Osvrt na knjigu Charlesa R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni /Vojna povijest, 1992.-1994./, s engleskoga preveo Zoran Bošnjak, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., 288 str.

 Ukratko opisavši zemljopisna obilježja i sastav stanovništva Bosne i Hercegovine, napose srednje Bosne s naglaskom na Lašvanskoj dolini, središnjoj točki sukoba Muslimana i Hrvata u razdoblju od 1992. do 1994. g., autor ukazuje na činjenicu da su, uz sam fizički opstanak i političke planove, važni ciljevi obiju strana u tom ratu (kao uostalom i u slučaju većine oružanih sukoba te vrste) bili logističke naravi: zadobivanje nadzora nad vojnoproizvodnim postrojenjima i ključnim prometnim pravcima. Ta su nastojanja, podsjeća Shrader, dobila na značenju uslijed sablažnjive odluke Vijeća sigurnosti UN-a, koje je uspostavilo zabranu izvoza oružja na područje raspale države, prepuštajući time žrtve na milost i nemilost do zuba naoružanom srpskom agresoru. Upravo u namjeri zauzimanja srednjobosanskih strateških vojnih postrojenja autor prepoznaje jedan od osnovnih ciljeva muslimanske ofenzive u srednjoj Bosni 1993., što je uostalom, po svjedočenju međunarodnog posrednika Thorvalda Stoltenberga, priznao i sam Izetbegović u pregovorima s hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, napose kada je u pitanju bila viteška tvornica eksploziva.

Osim toga, upozorava da su Hrvati u Lašvanskoj dolini bili u muslimanskom okruženju, u čijim su rukama uglavnom bile okolne uzvisine, pa smatra da su pojedine hrvatske napadačke akcije bile motivirane upravo pokušajem ovladavanja ključnim visovima radi onemogućavanja Muslimana da i dalje vrše pritisak na dolinu, te su Shraderu stoga u potpunosti razumljive. Što se komunikacijskih pravaca tiče, i Armija BiH i Hrvatsko vijeće obrane u srednjoj su Bosni životno ovisile o smjerovima koji tamo vode s jadranske obale, kako radi dopreme vojne opreme, tako i radi opskrbe vojnika i civila. Stoga je razumljiva važnost Lašvanske doline u tom ratu, jer ona leži na stjecištu i sjecištu većine važnih puteva od obale i Hercegovine k bosanskoj unutrašnjosti. S obzirom na to da su glavni tamošnji pravci ili njihovi dijelovi često bili pod vatrenim ili fizičkim nadzorom protivnika, obje su strane bile prisiljene probijati alternativne ratne puteve, s time da je hrvatska strana, koja je dospjela u okruženje nadmoćnijeg neprijatelja, puno više ovisila o tim pravcima, ponajviše o onima prema Hercegovini (sjetimo se samo "Ceste nade" ili "Puta spasa").

Drugo poglavlje pod naslovom "Ustroj sučeljenih snaga" (str. 49-73), u kojem daje osnovne podatke o osnutku, ustroju i djelovanju HVO-a i ABiH, autor počinje konstatacijom da su rat u srednjoj Bosni vodile dvije novoosnovane narodne vojske bez odgovarajućeg iskustva, uvježbanosti i obuke, bez solidne organizacije, djelotvorna zapovjedništva, nadzora i komunikacije, te bez utemeljene doktrine i odgovarajuće logistike. Bile su to uglavnom pješačke snage sa slabom potporom u topništvu, protuzračnoj obrani, inženjeriji i vezi, da i ne govorimo o zračnoj potpori, a prijevozne i medicinske službe bile su pak stjecajem teških okolnosti na niskoj razini. Provevši analizu rijetkih, često i kontradiktornih dostupnih izvora, Shrader je zaključio da su muslimanske snage u tijeku sukoba brojem daleko nadmašivale hrvatske snage, i to u omjeru najmanje 3:1, a veoma često - zavisno od područja djelovanja - i daleko većem, što ne čudi jer su ondje ratovali Muslimani kao najbrojniji narod protiv Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda u BiH. Pa iako je HVO na pojedinim ključnim područjima sukobljavanja koliko-toliko uspijevao držati nešto manjim taj golemi nerazmjer snaga, tijekom cijelog je tog tragičnog razdoblja u srednjoj Bosni Treći korpus ABiH uz pomoć pridruženih snaga u svojoj agresiji imao potpunu nadmoć u ljudstvu; štoviše, nerazmjer se stalno povećavao, s obzirom na to da su muslimanske izbjeglice pobjegle pred tada nadmoćnim Srbima namjerno koncentrirane upravo u srednjoj Bosni da bi tako jačale ionako brojnije muslimanske snage, dok se hrvatski redovi, sve oslabljeniji ratnim gubitcima, nakon jednom proglašene opće mobilizacije u lipnju 1993. nisu imali odakle obnavljati. Zanimljivo je da istraživač upozorava na nepouzdanost pojedinih izvora koji govore o nelogično niskoj brojnosti Izetbegovićeve vojske, u čemu on prepoznaje sarajevsku promidžbu usmjerenu na održavanje i učvršćenje već spominjanog iskrivljenog mita o ekskluzivnoj žrtvi na tim prostorima.

Govoreći o ustroju prvih naoružanih snaga bosansko-hercegovačkih Hrvata 1991., Shrader podsjeća da je motivacija za to vojno organiziranje bilo iskustvo srpske agresije na Republiku Hrvatsku, kao i očito izbjegavanje pretežito muslimanskog vodstva u Sarajevu da se suoči s ratnom opasnošću. Poznata je Izetbegovićeva fraza kako "to nije naš rat", njegovo ufanje u "dobre namjere JNA", a postoje i osnovane sumnje da je u to doba surađivao sa Srbima; štoviše, za druženje sa srpskim agentima, kaže autor, optužio ga je nitko drugi nego Sefer Halilović, svojedobni načelnik Glavnog stožera ABiH. Nepovjerenje među Hrvatima i ostalim nemuslimanima izazivale su i Izetbegovićeve zamisli o "temeljnom narodu", kao i promicanje islamizma kao jednog od stupova nove države, što se zapažalo u bosanskomuslimanskom vodstvu. Ključni događaj u obrambenom samoorganiziranju Hrvata predstavlja srpsko uništenje 13 hrvatskih sela u općini Trebinje, uključujući i Ravno u listopadu 1991., a što je prošlo bez odgovora vlasti u Sarajevu.

Upravo je nedjelovanje središnje vlasti jedan od ključnih razloga uspostave civilnoga krila HVO-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koje je službeno uspostavljeno u travnju 1992. kao najviša izvršna i upravna vlast na hrvatskim područjima, i to kako bi koordiniralo djelovanje već postojećih hrvatskih vojnih snaga. Te su snage isprva okupljene oko kriznih štabova (kasnije općinskih komandi HVO-a) što su nastajali iz hrvatskih političkih organizacija, ponaprije HDZ-a, uz važnu ulogu skupina dragovoljaca i tzv. seoskih straža, u kojima nisu bili zastupljeni samo Hrvati i koje formalno nisu bile dio HVO-a, ali su mnogi pojedinci iz njih kasnije, osobito nakon masovnog muslimanskog napada, regrutirani u njegove brigade. U svibnju je uslijedilo i osnivanje Odjela za obranu HVO-a, čime je službeno uspostavljeno i njegovo vojno krilo, iako se ustroj već ranije nazirao budući da je već postojao Glavni stožer te glavne logističke baze i zapovjedništva. Ta je nastajuća organizacijska struktura HVO-a, zapaža analitičar, u priličnoj mjeri i na regionalnoj i na lokalnoj razini isprva slijedila obrazac bivše Teritorijalne obrane JNA, dok se u njegovu konačnom ustroju obrambena djelatnost protiv srpske agresije dijelila u četiri operativne zone, a to su: I. Sjeverozapadna Hercegovina, II. Jugoistočna Hercegovina, III. Srednja Bosna i IV. Posavina, između kojih je u cijelom tijeku rata, stjecajem okolnosti na terenu, postojala prilično slaba koordinacija.

U OZ Srednja Bosna, koja je imala sjedište u Vitezu na čelu sa zapovjednikom pukovnikom Blaškićem, u konačnoj organizaciji ljeti 1992. postojala su tri niža teritorijalna zapovjedništva, operativne grupe, sa sjedištem u Vitezu, Kiseljaku i Žepču, unutar kojih se teritorijalno ustrojavaju brigade (podijeljene u bojne), njih ukupno 13, od kojih je do ljeta 1993. opstalo samo 9, a ni one zbog nedostatka ljudstva pretežito nisu imale predviđeni puni planski sastav. U pokušaju nadoknade slabe popune ljudstvom, vlasti Herceg-Bosne na prijelazu 1992./93. osnivaju Civilnu zaštitu kao potporu regularnim snagama HVO-a sa zadaćom unutarnje zaštite hrvatskih područja te ključnih postrojenja i ustanova, ali je izbijanje muslimansko-hrvatskog sukoba zaustavilo njenu organizaciju. Za razliku od Hrvata, koji su u težnjama bosanskih Srba prepoznali stvarnu prijetnju svojoj opstojnosti i osnovali HVO s ne baš zanemarivim muslimanskim čimbenikom u svojim redovima u početku, Shrader naglašava da su bosanski Muslimani zbog političkog lutanja svoga vodstva kasnili u stvaranju vlastitih obrambenih snaga, i premda su imali mnogo šire izvore za popunu ljudstvom negoli ostala dva naroda, na početku su bili slabije naoružani i vođeni, pa stoga i mnogo nedjelotvorniji kao vojna sila. Ne treba smetnuti s uma da je velikosrpska JNA još početkom 1991. naredila raspuštanje svih jedinica Teritorijalne obrane u BiH, a da su Izetbegović i njegove vlasti to prihvatile, dopustivši da JNA razoruža TO i potom to oružje podijeli bosanskim Srbima.

Srećom, mnogi Hrvati i Muslimani nisu prihvatili takvu odluku te su uspjeli sačuvati strukturu TO s ponešto oružja i opreme pa su se zajedno organizirali. Međutim, kad su vlasti u Sarajevu počele isticati svoj islamski karakter i favorizirati Muslimane, mnogi su hrvatski pripadnici TO BiH prešli u HVO, a neki su i izbačeni. Službeno vojno organiziranje bosanskih Muslimana počinje nakon proglašenja nezavisnosti BiH u ožujku 1992., kada Srbi započinju svoju agresiju, a sarajevske vlasti napokon shvaćaju da je rat neizbježan pa proglašavaju mobilizaciju i krajem svibnja osnivaju ABiH na temeljima TO i raznih postojećih samoorganiziranih muslimanskih paramilitarnih skupina. Od njih je daleko najvažnija i najbrojnija bila Halilovićeva "Patriotska liga", koja se počinje ustrojavati krajem 1991. u suradnji sa Izetbegovićevom SDA, a ne treba zaboraviti ni nekoliko tisuća fanatiziranih muslimanskih boraca uskoro pristiglih iz inozemstva te pojedine postrojbe muslimanskoga MUP-a koje su također završile na bojišnici. Do kolovoza 1992. ABiH narasla je na oko 170 tisuća ljudi, uglavnom Muslimana, raspoređenih u 28 brigada, 16 samostalnih bojni, jednu oklopnu bojnu, dvije artiljerijske divizije i još 138 drugih postrojbi. Sustav TO u to je doba zamijenjen sustavom pet korpusnih zona ABiH, tako da je Sarajevo došlo pod I. korpus, Doboj i Tuzla pod II., Zenica i Banja Luka pod III., Mostar pod IV., Bihać pod V. korpus, a u drugoj polovini 1993. osnovana su još dva dodatna korpusa: VI. sa sjedištem u Konjicu te VII. sa sjedištem u Travniku. Autor upozorava da su korpusi ABiH svojim ustrojem i funkcijama odgovarali operativnim zonama HVO-a, s time da su korpusi imali znatno više ljudstva i šira područja odgovornosti.

Tako je III. korpus ABiH, sa stožerom u Zenici na čelu s Enverom Hadžihasanovićem, imao oko 80 tisuća vojnika, za razliku od OZ Srednja Bosna koja je imala oko 18 tisuća ljudi, a pritom je proglašena zona odgovornosti toga muslimanskog korpusa zahvaćala i područje tada još savezničke hrvatske operativne zone, što je moglo ukazivati na namjere bosanskih Muslimana u bliskoj budućnosti. Unutar korpusnih zona uspostavljene su, kao i kod HVO-a, operativne grupe ABiH sa zadaćom okupljanja pojedinih brigada i ostalih postrojbi te provedbe operacija, zapovijedi i nadzora tijekom borbi, pa je III. korpus, što je djelovao na području srednje Bosne, od ožujka 1993. imao četiri takve operativne grupe. Na početku poglavlja "Zapovjedništvo, nadzor i komunikacije" (str. 74-96) autor kao stručnjak za vojna pitanja upozorava da se mora imati na umu da ni HVO ni ABiH tijekom sukoba 1992.-1994. nisu uspjeli uspostaviti potpuno djelotvoran sustav zapovijedanja, nadzora i komunikacija, što je teško postići čak i u dobro uvježbanim i visokostegovnim vojskama s dobrim komunikacijskim kanalima, a pritom je ključni problem bila nazočnost ekstremističkih i kriminalnih elemenata, stranih plaćenika, te snaga za posebne operacije koje nisu bile podređene uobičajenom zapovjednom lancu.

Osim toga, bile su to nove vojnoorganizacijske strukture koje su nastajale i djelovale u uvjetima agresije i porasta kriminaliteta, bez odgovarajućih komunikacija i potrebne stege, u kojih je bio vrlo snažan dragovoljački čimbenik te utjecaj lokalnih političkih struktura na vojne zapovjedne strukture, a ne treba smetnuti s uma ni nazočnost stranih mirovnih snaga i promatrača koji su često djelovali u skladu s politikom zemalja iz kojih su dolazili (napose se to odnosi na britanske "unproforce" na čelu s potpukovnikom i obavještajcem Robertom Stewartom u Lašvanskoj dolini). U vrijeme kad je u siječnju 1993. izbio muslimansko-hrvatski rat u srednjoj Bosni, obje su vojske bile još u formativnoj fazi, bez dovoljno vremena za prihvaćanje odgovarajućih standarda i pravila. Uz to, kaže Shrader, hijerarhija zapovjednog lanca nije imala potrebnu čvrstinu jer su obje vojske u velikoj mjeri bile sastavljene od "privremenih vojnika civila", često od susjeda, poznanika, prijatelja i rođaka, koji su nerijetko služili u postrojbama u kojima su htjeli na svom lokalnom području, pa je disciplina bila na niskoj, negdje i paramilitarnoj razini. Izostanak doktrine ratovanja i jasnih političkih odrednica s viših razina, uz već spomenuti snažan utjecaj lokalnih političkih moćnika, također nisu dopustili jačanje sustava zapovijedanja i nadzora kod obiju sukobljenih strana, pa je znalo doći i do pobuna i odbijanja naređenja više zapovjedne razine ili djelovanja bez zapovijedi. I dok je kod HVO-a ipak postojao znatan stupanj jedinstva i povezanosti, vrhovi ABiH bili su podijeljeni oko temeljnih pitanja obrambene politike, ustroja i ciljeva, što najbolje oslikava sukob (stvaran ili hinjen) Izetbegovićeve i Halilovićeve struje na samom početku rata oko toga treba li se BiH uopće braniti od srpske agresije, zbog čega je, uostalom, ovaj potonji svoga vođu i njegove ljude smatrao izdajnicima.

Kad je u pitanju srednja Bosna, za zapovjednika tamošnje operativne zone HVO-a najznačajniji izazov provedbi djelotvornog sustava zapovijedanja i nadzora bila je nazočnost vojne policije i postrojbi za posebne namjene (poput npr. "Vitezova") na području njegove odgovornosti, jer su one bile pod nadzorom vlasti na nacionalnoj razini i nisu odgovarale lokalnom zapovjednom lancu. Iako su sastavni dijelovi tih snaga bili pod njegovim operativnim nadzorom, u administrativnom i vojnosudbenim pitanjima, tvrdi Shrader, bile su pod izravnim zapovjedništvom Odjela za obranu HVO-a u Mostaru, tako da nije mogao pozvati na odgovornost njihove zapovjednike (što se, na žalost, osobito odrazilo na primjeru optužbi po zapovjednom lancu za ratne zločine u Blaškićevom slučaju), a i prigodom izdavanja zapovijedi tim postrojbama često se trebalo ranije usuglašavati s istima. Sa sličnim su se, ako ne i većim teškoćama susretali i zapovjednici HVO-a na nižim razinama. Osim toga, istraživač ukazuje na nezanemarivu ulogu različitih paramilitarnih snaga, od kojih neke nisu prelazile razinu lokalnih privatnih vojski i naoružanih kriminalnih bandi, dok su druge, poput Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), vojnoga krila Hrvatske stranke prava čije glavno područje djelovanja bijaše Hercegovina, bile prilično brojne i dobro organizirane, toliko da su postale pravi politički problem. To je vjerojatno uzrok hladnokrvnog ubojstva njihova zapovjednika Blaža Kraljevića i pratnje u kolovozu 1992., zločina koji je jako zahladio odnose HVO-a i HOS-a, a ubrzo doveo i do njihova razoružavanja i većim dijelom uklapanja u HVO.

Na području Lašvanske doline važna je bila i uloga viteške izviđačke i sabotažne skupine "Alfe", oružane skupine "Tvrtko II." i još nekih. Shrader se ovdje osvrnuo i na navodnu intervenciju Hrvatske vojske u srednjoj Bosni - pitanje koje je u tijeku muslimansko-hrvatskog rata postalo od prvorazredne političke, pa i pravne važnosti na međunarodnoj razini, a koje je potencirala sarajevska propaganda potpomognuta dijelom mirovnih snaga i promatrača na terenu. Iako autor ne niječe sasvim prirodnu i moralno više nego opravdanu logističku potporu iz Hrvatske i Hercegovine tamošnjim hrvatskim snagama, na osnovi raspoloživih "dokaza" (u stilu: "nemoguće je da je HVO sposoban istodobno uspješno voditi borbe protiv srpskih i muslimanskih snaga") i "svjedočenja" (u stilu: "u stožeru HVO-a u Novom Travniku viđen je sumnjivi mladi bojnik koji je navodno hrvatski časnik") zaključuje da su oni poprilično smiješni te da takvo što nikad nije dokazano i potvrđeno.

Kad su u pitanju paramilitarne snage, još je gore stanje bilo kod muslimanskih snaga. Uz ABiH, koja je i sama unutar sebe imala velike probleme sa zapovjednim lancem, organizacijom i stegom (što je nabolje ilustrirala zloglasna "elitna" Sedma muslimanska motorizirana brigada sastavljena uglavnom od bosanskih i nešto uvezenih muslimana odanih islamskom fundamentalizmu, koja je samo formalno bila dijelom ABiH), bile su tu, uz brojne privatne vojske i kriminalne bande u tradiciji balkanskih pljaškaša, još i razne ekstremističke skupine poput dijelova "Patriotske lige" (preostalih izvan ABiH), "Muslimanskih oružanih snaga" (sastavljene uglavnom od bivših pripadnika HOS-a), "Zelenih beretki", "Sosne" i drugih. Poseban su problem zapovjedniku III. korpusa ABiH, po autoru, bili i uvozni fundamentalistički mudžahedini, možda i do 4 tisuće njih, koji u provođenju vlastitog ekstremističkog terora nad Hrvatima, iako su po svemu sudeći došli privučeni njezinim pozivom i u njenom aranžmanu, nisu previše marili za interese muslimanske vlade u Sarajevu i njezinih oružanih snaga. Pri njihovu upućivanju u Bosnu i Hercegovinu, upozorava Shrader, uz ulogu raznih muslimanskih zemalja ne treba isključiti ni onu Al-Qaide.

 

Mislav Lukšić

 

Vezani članci:

Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (I.dio)

 

Share
0