenčićevoj kući, podrumu i dvorištu. Od toga jauka, ponekad svirke harmonike i pjesme, nije se moglo noću spavati u čitavom susjedstvu, uključujući i Cindrićevu kuću, u kojoj su tada stanovali Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić.

Tu je Ivan Goran Kovačić dobivao i obogaćivao inspiraciju za svoju potresnu poemu »JAMU«, za koju su sestre učiteljice Jelena i Lucija Cindrić govorile da je započeta u njihovoj kući, u Slunju. Onda je to bila kuća broj 42, a sada je Stara cesta 7, Slunj.


NASTAVLJA SE


Autor: Miljenko Stojić


Vezani članci

Svjedočim da su komunističko-četnički zločini u Slunju nadahnuli poemu „Jama“ 1.

Svjedočim da su komunističko-četnički zločini u Slunju nadahnuli poemu „Jama“ 2.

Svjedočim da su komunističko-četnički zločini u Slunju nadahnuli poemu „Jama“ 3.