Istina - u detalju laž

Sinoć sam kasno upalio televizor očekujući finalni susret teniskog U.S. Opena, koji je pak odgođen radi kiše, pa ćemo nažalost već treći put zaredom finale ovog "grand-slam" turnira gledati u noći s ponedjeljka na utorak, kada je čovjek u pravilu umorniji i nezainteresiraniji za noćne "teniske maratone". Pošto mi se sinoć nikako nije spavalo, provrtio sam cijeli teletekst na stranici njemačkog ARD-a te preletio cijelu paletu programa iz moje satelitske investicije, koju već pomalo žalim, jer od pet tisuća programa koje dobijam iz „svemirskih prostranstava“, uvijek u pravilu gledam pet ili šest onih koji zadovoljavaju moje stroge gledateljske kriterije. Postoji li uopće išta frustrirajuće od mijenjanja televizijskih kanala? Vjerujem da ne, pa upravo radi toga taj "lajtmotiv" često koriste nešto nadobudniji redatelji, kada žele dočarati trenutke noćne dosade i rezignacije glavnih junaka. Iako mi se takvi "prazni hodovi" sve rijeđe dešavaju, ipak sam sinoć podlegao "napasti" i izgubio s daljinskim upravljačem u ruci dobrih pola sata dragocjenog sna. I kada sam se, naravno iznerviran i iziritiran naglim promjenama kontrasta, napokon odlučio na demonstrativni oproštaj sa "čarobnom kutijom", primjetih da se na kanalu koji se pukim slučajem našao u mom izboru, upravo prikazivala nekakva emisija o napadu na WTC u New Yorku.

"Ništa čudno, pomislih, sada se medijskim presingom još jednom pokušava opravdati sve one ratove koji su u zadnjih 10 godina vođeni na kori ovog nesretnog planeta, a pod krinkom tobožnje "borbe protiv terorizma" i "prirodne reakcije američke politike", koja se je napadima na Irak i Afganistan praktički revanširala za napade 11.9.2001.“ Od takvog američkog "propagandnog trasha" u pravilu rado apstiniram, ali me je sinoć privukla informacija iz teleteksta na tom programu, kako je dotičnu emisiju realizirao sve poznatiji "History channel", a za taj kanal sam već odavno ustvdio da je jedan od glavnih novijih promotora ideje Novog svjetskog poretka, pa katkad imam osjećaj da je redakcija dotične televizije smještena u podrumu neke američke masonske lože. Već u prvih nekoliko kadrova vidjelo se da je spomenuti film napravljen iznimno profesionalno i kvalitetno, a vidjelo se naravno i da je to tipični "američki dokumentarac sa političkim ciljem".

U slučaju ovog sinoćnjeg filma, koji traje dva sata i prikazuje autentične kadrove panike sa newyorških ulica u blizini WTC-a (snimane iz različitih izvora za vrijeme dvosatne agonije pod zgradama Svjetskog trgovinskog centra te naknadno otkupljene od History channela), moglo se i pretpostaviti da će se svi relevantni faktori koji navode na sumnju u službenu verziju o događajima tog strašnog dana - jednostavno prešutjeti. Dokaz koji najviše govori u prilog tome da je film sponzoriran od američke vlade, jest izostavljanje iz službene verzije filma jako zanimljivog i intrigantnog materijala u vlasništvu History channela. Primjerice, nije prikazan interview koji je ta televizijska kuća radila sa znanstvenikom Stevenom Jonesom, koji je pak dokazao da su tornjevi namjerno srušeni jakim eksplozivom.

U filmu su jednostavno zanemarene i brojne druge kontroverze oko ovog događaja, pa producentima ovog dokumentarnog uratka nisu bili zanimljivi niti iskazi stotina svjedoka, koji su prije rušenja tornjeva začuli jake detonacije i eksplozije. Takve i brojne druge nelogičnosti su u ovom filmu jednostavno prešućene, što nam daje legitimno pravo na tvrdnju da je film  sniman isključivo s namjerom da se ojača službena verzija Busheve administracije, koja nedvosmisleno tvrdi da je glavni i odgovorni krivac za 9/11 gospodin koji se odaziva na ime Osama Bin laden. Pravo je čudo kako onda američki FBI nikada nije službeno optužio Bin Ladena za ovaj "teroristički napad" (na tjeralici mu se ističu druga teroristička djela), i kako to da nemaju dokaza da on stoji iza napada na Twinse i Pentagon, iako su u to uvjerili pola svijeta?!

Takva i slična logična pitanja ne opterećuju previše kreatore "globalnog informativnog kaosa", jer su oni vrlo dobro svjesni kako je "medijska istina" krajnje "isprostituiran" i do neprepoznatljivosti rastegnut pojam. Već odavno je vladajućoj eliti, jednostavnom metodom prikazivanja informacija kao dezinformacija i obratno, uspjelo stvoriti osjećaj opće nepovjerljivosti u bilo kakvu medijsku informaciju, pa su se ljudi, svjesni nemogućnosti sagledavanja objektivne istine, već odavno podjelili u tzv. "medijske blokove", tj. čitaju i gledaju samo one portale i novine koji najbolje odgovaraju njihovom ideološkom i sociološkom profilu. Informacije koje se serviraju na tim portalima, čitatelji onda uzimaju kao "relativnu istinu", što u potpunosti zadovoljava njihove sve skromnije "perceptore" za objektivnu stvarnost. Rijetki su oni koji se u ovim trusnim vremenima odlučuju na detaljnije novinarsko istraživanje, jer takvi u plaćenićkim "mainstream medijima" vrlo brzo dobivaju aureolu luđaka, alkoholičara ili, u najboljem slučaju - zanesenjaka i čovjeka vrijednog sažaljenja.

Sjetimo se samo kolege Domagoja Margetića, koji je godinama bio "persona non grata" na hrvatskoj javnoj televiziji te je od strane "ozbiljnih novinara i političkih analitičara" proglašavan za "šarlatana" i "čovjeka bujne mašte". Nije se teško sjetiti još jednoga koji je u većini hrvatskih tiskovina nosio slične epitete kao i Margetić, a to je pokojni Ivo Pukanić, koji je svoju novinarsku radoznalost i istraživanje "mračne strane hrvatske politilke" - naposlijetku platio glavom. Margetić je nekim čudom još živ, ali upućeni jako dobro znaju kroz kakve je sve "Scile i Haridbe" taj čovjek morao proći na svom nesvakidašnjem novinarskom putovanju. Kada se takve stvari dešavaju u jednoj maloj i na svjetskoj političkoj karti potpuno marginaliziranoj Hrvatskoj, možemo samo zamisliti kroz kakve sve teškoće, prijetnje, ucjene i zastrašivanja prolaze američki istraživački novinari, koji imaju dovoljno hrabrosti i srčanosti, a rekao bih i ludosti, da unatoč svemu tome i dalje tragaju za objektivnom medijskom istinom.

Summa summarum; i oko ovog gorućeg pitanja diskusije će se voditi godinama i desetljećima, a pravu istinu o tome tko stoji iza rušenja "tornjeva blizanaca" nikada nećemo saznati, isto tako kao što nikada nismo saznali tko stoji iza ubojstva J.F.Kennedija. I o tom nemilom događaju u Dallasu su napisane mnoge knjige i analize, ali se slučaj i dan danas vodi kao "neriješen". U "modernoj demokraciji", svatko naravno ima pravo na svoje viđenje o tome, sve do trenutka kada njegovo "subjektivno poimanje stvarnosti" ne postane preopasno za vladajuću elitu. Tada na scenu stupaju američke inačice Sindičića, Perkovića i Mustaća, pa dotičnu osobu odjednom "proguta mrak" u nekoj zabačenoj uličici američkih velegradova.

Autor: Romano Sole