Mislav Lukšić: Osvrt na znanstvenu studiju o muslimanskoj agresiji na Hrvate srednje Bosne 1992.-1994. (V.dio)
Osvrt na knjigu Charlesa R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni /Vojna povijest, 1992.-1994./, s engleskoga preveo Zoran Bošnjak, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., 288 str. (IV.dio)
O toj nemilosrdnoj agresiji Muslimana na Hrvate srednje Bosne govore sljedeća dva poglavlja ove studije naslovljena "Glavni udar Armije BiH, travanj 1993. (Područje Viteza)" (str. 133-160) i "Glavni udar Armije BiH, travanj 1993. (Busovača, Kiseljak, Zenica...)" (str. 161-190). Upozoravajući na uzavrele međusobne napetosti, incidente i sukobe što su bili sve žešći prema sredini travnja, kao i muslimansko blokiranje ceste prema Uskoplju, autor ukazuje na hrvatske obavještajne procjene koje su točno predvidjele prirodu, pravce i ciljeve travanjske muslimanske ofenzive, a što su govorile da su ekstremisti u vrhovima ABiH i SDA, zajedno s muslimanskim fundamentalistima i vojnim stručnjacima u Zenici, razradili plan uništenja HVO-a i preuzimanja nadzora nad cijelim prostorom srednje Bosne kako bi osigurali životni prostor i sigurnost za muslimansko stanovništvo, i to uz veću vjerojatnost u uspjeh i puno manje žrtve nego što bi ih donijela eventualna ofenziva protiv bosanskih Srba. Ofenziva je trebala početi akcijama diverzantskih skupina protiv zapovjednih mjesta HVO-a, komunikacijskih i prislušnih središta, logističkih baza i topničkih položaja. Pritom će, po procjenama hrvatskih obavještajaca, ABiH zajedno sa svojim pomagačima, kao što su MOS, "Patriotska liga" i "Zelene beretke", lukavo izbjegavati izravno sučeljavanje s hrvatskim snagama u sjevernim područjima gdje HVO tada drži važne crte obrane protiv srpskih snaga, kako time ne bi oslabila i svoju obranu protiv srpske agresije, ali će istovremeno nastojati blokirati mjesta s većom koncentracijom stanovnika, izolirati postrojbe HVO-a i preuzimati nadzor uspostavljanjem nadzornih točaka, raspoređivanjem vojske u blizini važnih postrojenja, kao i izravnim napadajima ili diverzantskim akcijama protiv hrvatskih zapovjednih i nadzornih mjesta. U obavještajnim izvješćima se posebice upozorava da su muslimanske snage već počele okruživati važna mjesta poput Kiseljaka, Fojnice, Kreševa, Kaknja i Vareša i zaposjedati teritorij protjerujući hrvatsko pučanstvo te se stoga savjetuje zapovjednicima HVO-a da se širi sukob može izbjeći jedino odlučnom konfrontacijom kako bi se napad odbacio i neprijatelju nanijeli takvi gubitci koji će ga spriječiti u daljnjim ofenzivnim namjerama. Nadalje, glavne su se borbe imale voditi u ključnom području Viteza i Busovače te će muslimanska ofenziva težiti opkoljavanju i preuzimanju tih gradova. Pritom se nije očekivala otvorena muslimanska operacija na području Travnika i Novog Travnika, već manje akcije usmjerene na vezivanje tamošnjih postrojbi HVO-a, kako bi se spriječila njihova intervencija na područjima izravnih napada, što bi na koncu, nakon pada Viteza i Busovače, dovelo i do njihove neminovne predaje. Muslimanske snage u području Bugojna, Gornjeg Vakufa i Fojnice imale bi, po tim procjenama, osnovnu zadaću zatvoriti pristupne pravce iz Hercegovine do srednje Bosne, kao i osigurati ljudstvo, opremu i opskrbu napadačkih snaga.
Shrader zaključuje da su ove obavještajne procjene HVO-a glede predstojeće muslimanske ofenzive u srednjoj Bosni, što je započela sredinom travnja 1993., bile iznimno precizne. Na sjevernom je području Tešnja, Maglaja, Zavidovića, Novog Šehera i Žepča, a i oko Vareša, stanje zbilja bilo mirno, a u Travniku i Novom Travniku dolazilo je samo do kratkotrajnih puškaranja. ABiH nije pokretala glavni napad iz svih pravaca u području Kiseljaka, već se usredotočila na pokušaje zahvaćanja ključnih cestovnih raskrižja, što joj nije bilo uspjelo u siječnju. Glavni ciljevi muslimanske agresije, u skladu s obavještajnim procjenama, zbilja bijahu Vitez, napose obližnja tvornica eksploziva "Slobodan Princip Seljo", te Busovača, i na ta je mjesta krenuo najteži udar. U teškim napadima na područje Viteza i Busovače sudjelovali su pritom dijelovi desetak muslimanskih brdsko-planinskih i motoriziranih brigada, potpomognutih vojnom policijom, protudiverzantskim postrojbama, snagama TO, policijskim snagama MUP-a i paravojnim postrojbama, a sve s ciljem da se hrvatska enklava Travnik - Vitez -Busovača podijeli na manje dijelove, da se hrvatske snage međusobno razdvoje i okruže te onda pojedinačno slome. Istodobno, Muslimani su naumili preuzeti strateški važnu vitešku tvornicu eksploziva i protjerati hrvatske civile sa cijelog tog područja, kao i sa širega područja Zenice, gdje su žestoko napadnuti hrvatski vojnici i civili.
Taj je pakleni plan bosanskomuslimanskih vođa, koji su se cijelo to vrijeme pred međunarodnom javnosti prijetvorno žalili na "hrvatsku agresiju", zaključuje analitičar, zamalo i uspio: snage HVO-a bile su nakon tih udara u Zenici i Kaknju doista izbačene iz stroja; sve kopnene veze između enklave Travnik - Vitez - Busovača i područja Žepča i Vareša, kao i one s Hercegovinom, bile su prekinute; središte Viteza držali su muslimanski borci, a uz mnoge poginule i ranjene, na stotine i stotine srednjobosanskih hrvatskih civila proživjelo je razaranje svojih domova i naselja i doživjelo izbjeglištvo; dakako, bilo je pritom mnogo žrtava i patnji i među muslimanskim civilima. Ipak, zahvaljujući odlučnim protunapadima brojčano inferiornih hrvatskih snaga u području Lašve, Kozice i Lepenice, kao i njihovim preventivnim napadima kojima su na pojedinim područjima uspjeli preduhitrili muslimanske napade, ABiH tijekom prvog ofenzivnog udara nije postigla svoje glavne ciljeve; Travnik, Novi Travnik, veći dio Viteza zajedno s tvornicom eksploziva SPS, Busovača, Kiseljak, Fojnica i Kreševo još su bili pod nadzorom HVO-a, a mnogi su muslimanski civili stradali ili pobjegli iz svojih domova u područjima Viteza, Busovače i Kiseljaka, gdje su hrvatski vojnici poduzeli legitimne vojne akcije čišćenja terena duž komunikacijskih pravaca i u svojoj pozadini.
Započinjući rekonstrukciju muslimanske ofenzive na viteško područje, koja je započela 15./16. travnja 1993., Shrader naglašava da su uvod u nju predstavljali brojni oružani incidenti s muslimanske strane usmjereni protiv hrvatskih vojnika i civila u danima neposredno prije toga. Pritom objektivno naglašava da su mnoge incidente počinili i hrvatski vojnici i civili, ali su po njemu oni bili međusobno nepovezani i uglavnom uzrokovani naraslom mržnjom i frustracijom zbog prijetvorna ponašanja dotadašnjeg saveznika, dok su za razliku od njih oni muslimanski, u kojima su zapaženu ulogu imali ekstremistički elementi, podsjećali na klasične operacije postrojbi za posebne namjene iz sovjetske ili jugoslavenske ofenzivne doktrine. Ti su incidenti trebali ispitati reakcije HVO-a te stranih mirovnjaka i promatrača, isprovocirati incidente sa suprotne strane kako bi se ona mogla optužiti za sukob, ustvrditi mjesta rasporeda obrambenih položaja HVO-a, osigurati nadzor nad dijelovima terena presudnim za uspjeh planirane operacije, posijati zbrku i strah u protivničke redove te omesti sustav zapovijedanja i nadzora uklanjanjem visokih časnika HVO-a. Najbolje to oslikava isplanirana otmica visokih hrvatskih časnika brigade "Stjepan Tomašević" na prilazu Novom Travniku i potom njihovo mučenje i ispitivanje od strane mudžahedina i lokalnih Muslimana te krvava mudžahedinska otmica zapovjednika zeničke brigade "Jure Francetić".
U rano jutro 15. travnja počinje muslimanski napad na položaje HVO-a na planini Kuber sjeveroistočno od Viteza odnosno sjeverno od Busovače, a zatim i prodor iz više smjerova prema Vitezu, što je, uz pojačane muslimanske diverzantsko-terorističke aktivnosti i brojne prikupljene obavještajne podatke, navelo zapovjedništvo OZSB da izda niz zapovijedi za početak pripremljenih mjera odlučne borbene obrane hrvatskih snaga u srednjoj Bosni kako bi se suzbio udar nadiruće ABiH i spriječilo "muslimanske ekstremističke snage da otvore put čišćenju teritorija, genocidu nad hrvatskim narodom i u ostvarenju njihovih ciljeva", uz poduzimanje pojačanih protuterorističkih, obavještajnih i sigurnosnih mjera. Sljedećeg dana, 16. travnja ujutro pukovnik Blaškić diže uzbunu i raspoređuje svoje prilično ograničene snage kako bi se suprotstavile započetom neprijateljskom napadu, a u bitci koja je uslijedila brojčano znatno slabije i još uvijek ne sasvim organizirane snage HVO-a uspješno su obranile crtu obrane od teških uzastopnih napada ABiH i njoj pridruženih snaga.
Pritom autor ne zaboravlja naglasiti da je ta uspješna obrana, koja je spriječila Muslimane da u napadu na Vitez presjeku prometnicu Travnik - Busovača, probiju obrambene položaje HVO-a, osvoje tvornicu eksploziva i druge ključne pložaje, u velikoj mjeri plod dobrog obavještajnog rada i agresivne uporabe mjera prije spomenute aktivne obrane uz preventivne i neočekivane napade radi blokiranja neprijateljskih snaga i ometanja muslimanske ofenzive. (Shrader upozorava da Amerikanci definiraju aktivnu obranu kao poduzimanje ograničenih ofenzivnih akcija i protuakcija usmjerenih na to da se neprijatelju spriječi ulazak u prijeporni prostor ili da mu se spriječi zauzimanje položaja, a da pritom poznaju pojam neočekivanog napada kao taktičkog manevra primjenjivanog u svrhu ozbiljnog ometanja još pripremne faze neprijateljskog napada, te pojam preventivnog napada koji se pokreće na temelju nespornih dokaza da neposredno predstoji neprijateljski napad. Oba su tipa napada posve legitimne vojne operacije i u svojoj su biti defenzivnog značaja.) Među više manjih operacija čišćenja i protunapada koje je u sklopu aktivne obrane poduzeo HVO u drugoj polovini travnja kako bi zadržao ili ponovno stekao nadzor nad ključnim položajima u viteškoj zoni borbenog djelovanja i ojačao obrambene položaje uklanjanjem muslimanskih džepova s kojih se promatralo i pucalo na hrvatske položaje, Shraderovu su istraživačku pozornost zaokupile njih četiri, poduzete u razdoblju od 16. do 19. travnja: napad na selo Ahmiće, operacije čišćenja u selima Donja Večeriska i Gaćice te pokušaj neutraliziranja muslimanskog džepa u dijelu Viteza (utvrđena enklava Stari Vitez), koji je prijetio napadom obližnjem stožeru OZSB HVO-a i oko kojeg su još dugo potom vođene ogorčene borbe uz obostrano teške gubitke, a pritom je zabilježeno i nečuveno, ali znakovito dostavljanje strjeljiva i zaliha opkoljenim Muslimanima u oklopnjacima britanskih mirovnjaka, i to skrivenih među medicinskim potrepštinama.
Mislav Lukšić
Vezani članci: