Čovjek ne treba biti posebno pametan, niti se baviti crnom magijom i gledanjem u karte, pa da shvati kako živimo upravo u onim tisuću puta opjevanim "posljednjim vremenima", a hoće li ta vremena trajati još deset, pedeset ili stotinu godina - manje je bitno. Ono što je zaista puno važnije od igranja "prognozera Sudnjeg dana", jest shvatiti svu dramatičnost i presudnost stoljeća u kojem živimo te razmisliti dobro o sebi i tijeku svog života u trenutnoj vremenskoj konstelaciji.

Situacija je danas za gotovo cjelokupno svjetsko stanovništvo, sve samo ne izgledna i optimistična. Pustimo na stranu duhovno i emotivno, jer te stvari variraju od čovjeka do čovjeka, a koliko god to pojedini "filozofski neoromantičari bez pokrića" negirali - činjenica je da postoje dobri i loši ljudi. Ostavimo dakle lošima njihovu "papirnatu sreću" i trivijalni mediokritetski hedonizam; za njih je to smisao i cilj života i tu se ne može ništa promijeniti. Krenimo radije od onoga što je svim ljudima zajedničko, a to su primarne čovjekove potrebe.

Još u nižim razredima osnovne škole, učili smo o tome kako svi ljudi imaju nešto zajedničko, tj. primarne ljudske potrebe. Bez obzira da li je netko dobar ili zao, crn ili bijel, katolik ili budist ,činjenica je da svi ljudi moraju jesti i piti te imati mjesto stanovanja i odgovarajuću odjeću, koja se mijenja zavisno o meridijanima s kojih dolaze. Ako se te potrebe nazivaju primarnima, logično bi dakle bilo razmišljati da u jednom normalnom i čovjeka dostojnom društvenom uređenju, riješavanje tih elementarnih potreba treba biti najviši prioritet i obveza onih koji to društvo vode i održavaju, a to su trenutno ljudi koje nazivamo - političarima. Koji je rezultat globalne svjetske političke hijerarhije po pitanju čovjekovih nasušnih egzistencijalnih potreba?

Neka meritorne statistike kažu nešto više o tome:

- U svijetu godišnje godišnje od gladi umire više od 5 milijuna djece i oko 4 milijuna odraslih osoba; kršćanskom terminologijom rečeno - 9 milijuna naših bližnjih, naše braće i sestara...

- Više od milijarde ljudi na svijetu trebutno gladuje, a još dvije milijarde nemaju do kraja ispunjene gore nabrojene osnovne egzistencijalne potrebe, pa možemo reći da pola svjetskog stanovništva živi životom nedostojnim čovjeka

- Uslijed komplikacija uzrokovanih gore navedenim problemima, u svijetu godišnje umire i 350.000 trudnica, a s njima i njihova nesuđena djeca, koji su od Boga dobili sve potrebne parametre za normalan ljudski život, ali je politička elita upalila "crveno svijetlo" novim rađanjima.

Ne mogu i ne želim dalje nabrajati, jer mi se plače u mojoj nemoći da išta kardinalnije po tom pitanju promijenim. Mislim da su već ove tri činjenice dovoljne da u velikoj većini ljudi izazovu tugu i žaljenje, koje bi međutim vrlo brzo trebao smijeniti revolt, otpor i na kraju balade - akcija i interakcija kao pokušaj ispravljanja očite nepravde. Neki će reći da je kasno za bilo kakvu akciju, a pogotovo organiziranu akciju koja bi dala značajnije rezultate ; takvima nedvosmisleno preporučam da legnu pod neko dobro razgranato drvo i čekaju "smak svijeta", kao u onom vicu o crnogorskom stoičaru. Za ovakve stvari, naime nikada nije kasno, jer u ovih dvadesetak minuta, koliko sam dosada potrošio na pisanje ovog osvrta, negdje u Africi je od gladi već umrlo petnaestoro male djece.

Afrika i brojke koje su naznačene u gornjem dijelu osvrta, samo su najočitiji primjer apsolutnog uspjeha sotonskog plana zvanog "liberalni kapitalizam", u kojem se navodno svima daju "jednake šanse", a zanemaruje činjenica da svi ljudi na svijetu ne startaju sa "jednakih pozicija", što na najbrutalniji način možemo iščitati iz ovog afričkog primjera. Ne radi se, dakle ovdje više o suprostavljenim sociološkim teorijama, niti o traženju nekakvog "modela za smanjenje globalne ekonomske krize do 2020. godine", jer afrička djeca nisu u nikakvoj ekonomskoj krizi - ona umiru od gladi...

Stoga bi, prije svih budućih maratonskih parlamentarnih sjednica i debata o poreznoj politici, napokon netko od ozbiljnih i relevantnih političara trebao na dnevni red postaviti pitanje "morala i obraza" suvremene politike. Vratimo ljudima osnovno ljudsko dostojanstvo - svi moraju imati pravo na hranu i vodu. Svi, bez iznimke! Kada svjetska politika jednom riješi taj problem, onda se može prijeći na njihovu budalastu i apsurdnu poreznu politiku, carine i ostale birokratske forme. U trenutcima kad mala afrička djeca svakodnevno i u velikim bolovima umiru od gladi i žeđi, svi ostali svjetski problemi mogu i moraju postati sekundarni i tercijalni.

Znam da ni izbliza nisam jedini koji ovako misli i osjeća; znam da postoje brojne humanitarne organizacije koje se spomenutim problemima bave i tisuće volontera širom svijeta koji svakodnevno pomažu Africi i ostalim dijelovima svijeta u kojima vladaju glad, siromaštvo, bolest i umiranje. Sve to znam... Ali znam i vidim da je to nedovoljno i premalo, jer rezultati i gornje brojke govore sami za sebe. Riješenje ovog problema se ne smije promišljati na način na koji se kontemplira o problemu nezaposlenosti, prezaduženosti ili profesionalnoj dezorijentiranosti. Nitko još nije umro od dugova na banci (osim onih koji su radi slabog srca doživjeli infarkt ili počinili samoubojstvo, a oni su zasigurno u velikoj manjini), ali od nedostatka hrana i vode se, kao što vidite - umire u "minutnom taktu".

Sebe osobno smatram za čovjeka koji je kroz svoj život dosta napravio na humanitarnom i altruističkom planu. Ne potvrditi to predstavljalo bi zaista lažnu skromnost, jer sam se godinama aktivno borio i još uvijek se borim za ljude koji nemaju snage, sredstava ili motivacije da se bore sami za sebe. Po vokaciji sam uvijek bio buntovnik protiv nepravde i laži koja proizlazi iz "Novog svjetskog poretka", a Bog mi je dao i priliku da na tom polju nešto napravim te upoznam na stotine izvanrednih i hrabrih ljudi, koji su imali i imaju slične vizije, puteve, ideje i planove. Smatram se dakle pozvanim govoriti o ovome i ne bojim se nikakvih kritika takozvanih "financijskih eksperata" i "socijalnih dušebrižnika" na globalnoj razini. Njihova dijela i rezultati su rekli dovoljno o njima, a svijetlija budućnost koja zasigurno dolazi će ih progutati kao i sve ostale  "lažne proroke" i "bolesne totalitarne ideologe" koji već stoljećima zaboravljaju da je čovjekov duh neuništiv i neustrašiv.

Svima koji se u ovim mojim redovima pronalaze, pozivam na dobru staru "borbu protiv vjetrenjača", jer je povijest, od Platona do Gandhija pokazala da je takva borba jedina ispravna i legitimna. Uđimo zajedno u dramatičnu završnicu maratona ljudske gluposti i besmisla te pokušajmo spasiti što se još spasiti može. U ovoj utrci smo, doduše u zaostatku za čitav krug, ali nam nitko ne može oduzeti pravo na "ludi finiš" i vjeru u konačnu pobjedu dobra nad zlom.

Živio idealizam i altruizam! Dolje truli kapitalizam i politički makijavelizam!