Osvrt na knjigu Charlesa R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni /Vojna povijest, 1992.-1994./, s engleskoga preveo Zoran Bošnjak, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., 288 str. (IV.dio)

I dok je ABiH po Shraderovim istraživačkim spoznajama neprijeporni agresor u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u srednjoj Bosni, on istodobno upozorava da zapovjednici HVO-a nisu samo bespomoćno čekali da ih pregaze brojčano nadmoćniji protivnici. Naprotiv, razvili su koncept tzv. aktivne obrane, kako ga nazivaju u američkoj vojsci, i to kako bi iznenadnim napadajnim djelovanjima stalno oslabljivali neprijateljeve ofenzivne potencijale te uznastojali jačati vlastiti obrambeni položaj preuzimanjem nadzora nad ključnim područjima i komunikacijskim pravcima. Pritom se, upozorava Shrader, promatračima na terenu koji nisu imali jasnu predodžbu o općoj strategijskoj situaciji - osobito ako su bili skloni brzopletim zaključcima temeljenim na protuhrvatskim predrasudama i muslimanskoj promidžbi - moglo činiti da je takvo djelovanje HVO-a temeljeno na konceptu aktivne obrane po svojoj naravi ofenzivno, iako je za ovog analitičara neprijeporno da je riječ o obrambenom preventivnom djelovanju i uzvraćanju na napadačke postupke muslimanskog neprijatelja.

Dakle, bez obzira na snažan pritisak, snage HVO-a uspjele su izvesti brojne manje ofenzivne akcije radi jačanja svoga obrambenog položaja, radi onemogućavanja Muslimana da ostvare svoje agresorske namjere, kao i radi čišćenja svoje pozadine od muslimanskih enklava koje su im predstavljale stalnu opasnost; pritom se kod svake od tih akcija što ih je proučavao po dostupnim dokumentima i svjedočanstvima, naglašava Shrader, mogu pronaći jasni vojnički razlozi. No čak i uz takav način obrane, Hrvati su bili u izrazito inferiornom, na duži rok gotovo gubitničkom položaju, pa se većina njihovih nastojanja ipak svodila na zauzimanje obrambenih položaja i odbacivanje snažnih muslimanskih napada, koji su ih polako okruživali i oduzimali im teritorij, nanosili goleme vojne i civilne žrtve te gušili njihov obrambeni otpor. Ipak, da se je HVO opredijelio samo za statičku obranu uz održavanje položaja - i tako možda uspio zadobiti nešto malo više naklonosti tzv. međunarodne zajednice - potpuni bi poraz za opkoljene i brojčano višestruko nadjačane Hrvate bio brz i neminovan. Upravo su stoga za Shradera smiješne optužbe na račun Hrvata -koje se i danas tako često čuju u medijima i publicistici te iščitavaju u optužnicama i presudama haaškoga ad hoc sudišta - da su baš oni u takvim nemogućim okolnostima krenuli u operaciju širenja svoje srednjobosanske enklave, uz sustavno etničko čišćenje daleko brojnijih tamošnjih Muslimana.

Sljedećim poglavljem pod naslovom "Probni napad Armije BiH, siječanj 1993." (str. 119-132) autor započinje kronološki rekonstruirati i opisivati muslimansku agresiju na Hrvate srednje Bosne, naglašavajući da nakon pada Jajca dolazi do velikog priljeva vojno sposobnih muslimanskih izbjeglica, a među njima je značajan broj bio organiziran i naoružan. Već se tada zapaža tendencija ubacivanja manjih skupina mudžahedina, pripadnika ABiH i naoružanih izbjeglica u ključna naselja, gdje su spočetka skrivani u muslimanskim domovima ili po džamijama, da bi krajem 1992. bilo jasno zapaženo, iz današnje perspektive veoma znakovito, raspoređivanje većih borbenih jedinica na važne točke duž dolina Lašve, Kozice i Lepenice. Što su bile tadašnje prave namjere Muslimana u srednjoj Bosni, smatra Shrader, pokazuje i njihov napad na Uskoplje (Gornji Vakuf) sredinom siječnja, u kojem on prepoznaje namjeru onemogućavanja komunikacije između hercegovačkih i srednjobosanskih Hrvata, a koji je započeo 8./10. siječnja ničim izazvanim protjerivanjem mnogih Hrvata iz muslimanskih dijelova grada te njihovim blokiranjem glavne prometnice za hrvatske snage, što je dovelo do borbi u središtu grada i njegovoj neposrednoj okolici. Iako je ubrzo posredovanjem mirovnjaka došlo do prekida vatre, kasnije su borbe oko Uskoplja ponovno izbile i rasplamsale se jer je ABIH i dalje nastojala osigurati nadzor nad južnim dijelom životno važnoga koridora od Uskoplja prema Novom Travniku i Travniku. Zanimljivo je da pisac ovdje upozorava na prvotne krive procjene pojedinih obavještajaca OZSB, koji su u napadu na Uskoplje isprva prepoznali "izoliranu lokalnu akciju" radi ometanja prometa, a tek naknadno kao dio šireg muslimanskog plana opsade srednje Bosne i njena odsjecanja od Hercegovine.


Prva faza provedbe muslimanskog ofenzivnog plana protiv srednjobosanskih hrvatskih snaga i civila po američkom analitičaru počinje u drugoj polovini siječnja 1993. probnom akcijom s ciljem osvajanja terena i raspoređivanja snaga za kasniji glavni napad, što je imala poslužiti za testiranje otpora HVO-a i reakcije UNPROFOR-a na otvoreni sukob Hrvata i Muslimana. Unatoč tome što su hrvatsko-muslimanske napetosti bile pojačane (dijelom i zbog predloženog Vance-Owenova plana o uređenju BiH) i što je razmještanje muslimanskih snaga bilo pravovremeno uočeno pa je Glavni stožer OZSB već sredinom mjeseca podigao borbenu gotovost HVO-a na najvišu razinu, uključujući i jačanje sigurnosnih mjera u hrvatskim naseljima, ta je akcija ipak donekle bila taktičko iznenađenje za hrvatsku stranu, jer se nije očekivao takav otvoreni izdajnički napad dotadašnjih saveznika, s kojima se zajedno ratovalo na bojišnici protiv Srba. Po autoru, rečena probna akcija, kao uvod u ofenzivu Muslimana u srednjoj Bosni, započela je 19. siječnja 1993. kada su dijelovi Trećeg korpusa kod Kaćuna, na važnom opskrbnom pravcu Busovača - Kiseljak, postavili nadzornu točku prekinuvši komunikaciju, što je potaknulo otvoreni sukob. Slijedili su muslimanski napadi i okupacija više sela, uz protjerivanje hrvatskoga pučanstva.

Tada su Muslimani, između ostalog, napali i okupirali sela Lašvu i Dusinu, uspostavljajući crtu od njih do Kaćuna, a nakon njihova zauzimanja oružnici Sedme muslimanske motorizirane brigade počinili su ondje teške ratne zločine pobivši veći broj hrvatskih vojnika i civila, pogubivši jednog visokog hrvatskog časnika barbarskim probijanjem i vađenjem srca hladnim oružjem. Sljedeći je cilj te rane ofenzive bio grad Busovača, na što su upozoravali brojni incidenti u danima prije muslimanskog napada, te uhićenje i razoružavanje Hrvata po Busovači od strane naoružanih Muslimana, čak uz pokušaj uhićenja istaknutog lokalnog hrvatskog dužnosnika, pri čemu su poginula dva hrvatska vojnika. Neposredno prije napada na grad 25. siječnja, Muslimani iznenada bježe iz njega, najviše u smjeru Zenice, a kad je u rano jutro toga dana uslijedio muslimanski napad, nekoliko stotina vojnika HVO-a uspjelo je na brzinu zauzeti obrambene položaje oko grada i zaustaviti napredovanje pješaštva ABiH. Slično se toga jutra zbivalo i na širem području Kiseljaka, Kreševa i Fojnice, gdje je prvi cilj muslimanskog napada bilo raskrižje nedaleko od Gomionice na pravcu Busovača - Kiseljak i potiskivanje hrvatskih snaga prema jugu, a pritom su u teškim okršajima zauzeli više sela sjeveroistočno od ceste. Kako nisu bili sasvim pripremljeni za napad, hrvatski su branitelji isprva zauzimali položaje gdje god su stigli, uspjevši ubrzo srediti i osnažiti svoje redove, tako da su za par dana uspjeli preći u protunapad.

Shrader upozorava na krivu procjenu britanskog zapovjednika UNPROFOR-a Stewarta, koji je -ne baš neočekivano - neistinito podijelio krivnju za sukob na obje strane, iako mu je kao stručnjaku za vojna pitanja nazočnom na terenu bilo moguće točnije procijeniti situaciju iz jednostavne činjenice da je u par dana desetak pretežito hrvatskih sela napadnuto, uništeno ili okupirano, a stanovništvo protjerano, dok je za Hrvate ključna prometnica od Busovače do Kiseljaka bila presječena od strane muslimanskih snaga. Iako su borbe početkom veljače jenjale te je posredovanjem UN-ovih mirovnjaka i europskih promatrača - kod kojih se već počela očitovati blaga naklonost prema muslimanskoj strani - ugovoren prekid vatre, i ABiH i HVO nastavili su učvršćivati novozauzete položaje uz brojne manje, ali i teže oružane incidente izazvane s obje strane, najčešće na nadzornim točkama, što su samo pojačavali međusobno nepovjerenje i probuktalu mržnju. Tijekom veljače i ožujka srednja je Bosna bila donekle mirna; ABiH procjenjuje rezultate svojih početnih napada i priprema se za skoru glavnu ofenzivu, a HVO počinje svoje užurbane pripreme za obranu hrvatskoga stanovništva, komunikacija, postrojenja i teritorija u očekivanju nastavka muslimanske agresije. Jedino veće kršenje prekida vatre, primjećuje Shrader, dogodilo se sredinom ožujka 1993., kada je Četvrti korpus ABiH duž rijeke Neretve krenuo u napad prema Fojnici u namjeri da zauzme dvadesetak sela u dolini Neretvice i tako se spoji s Trećim korpusom. Ovaj napad, kojim su protjerani mnogi Hrvati iz svojih domova, najavio je predstojeću muslimansku ofenzivu u travnju.


Mislav Lukšić


Vezani članci:

Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (I.dio)

Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (II.dio)

Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (III.dio)

OSVRT ILIJE ZOVKA: Istina o Ahmićima i Trusini