Osvrt na knjigu Charlesa R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni /Vojna povijest, 1992.-1994./, s engleskoga preveo Zoran Bošnjak, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., 288 str.

Godine 2004., u izdanju Golden marketinga - Tehničke knjige, objavljeno je djelo uglednog američkog vojnog povjesničara dr. sc. Charlesa Reginalda Shradera naslovljeno Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni /Vojna povijest, 1992.-1994./ na ukupno 288 stranica, a u prijevodu Zorana Bošnjaka. Knjiga je u izvorniku objavljena na engleskom jeziku g. 2003. pod naslovom The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia /A Military History, 1992-1994/ (Texas A&M University Press /College Station/) na 223 stranice kao 23. svezak serije Eastern European Studies pod uredništvom Stjepana G. Meštrovića, koji joj je sastavio proslov (str. 15-18) naglašavajući da ona predstavlja iznimno detaljnu i dobro dokumentiranu analizu važnih povijesnih događaja nastalu nakon autorova solidnog istraživanja prvorazrednih i drugorazrednih pisanih vrela, ali i proučavanja i razgovora na samom terenu srednje Bosne, vodeći se pritom metodologijom ozbiljnog vojnog povjesničara. Hrvatskom je prijevodu pridodan i poseban predgovor (str. 9-13) što ga je sastavio Vitomir Miles Raguž, kao i prilozi o borbenom rasporedu protivnika i korištenom oružju u srednjoj Bosni (str. 247­254), ilustracije (str. 256-262), kratice (str. 271) i kazalo (str. 273-287).



Kao što je sam Shrader istaknuo u predgovoru i uvodu (str. 19-27), povod za nastanak ove studije muslimansko-hrvatskog građanskog rata u srednjoj Bosni (1992.-1994.) jest njegova osobna spoznaja, dok je bio svjedokom stručnjakom u slučaju Darija Kordića, da se taj dramatičan i tragičan sukob kroz optužnice i presude "Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije" pod pokroviteljstvom UN-a u nizozemskom gradu Den Haagu uglavnom pojednostavljeno i iskrivljeno prikazuje međunarodnoj javnosti te često ocjenjuje na temelju neistina, krivotvorina, predrasuda i glasina, na način da se tamošnji Muslimani najčešće prikazuju kao isključive žrtve "hrvatske agresije". Plod njegove znanstvene savjesti i pokušaja da povijesnim činjenicama pristupi bez takvih predrasuda, a u želji da ispravi neutemeljene ocjene tih zbivanja, jest - kako sam naglašava - slika koja se uvelike razlikuje od spomenutog, široko prihvaćenog propagandnog mita bosanskih Muslimana o sebi samima kao žrtvama "neizazvane i zločinačke agresije" njihovih bivših hrvatskih saveznika. Lukavo fabriciran po načelu "Drž'te lopova!", taj je mit bosanskih Muslimana - uz istodobno umanjivanje, pa i zanemarivanje njihovih vlastitih zločina - doveo hrvatsku politiku u veoma neugodan međunarodni položaj, čije se posljedice osjećaju i dandanas.

Izetbegovićeva je propagandna mašinerija pritom bila naširoko poduprta od moćnih zapadnih medija i vlada (koje su, smatram, svoju nečistu savjest uslijed promašene politike prema muslimanskom Bliskom istoku - napose zbog skandalozne potpore polustoljetnoj zločinačkoj i okupatorskoj politici Izraela prema palestinskim Arapima - pokušale amortizirati tobožnjom zaštitom bosanskih Muslimana, a kasnije i kosovskih Albanaca). Međunarodnim lobiranjem neprijepornim statusom žrtve, poplavom medijsko-publicističkih napisa, sveobiljem svakovrsnih svjedočanstava te na koncu ispolitiziranim sudskim odlukama u Haagu, ključne su činjenice muslimansko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni, kaže Shrader, temeljito iskrivljene, kako iz ideološko-političkih interesa nekih država, tajnih službi i organizacija, tako i iz osobnih i grupnih interesa pojedinih političara, novinara, lobista, međunarodnih birokrata, službenih promatrača sukoba te stvarnih i lažnih svjedoka. Pritom je rijetko koji od tih čimbenika u svojoj subjektivnosti bio ili jest voljan i sposoban za nepristranu raščlambu zbiljskih događanja izvan granica zadanog mita o tobožnjoj agresiji bosanskih Hrvata potpomognutih snagama predsjednika Tuđmana na bosanske Muslimane, a s namjerom "etničkoga čišćenja" srednje Bosne i Hercegovine te njihova pripajanja Republici Hrvatskoj. I premda su oni koji podupiru i promiču takve prosudbe veoma glasni i medijski dobro zastupljeni, uvjerljivi i utemeljeni dokazi za tako dalekosežne optužbe na hrvatski račun, zaključuje pomalo cinično autor, još se nisu podastrli. Pritom se pita kako je moguće da je tolik broj stranih - za prepostaviti je - inteligentnih, iskusnih i nepristranih promatrača i komentatora tako spremno i zdušno prihvatio propagandne konstrukcije očito klimava temelja jedne od suprotstavljenih strana, napuštajući urođeni skepticizam i kritičko razmišljanje te se u svojem promišljanju i izvješćivanju o uzrocima, tijeku i posljedicama toga sukoba umjesto toga oslanjao na glasine, promidžbu i nagađanja.

Kao što se vidi iz bilježaka, navedenih izvora i odabrane bibliografije (str. 263-269), istraživač se prigodom izradbe svoje studije ponajprije koristio svjedočenjima i spisima proizašlim iz djelatnosti tužiteljstva i obrane na suđenjima visokim vojnim i političkim dužnosnicima bosanskih Hrvata Tihomiru Blaškiću, Dariju Kordiću, Mariju Čerkezu i drugima u razdoblju 1998.-2001. pred ustanovom što je službeno nazivaju The International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY). Pritom je imao potrebu naglasiti da je bio veoma oprezan u korištenju pojedinih dokumenata jer je istraživanjem došao do zaključka da su mnogi korišteni spisi na tom sudištu - napose pojedina izvješća službenih promatrača Europske zajednice, britanskih jedinica UNPROFOR-a te dokumenti prispjeli putem obavještajne službe bosanskih Muslimana - nerijetko puni predrasuda prema bosanskim Hrvatima i njihovim postrojbama pa ih objektivni istraživač ne može smatrati potpuno vjerodostojnima. Također vjeruje da je na suđenju došlo i do selektivne manipulacije dokumentima kako bi se postigli politički ciljevi u korist Muslimana, a na štetu Hrvata, što se napose može spoznati - naglašava Shrader - iz očite tendencije tužiteljstva da hrvatsku vojnu djelatnost u srednjoj Bosni tendencioznim odabirom dokumenata prikaže u što nepovoljnijem svjetlu u odnosu na onu bosanskih Muslimana. To se napose može zaključiti iz činjenice da se na suđenjima u golemom nerazmjeru pojavilo više dokumenata Hrvatskoga vijeća obrane (u pravilu suvremenih ratnim zbivanjima i prilično vjerodostojnih) u odnosu na vojne dokumente bosanskomuslimanske vojske pretenciozno nazvane Armija BiH, ostavljajući tako popriličnu tamu glede spoznaja njenih planova i postupaka kao jedne od dviju ondje sukobljenih strana. Osobito je s tim u vezi važno naglasiti da su, osim iz Bosne i Hercegovine, dokumenti HVO-a dobrim dijelom u Haag pristigli i iz Zagreba u sklopu famozne "suradnje" (čitaj, pokoravanja) vlasti Republike Hrvatske sa spomenutim sudom.

Shrader se, naglašavajući svoju skepsu, koristio i s više angloameričkih stručnih i publicističkih izdanja koja se bave strateškim i vojnim istraživanjima, te ratom i ratnim zločinima počinjenim 90-ih godina XX. stoljeća u Bosni i Hercegovini, kao i mnogobrojnim medijskim izvješćima te memoarima visokih oficira bosanskomuslimanske armije. Da bi shvatio povijesnu dimenziju sukoba, autor je koristio i pojedina povijesna djela o bivšoj Jugoslaviji objavljena na engleskom jeziku. Pritom je - kao uostalom i golema većina zapadnjačkih istraživača i stručnjaka - ipak pokazao stanovitu dozu površnosti kada je u pitanju poznavanje ovdašnjih ranijih povijesnih procesa i događaja, tako često prisutnu u tim krugovima zbog nepoznavanja izvora i literature na hrvatskom i susjednim mu jezicima, što se najbolje vidi iz pojedinih činjeničnih pogrješaka u uvodnome dijelu ("Operativno okruženje", str. 29-48), koje ipak, treba reći, presudno ne umanjuju autorovu kompetentnost kao vojnopovijesnog analitičara. U njemu je-donoseći uvodno kratak povijesni presjek područja bivše Jugoslavije - pokušao proniknuti u povijesni kontekst muslimansko-hrvatskog sukoba u Bosni, zaključujući da uzroke toga rata, kao uostalom i sveprisutnih etničko-kulturnih, vjersko-ideoloških i ekonomskih razlika među bosanskohercegovačkim narodima, treba tražiti u povijesnom razvitku toga prostora i neposrednog okruženja, odnosno u stoljetnim unutarnjim političkim, religioznim i civilizacijskim podjelama i netrpeljivostima između tamošnjih zajednica, koje su samo pojačane krvavim raspadom bivše SFRJ. Pritom upozorava na nemušte pokušaje tzv. međunarodne zajednice, tj. UN-a, SAD-a i Europske zajednice, da raznim mirovnim planovima zaustave rat, ali i spriječe neminovni raspad BiH, ukazujući na redovito zanemarenu činjenicu da su jedino bosanski i hercegovački Hrvati, zajedno s vodstvom RH, prihvaćali sve te mirovne prijedloge.

Shrader smatra da je savezništvo Muslimana s Hrvatima na početku rata u BiH bilo uvjetovano time što je Izetbegovićevim vlastima u Sarajevu - s obzirom na to da su zbog krive procjene stanja bile vojno potpuno nespremne za takav razvoj događaja - isprva odgovaralo takvo zajedništvo protiv istoga neprijatelja sa samoorganiziranim, donekle naoružanim i za srpsku agresiju spremnim Hrvatima, ali da su s vremenom, prema kraju 1992., jačale radikalne fundamentalističke tendencije u muslimanskim redovima (pojačane inozemnim mudžahedinskim čimbenikom), što bijahu sve frustriraniji vojnim porazima u sukobu sa Srbima, ali istodobno i sve jači zbog priljeva mnogih muslimanskih izbjeglica i oružja preko hrvatskih prostora, te tako sve skloniji planu otvorenog napada na dotadašnje hrvatske saveznike, zasigurno manje opasnog i manje snažnog protivnika od Srba. To se dade uočiti upravo raščlambom tadašnjih zbivanja u srednjoj Bosni, koju je Shrader - iako se muslimansko-hrvatski rat vodio na širim bosanskim i hercegovačkim prostorima - zbog njena ključnog značenja u tom sukobu uzeo kao užu temu svoga opsežnog istraživanja.

 

Mislav Lukšić

 

Vezani članci:

OSVRT ILIJE ZOVKA: Istina o Ahmićima i Trusini