Osvrt na knjigu Charlesa R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni /Vojna povijest, 1992.-1994./, s engleskoga preveo Zoran Bošnjak, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., 288 str. (III.dio)


Još je jedan otežavajući čimbenik za muslimanske i hrvatske zapovjednike, prema istraživaču, bila prisutnost mirovnih snaga UN-a i promatrača EZ-a koji su se nerijetko, iako je njihova zadaća trebala biti ponajprije mirotvorna i humanitarna, znali miješati u djelovanje suprotstavljenih snaga, odavati osjetljive podatke o rasporedu, položajima i namjerama protivnika jednoj ili drugoj strani, provocirati sukobe s nižim zapovjednicima kako bi ih poslije mogli optuživati na višoj razini, a dio njih je, štoviše, bio umiješan u najgore kriminalne aktivnosti poput krijumčarenja oružja i droge te prostitucije. Britanske, danske i belgijske mirovne snage na dužnosti u srednjoj Bosni često su bile izložene kritikama zbog nedovoljne obučenosti, opremljenosti i stege, kao i zbog svoje loše osmišljene i ne osobito uspješne misije. Iako su imale ograničene ovlasti, te su snage znale postavljati cestovne zapreke i nadzorne točke, a znale su se uključiti i u započete sukobe, izmjenjujući vatru sa zaraćenim stranama. Iako smatra da su UN-ovi vojnici i europski promatrači marljivo nastojali na prekidu vatre i smanjivanju razine nasilja, autor nije zaboravio spomenuti česte žalbe hrvatskih zapovjednika zbog naklonosti mirovnjaka i promatrača prema muslimanskoj strani, kako zbog prijevoza njezinih vojnika vlastitim vozilima, dostavljanja obavještajnih podataka o HVO-u, dostave oružja i strjeljiva Armiji BiH, tako i zbog diskriminacije hrvatskih ranjenika prigodom prijevoza do bolnica te ishitrenog i nerijetko lažnog optuživanja hrvatskih snaga za sve i svašta što se događalo na terenu.

U poglavlju "Obuka, doktrina, logistika" (str. 97-107) pisac naglašava da su HVO i ABiH kao novouspostavljene vojske bile ozbiljno manjkave kad je u pitanju bila pojedinačna i skupna uvježbanost i specijalistička obuka, a također nisu imale ni dobro razrađenu operativnu doktrinu s kojom bi postrojbe i njihovi vojnici bili jasno upoznati. Nedostajala su im i vojna sredstva i logistički sustavi, a da se i ne govori o već rečenim nedostatcima kada je u pitanju bila stega te lanac zapovijedanja, nadzora i komunikacija, pa je sve to u konačnici sputavalo djelotvornu provedbu ratnih operacija. Izuzetak su, po Shraderu, predstavljale elitne postrojbe za posebne namjene te vojna policija, čiji su pripadnici bili bolje obučeni i opremljeni, uz pokazanu veću stegu i zajedništvo u akcijama. Ipak, obje su strane u ratnim uvjetima s ograničenim uspjehom pokušavale svojim vojnicima osigurati barem elementarnu pojedinačnu borbenu obuku, specijalističke treninge za inženjerce i snajperiste, kao i druge oblike formalne obuke. Ni u zapovjednom kadru nije bilo baš uzorno stanje; bilo je puno priučenih časnika, a i kod većine onih koji su iza sebe imali oficirski staž u JNA (takvih je bilo znatno više u muslimanskim negoli hrvatskim redovima), ili su imali kakvu-takvu obuku za pričuvne časnike i dočasnike bivše vojske, ratna je situacija na terenu, kao i dužnosti i odgovornosti što su ih zapale, često premašivale njihovo znanje i sposobnosti. Suočeni s raspalom ideologiziranom doktrinom bratstva i jedinstva i naoružanog naroda, zaraćene su strane u BiH na ovaj ili onaj način preuzele samo one njezine dijelove koji su bili primjenjivi u datoj političkoj i vojnoj situaciji, a napose se to odnosi na gerilski način ratovanja na širem i užem prostoru radi nanošenja gubitaka i odbacivanja neprijatelja (i to kako kod pokretnih sastavnica veličine brigade, tako i kod lokalnih manjih snaga zaduženih za zaštitu užih područja) te na široko primjenjivanu uporabu nadzornih točaka duž važnih komunikacijskih pravaca, zasjeda te terorističkih i sabotažnih akcija u dubini neprijateljeva teritorija.

Što se pak naoružanja tiče, autor upozorava da je nakon UN-ova embarga na oružje stanje u BiH početkom rata za hrvatske i muslimanske žrtve srpske agresije bilo vrlo teško, s obzirom na to da su Srbi, preuzevši golemu većinu oružja i opreme od JNA i TO, uživajući veliku potporu Srbije i Crne Gore, bili potpuno militarizirani i naoružani do zuba. Hrvati su zahvaljujući potpori Republike Hrvatske ubrzo bili sve solidnije opremljeni, dok su isprva daleko najlošije stajale muslimanske snage. Kao što je već rečeno, prve veće količine oružja hrvatske su i muslimanske snage stekle zapljenom preostalih zaliha iz skladišta JNA i TO, i pritom su uglavnom ravnopravno dijelile plijen, mada su se tu i tamo znale pojaviti zabrinjavajuće i upozoravajuće oružane čarke oko podjele istoga. Usprkos spomenutoj zabrani uvoza oružja, obje su strane dobivale prilične količine oružja, strjeljiva i opreme preko Hrvatske, kako iz njezinih vlastitih izvora, tako i s međunarodnog crnog tržišta.

Pritom Shrader sasvim opravdano pretpostavlja da su Hrvatska i bosansko-hercegovački Hrvati dozvoljavali dotok oružja bosanskim Muslimanima u naivnom uvjerenju da će se ono koristiti samo u borbi protiv zajedničkog bosanskosrpskog neprijatelja, koji je bio izravna prijetnja i samoj Republici Hrvatskoj jer su s teritorija bosanskih Srba ne samo redovito granatirani pogranični hrvatski krajevi već se otamo pružala ključna pomoć okupiranim dijelovima Hrvatske. Upravo te činjenice, kaže istraživač, jasno opovrgavaju optužbe da je Tuđmanova Hrvatska u dogovoru s Miloševićevom Srbijom planirala i provodila "etničko čišćenje" bosanskih Muslimana i podjelu BiH. Štoviše, mnogi su članovi muslimanske vlade u Sarajevu, uključujući i samog Izetbegovića, sklonili članove svojih obitelji u Hrvatsku, pa Shrader pošteno i s dozom cinizma zaključuje: "To što su hrvatska Vlada i HVO to dopuštali teško bi moglo poduprijeti teze o separatizmu, progonima, genocidu, etničkom čišćenju, raskalašenom ubijanju, silovanjima i razaranjima, za što su optuživani vođe HVO-a u srednjoj Bosni." Osim već spomenutih izvora oružja, u knjizi je naglašeno i postojanje trostranog unutarnjeg crnog tržišta naoružanja i civilne robe tijekom rata u BiH, a također i već spomenuto krijumčarenje oružja i opreme od strane mirovnjaka UN-a. Uz to, nezanemarivu količinu potrebnog oružja HVO i ABiH proizvodili su sami, a to se uglavnom odnosilo na strjeljivo, granate i bombe, s time da je nabavka sirovina bila i ostala najčešći problem.

Autor ukazuje na to da su do početka 1993., odnosno do početka muslimansko-hrvatskog rata, Muslimani razriješili dosta svojih početnih logističkih teškoća, a do sredine iste godine u srednjoj su Bosni već imali vidljivu nadmoć nad HVO-om u oružju, strjeljivu i opremi, iako obje strane cijelim njegovim tijekom nisu bile baš najbolje opremljene. Osim goleme nadmoći u ljudstvu, Muslimani su imali znakovitu prednost u tenkovima, protutenkovskim topovima, minobacačima i haubicama, dok su kod ostalih vrsta artiljerije protivnici bili podjednaki. To je i logično, s obzirom da su muslimanske snage još od polovine 1993. držale u okruženju preostale hrvatske prostore u srednjoj Bosni te su oni bili gotovo potpuno odsječeni od mnogo bolje opremljenije Hercegovine, pa ozbiljnijeg vojnog opskrbljivanja Hrvata ondje nije ni bilo. Logistička se situacija produžavanjem sukoba za njih sve više pogoršavala, usprkos visokorizičnim helikopterskim zračnim mostovima, humanitarnim konvojima i pokušajima da se otvore novi, planinski alternativni putevi, tako da je u vrijeme potpisivanja Washingtonskih sporazuma hrvatska Operativna zona Srednja Bosna bila zapravo na isteku zaliha.

"Navještaj građanskog rata u srednjoj Bosni" (str. 108-118) poglavlje je u kojem autor prati porast međusobnog nepovjerenja i incidenata tijekom 1991./92. u srednjoj Bosni, napose nakon pada Jajca u srpske ruke krajem listopada 1992. kada su zaredale međusobne optužbe, što je sve na koncu, krajem te i početkom 1993. godine, dovelo do izbijanja krvavog građanskog rata, odnosno otvorenog muslimanskog napada na hrvatske snage i civile, na što su ove, u granicama svojih mogućnosti, odgovorile aktivnom obranom. Shrader naglašava da je u početku sukoba s napredujućim srpskim snagama HVO nastojao ojačati savezničku koordinaciju s muslimanskim snagama na crtama obrane, pa je tako s hrvatske strane u travnju 1992. od Izetbegovića zatraženo da se osnuje zajednički vojni stožer, a bilo je i drugih pokušaja na lokalnoj razini da se obrambene snage HVO-a i TO-a odnosno nastajuće ABiH međusobno bolje usklade, ali su, tvrdi, takvi pokušaji bili najčešće ignorirani od muslimanskog vodstva, koje je samo svoje snage smatralo legitimnom vojskom u BiH, a s hrvatskima je nevoljko surađivalo samo zbog svoje tadašnje vojne inferiornosti. Bilo je i otvorenog muslimanskog protivljenja ravnopravnoj suradnji, što je u Hrvata dovelo do stvaranja odbojnosti prema zajedništvu te su oni većinom napustili TO i pridružili se HVO-u. Teški incidenti sa smrtnim ishodima na obje strane tijekom listopada 1992., napose u području Busovače, Travnika, Novog Travnika i Viteza, ali i šire (npr. Uskoplja i Prozora), što su doveli do prvih ozbiljnih višednevnih izmjena vatre, dogodili su se u okolnostima velikog priljeva muslimanskih izbjeglica u srednju Bosnu, kada su se dvije strane već mjesecima ogorčeno borile za politički i vojni utjecaj u srednjobosanskim općinama, sporile oko preostalih armijskih zaliha i goriva, te težile k stjecanju nadzora nad ključnim položajima, komunikacijama i postrojenjima.



Iako incidenti između Hrvata i Muslimana što su se zbivali tijekom 1992., promatrani površno, izgledaju kao niz slučajnih i nepovezanih događaja, nastalih zbog spomenutih nastojanja nepovjerljivih saveznika za prevlašću na istom području u uvjetima povećane ratne napetosti, istraživač upozorava da tadašnje postupno gomilanje ljudstva u muslimanskim postrojbama u srednjoj Bosni, uz raspoređivanje snaga ABiH i ubacivanje stranih islamističkih fanatika u ključna sela i gradove, u retrospektivi ukazuje da je u pitanju niz pripremnih akcija za pokretanje opće muslimanske ofenzive usmjerene k etničkom čišćenju srednjobosanske hrvatske zajednice. Shrader pritom pošteno naglašava da, dakako, nije u posjedu nikakvog krunskog dokaznog dokumenta s političkom odlukom ili s planom operacija bosanskomuslimanskih vođa koji bi to nedvojbeno potvrdio, ali je zato kao vojni analitičar - pomnije sagledavši i procijenivši tisuće i tisuće djelića povijesne slike ratnih događaja što su uslijedili od kraja 1992. do početka 1994., te ih potom brižljivo sklopivši u smislen obrazac u potrazi za motivima -siguran da može dati odgovor na ključno pitanje muslimansko-hrvatskog rata u srednjoj Bosni: tko je planirao i započeo tamošnji ratni sukob između dotadašnjih nevoljkih saveznika? Učinila je to ona strana, kaže, koja je imala motiv, sredstva i priliku i koja je razradila strategijski ofenzivni plan te ga pokušala provesti - muslimanska Armija BiH, a ne HVO, što su ga mnogi strani novinari, mirovnjaci, promatrači i političari, uz "nesebičnu pomoć" muslimanske propagande, bez ijednog, makar i posrednog dokaza, optužili kao gotovo isključivog krivca za taj rat. On rekonstruira i strategijske ciljeve muslimanske ofenzive koja je počela u siječnju 1993., da bi se u nekoliko etapa nastavila do potpisivanja Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994. godine:

1) Preuzeti kontrolu nad komunikacijskim pravcima sjever - jug kroz srednjobosanske enklave bosanskih Hrvata, te tako povezati snage ABiH sjeverno od dolina Lašve, Kozice i Lepenice sa snagama na jugu, kako bi Muslimani osigurali komunikacijski pravac prema vanjskom svijetu.

2) Preuzeti kontrolu nad vojnoindustrijskim postrojenjima u srednjoj Bosni (tvornica eksploziva SPS u Vitezu, te tvornice u Travniku i Novom Travniku) i u okolici (tvornice u Bugojnu, Gornjem Vakufu, Prozoru, Jablanici, Konjicu i Hadžićima, uz ostale), kako bi se ABiH naoružala za rat protiv Srba.

3) Opkoliti enklavu bosanskih Hrvata u srednjoj Bosni i podijeliti je na manje dijelove koje će zatim biti lakše pojedinačno likvidirati, te tako očistiti Hrvate iz srednje Bosne i osigurati prostor za smještaj muslimanskih izbjeglica koje su Srbi protjerali iz drugih područja."

Ostvarenje tih ciljeva zasigurno bi bilo pridonijelo učvršćenju od Muslimana uzurpiranih središnjih vlasti u Sarajevu te bi Izetbegoviću dalo bolju pregovaračku poziciju u mirovnim pregovorima koji su već tada bili potpuno izvjesni, a da i ne govorimo o jačanju logističkog položaja muslimanske vojske i snaženju borbenog morala snaga koje su bile gotovo na rubu sloma u vrijeme pada Jajca. Po Shraderu, takav je cjelovit i dalekosežan plan, uz potporu njihova političkog vodstva, mogao biti razrađen samo u Glavnom stožeru ABiH pod vodstvom Sefera Halilovića, uz kasniju detaljnu razradbu u Hadžihasanovićevu stožeru Trećeg korpusa, s obzirom na to da su u muslimanskim redovima upravo oni raspolagali snagama i nužnim znanjem za takvo što. Nemoćna da se ravnopravno nosi s nadmoćnijim Srbima, ABiH bila je još uvijek dovoljno jaka da nasrne na dojučerašnje hrvatske saveznike, pa i nadjača ih u srednjoj Bosni. Autor pritom pretpostavlja da je koncept muslimanske strateške ofenzive u srednjoj Bosni razrađivan još sredinom ljeta i početkom jeseni 1992., da bi konačna odluka bila donesena vjerojatno nakon pada Jajca.

 

Mislav Lukšić


Vezani članci:

Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (I.dio)

Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (II.dio)

OSVRT ILIJE ZOVKA: Istina o Ahmićima i Trusini