Matica hrvatska 2004. godine prvi put je u jednom svesku izdala roman “Pronevjereni ideali” Ksavera Šandora Gjalskog, koji je 1924. - 1925. godine izlazio u nastavcima u dnevnom listu “Hrvat”. Taj izdavački pothvat prošao je, nažalost, nezapaženo budući da se radilo ne samo o činu važnom za književnu nego i političku povijest Hrvatske. Roman je neka vrsta sukusa političkih (raz)očaranja ovog književnika s autobiografskim elementima.

Strašan grijeh
Gjalski je, zauzet hrvatskim statusom u Austro-Ugarskoj, prošao mnoštvo političkih opcija tražeći lijeka toj “tamnici hrvatskog naroda”. Tako je u mladosti bio gorljivi pravaš, potom strossmayerovski opozicionar da bi, zbog neslaganja s politikom Khuenove vlade, pristupio Hrvatsko-srpskoj koaliciji pripremajući teren za buduću Kraljevinu SHS, u kojoj je vidio rješenje hrvatskog pitanja spram Beča i Pešte. Trčao je na krunidbu kralja Petra I. Karađorđevića koji ga je odlikovao Ordenom Svetog Save da bi, uspostavom te “prve Jugoslavije”, kao njen oduševljeni zagovornik, odmah ušao u parlament Kraljevine SHS u Beogradu. Roman “Pronevjereni ideali” završava dubokim razočaranjem u novu (južno)slavensku državu, pa na kraju romana Gjalski još kuka za austrijskom i mađarskom čizmom: “Bacili smo europejštinom i zapadnom kulturom oplemenjene dijelove zemlje i naroda u pandže istočnog, staroturskog barbarizma i bizantinske pokvarenosti, jednom riječju, orijentalnog zla! Strašan, strašan grijeh!” Osobna povijest Gjalskoga postala je paradigma svih potonjih udruživanja i razdruživanja, pa njegova životna priča biva ogledalo svih tragičnih političkih figura koje dominiraju hrvatskom poviješću.

Za većinu - razočaranje
Tako je komunističkim terorom 1945. vrlo brzo razbijena iluzija/nada da će druga Jugoslavija biti pozitivan pomak u odnosu na prvu što se Hrvata tiče, a sedamdeset prva s Hrvatskim proljećem bila je zorna manifestacija i tog razočaranja. Zato su Hrvati, puni nade, devedesetih plebiscitarno stali uz (konačnu) hrvatsku neovisnost, da bi, nakon Turaka, Talijana, Austrijanaca, Mađara, Srba, bili “svoji na svome”. No, današnja Hrvatska, kao i svi prethodni politički projekti, za većinu je razočaranje. Protiv nje najprije grintaju branitelji, oni koji su je svojim mesom stvarali, a sada ih se progoni, “transferira, locira i izručuje”, govori se o njima kao parazitima, kroz prizmu mitskih povlastica i primanja. Puno ih se svake godine ubije, a većina onih koji su preživjeli pobjedu kaže kako se “nisu borili za ovakvu državu”. Ni poduzetnicima se ova država ne sviđa: Todorić to otvoreno reče, Tedeschi investira u Sloveniji. Radniku je još manje mila, smatra se opljačkanim, prevarenim, kao i većina građana. Seljak također. Političari pak gledaju već prema Europskoj uniji, novim integracijama, u koje polažu nade za rješenje novohrvatskog beznađa uljuljkavajući se nekim silnim novcem i prosperitetom koji će odande poteći. Od Gjalskog pa do Tuđmana, proizlazi da je za Hrvate nada bila tek odgođeno beznađe, a slični mehanizam sluti se i s ulaskom u EU. Politička povijest Hrvatske povijest je razočaranja, povijest “pronevjerenih ideala”. Treba nešto učiniti da se “sindrom Gjalski” prestane ponavljati u beskraj. Prvo, odbaciti zabludu, koja je nakon Francuske revolucije zahvatila Zapad, da se svijet može mijenjati samo uz pomoć politike, čineći od nje mesijansku djelatnost. I drugo, ne odricati se “pronevjerenih ideala”, unatoč Gjalskom, unatoč svemu. /glas-slavonije.hr