U Križevcima se otvara nov pogon, stotinjak će ljudi tamo raditi. Kažu vlasnici iz EU-a, odlučili su se za tu lokaciju zbog 'kvalitete rada'. Svi znamo da Hrvat zna raditi. Znamo i što ne znamo, jer evo i mudri se gospodarstvenik Mudrinić oglasio, primijetivši kako sve ove godine krediti služe za pravo ničemu, odnosno trenutno financiraju isplatu plaća i sličnih neminovnih stvarčica. Dočim ni lipe ne ide prema otvaranju novih radnih mjesta, razvoju privrede, zamahu gospodarstva. Od toga je ostvareno, točno i precizno – ništa. Ne znamo što su Mudrinić, čija je firma praktično monopol, ili barem jako – ali stvarno jako – povlaštena u sferama u kojima se kreće i posluje, i ostalo društvo iz HUP-a, radili sve ove godine. Ne može se steći dojam da im je jako loše, privatno a i profesionalno. Ali diagnosticiraju točno.


Nije loše ni bivšem predsjedniku Vlade, kao u ostalom ni bilo kojem bivšem dužnosniku, negdje oko Vlade, Sabora, ili iz tih krugova u blizini ili u daljini. Ne može se steći dojam da je Sanader iole izgubio na ugledu van granica ove, ''njegove'' domovine. U kojoj, kako kaže Mudrinić, još od 2002-e stvari ne idu dobro. Mi bismo to protegnuli – još od 2000-e, ali i ranije, stvari ne idu dobro. Sigurno ne idu u dobrom pravcu, još manje u pravom smjeru. E sad, Sanader – kažu da će prihodovno biti na razini svojih premijerskih dana – baviti će se 'istočnoeuropskim' pitanjima, tamo na Columbia Universityu, New York, N.Y.

Bivši predsjednik Vlade, dio je priče zbog koje Hrvatskoj ponovo stižu opomene. Te se tiču koruptivnosti. Jedna od glavnih i najpouzdanijih suradnica Sanaderovih, sadašnja predsjednica Vlade, svo je to vrijeme bila uz njega, radila s njim. Radila na dobrobiti Hrvatske, koja je u ogromnim teškoćama, te se još od 2000-e stalno zadužuje, uz rast deficita i vanjskog duga, unatoč rasprodajama poduzeća, te brojnim privatizacijama i reorganizacijama. Korupcija isto tako nije iskorjenjena, ni blizu. A razvijala se, kaže elementarna logika, baš u proteklom razdoblju, u kojem su vladali Račan, Mesić, Sanader, a pripomagali Kosor, Šeks, Linić, Šuker, kao i ostali, slični političari zamjetnog kalibra.

Bilo bi zanimljivo saznati, recimo od ljudi koji su angažirali Sanadera, kakvu to poruku šalje ljudima zemlje gdje je njegova vladavina dovela do ovakve situacije? Moralno i materialno opustošena Hrvatska, trebala bi vjerojatno aplaudirati činjenici da će njezin bivši leader ''predavati'' na uglednoj američkoj visokoškolskoj ustanovi, poznatoj i cijenjenoj širom Globusa. Mladi bi se Hrvati, napose oni koji se opredjeljuju ili već jesu, za rad i karieru u ''društvu'', politici, javnom životu, novinarstvu, i sličnim atraktivnim područjima, očigledno mogli ugledati u neosporno uspješnog lidera bivšeg. Poruka bi mogla biti: 'jednom s vama, uvijek s vama'. Hrvatska koju je ostavio Jadranki Kosor i Vladimiru Šeksu, uz Mesića, Josipovića, Milanovića, Pusiće i mnoge druge osobe od značaja i formata, trebala bi se vjerojatno radovati činjenici da je Sanader doživio neosporno priznanje.


Mladi bi ljudi trebali nagrnuti u HDZ, politiku, aktivirati se i angažirati. Budućnost je pred njima, ako ništa drugo, akademska. Makar i van Hrvatske. Korupcija? Hrvatska se i dalje bori, sve žešće. Kažu protiv korupcije. Kažu u EU-u da treba. Govori Jadranka da hoće i može. Kaže narod, rezultata – nema.

Hrvati drže u bankama 13.2x1010 kuna, odnosno oko 1 i pol državni godišnji, izbalansirani ili rebalansirani, proračun. Novca ima. Odmjerili su nam 77-o mjesto u svijetu, glede konkurentnosti. Stranci i dalje ulažu, kako u trgovačke centre, tako i – kako vidimo – ponegdje u proizvodnju, zbog 'kvalitete rada'. Stranci i dalje kupuju po Hrvatskoj, nekretnine i još štošta, vjerojatno zbog još nekih 'kvaliteta', a bogme i zato jer im se to, budimo iskreni, bez ikakvih problema omogućuje i stimulira ih se. Kao što recimo Erste & Steiermärkische Bank stimulira strance za kupovinu po Hrvatskoj, boljim kreditima nego što ih omogućuje domicilnim Hrvatima. Bi li takvo što moglo biti moguće negdje unutar EU-a? Bi li Hrvati imali negdje bolje uvjete za kupovinu bilo čega od domicilnog pučanstva, odnosno mogli dobiti povoljniji kredit? Status, barem ravnopravan? Ne-znanstvena fantastika.

Fantastično zvuči i 'nastavak borbe protiv korupcije' u Hrvatskoj. Rezultati su zaista impresivni. Ne izgleda kao da je korupcija opala ili da je suzbijena, unatoč optužnici protiv Polančeca, koji se zabavljao postavljajući reflektore u Đelekovcu, ili nekim menadžerčićima sklonjenim u Remetinec, zbog nestašnosti i poneke pronevjere. Problemi su Hrvatske, kako kaže Mudrinić, malo teži i jači. Ponešto dugotrajniji, pomalo dosadniji. Koruptivni mehanizmi kao da su i dalje prisutni, unutar svih pora i usred svih struktura. Narod nema osjećaj nekog velikog napretka. Pučanstvo se može, međutim, diviti bivšem premijeru Sanaderu, koji je otišao u Ameriku, kamo mnogi mladi čovjek i karakter želi otići, možda i završiti. Ne znamo je li Sanader završio s Amerikom, ali Amerika nije sa Sanaderom. Dapače, treba ga. Treba li ga Hrvatska?

Hrvatska, biti će, treba promjene. Nijedna garnitura od 2000-e na ovamo ne može se pohvaliti bilo kakvim uspjehom, osim poboljšanjem osobnih standarda i sličnih parametara, ne odviše bitnih za dobrobit zemlje kao takve. Jer neki su osobni standardi i drastično pali, nisu svi samo rasli. Groteskno zvuči Slavko Linić kad kaže da ''SDP može zemlju izvući iz krize kako je to učinio 2000-e godine''. Ako je to istina, neka nam Bog svima pomogne. Istina, ako hrvatsko pučanstvo alternativu jednih drugima vidi i dalje samo u SDP-u i HDZ-u, onda se slobodno možemo uzdati jedino u Boga, jer od nas samih pomoći neće biti.


Švicarski franak je, saznasmo neki dan, ''nikad jači''. Općenito, čini se kako i Švicarskoj i Norveškoj, dvjema zemljama izvan EU-a, ako i ne cvatu ruže, a ono im ''ništa ne fali'', van te čudne udruge europskih država, koje pomalo podsjećajući na legendarnog Superhika, sve više otimaju siromašnima, a da bi financirali bogate, ne možda direktno, ali zato sigurno na razne sofisticirane i rafinirane načine. U glavnom, Slovačka, Mađarska, Grčka, teško da su sretne i presretne, iako su u EU-u. A Švicarska i Norveška? To je već sasvim druga priča. Van – EUropska.

Mislimo li ući u EU, i postati Švicarska ili Norveška, ili neka od državica koje vegetiraju unutar paneuropskog supranacionalnog saveza s velebnim briselskim parlamentom, i monumentalnim ustanovama prepunih birokrata iz svih država, sektora, područja, segmenata, kojima moć i utjecaj osigurava centralizirana i posvećena politika, tobože viših i zajedničkih interesa, a koje bi trebale svima osigurati 'jednake izglede' za bolji život i 'ravnopravnost' unutar granica te nadnarodne tvorevine? Koji je naš interes, gdje je naša strategija, koji su naši ciljevi, gdje su naši kratkoročni, a gdje dugoročni potezi, s kojom idejom i kojom garancijom, ili nekim kvantitativnim parametrom, brojkom, pokazateljem? Što će biti s hrvatskim gospodarstvom, konkurentnošću, razvijenošću, a što s vlasništvom, utjecajem, prihodovnom stranom, rashodovnim neugodnostima? Kamo idemo i što hoćemo? Što je naš prioritet, osim ulaska u EU, koji ''nema alternative''? Neki plan?

Ničega se u životu ne treba bojati kao nečega što ''nema alternative''. Ta alternativa je najčešće 'san snova', za one koji je forsiraju, i nemilosrdno provode. Obično, i bez razlike, pa tako i u ovom slučaju, čitava je istina posve drukčija, jer kao što su neki mudri ljudi rekli, neizbježni su u životu samo njegov svršetak i plaćanje poreza, a osim svemira beskonačna je samo ljudska glupost. Mudrinić bi se vjerojatno složio, a što se tiče Sanadera ili političara koji su vodili Hrvatsku od početka milenija na ovamo, u ovom je trenu potpuno nebitno što oni o tome misle. Njihovo je da polože račune za svoja (ne)djela, tome stvarno ne vidimo ''alternative''.

Dr Slaven Šuba

Član Središnjeg odbora stranke 'Jedino Hrvatska'


{linkr:related;keywords:jedino+hrvatska;limit:5;title:Related+Articles}