U svojoj knjizi "Industrijska demokracija i civilno društvo" (1986), autorica Vesna Pusić opširno opisuje i  zalaže se za demokraciju, kojoj bi cilj bio "velika koncentracija kapitala u odabranom krugu upravljačke elite", odnosno malobrojnh menađera koji pak "čine elitu koja ima natproporcionalnu kontrolu nad raspolaganjem ekonomskim resursima o kojima ovisi većina društva".

Dakle, zamisao o dvjestotinjak obitelji koje bi vladali Hrvatskom elaborirana je mnogo prije Franje Tuđmana, i to (kakvog li paradoksa), od jedne od najvećih kritičarki Tuđmanove verzije upravljačke elite.

Normalan čovjek će se s pravom upitati, zbog čega je Vesna Pusić napadala čovjeka, koji je (ako su teze o 200 obitelji uopće točne) na doslovan način ostvario njene teoretske zamisli i vizije. Odgovor je jasan i nedvosmislen: Pusićka je htjela da krupni kapital završi u džepovima "nekih drugih 200 obitelji". Kakva je onda to "upravljačka elita" koju je Pusićka "prizivala" još sredinom osamdesetih godina? Zna se - ali sigurno nije HDZ...

Promotrimo malo politički i ideološki profil gospođe Pusić, i lako ćemo ustanoviti da je ona jedna od najvećih zagovornika hrvatske države kao kolonije "Novog svjetskog poretka". Doista, ako na cjelokupnoj političkoj sceni tražimo kanidata sa najmanje nacionalnog osjećaja, potraga nam neće biti previše teška, a izbor će nedvojbeno pasti upravo na - Vesnu Pusić. Žena je to koja je nebrojeno mnogo puta apostrofirala svoj kozmopolitizam, feminizam i liberalizam, kao osnovna polazišta svoje političke ideologije te nacionalizam i državotvorne pokrete, otvoreno osuđivala i prozivala "utegom hrvatske države" na putu prema europskim integracijama.

Možda i nije lijepo "kopati" po nečijoj obiteljskoj pozadini, ali je ova predsjedničke kandidatkinje Pusić toliko zanimljiva i simptomatična, da bi uskraćivanje analize "porodičnog stabla" u ovom slučaju, značilo znatno "okrnjenu" i nepotpunu analizu predsjedničkog kandidata. Pusićkin otac Eugen Pusić, bio je sociolog i pravnik te načelnik odjela i pomoćnik republičkog sekretara za narodno zdravlje i socijalnu politiku NR Hrvatske 1946-1955. Bio je jedan od istaknutijih "jugo-ideologa" i vodeći teoretičar "partijskog samoupravljanja".

Postoje više indicija za njegovu suradnju s britanskom tajnom službom i stanovitim mističnim društvima, a kroz tu prizmu treba promatrati i Pusićkine dobre veze sa određenim strukturama u SAD-u i Engleskoj. Stric po majci joj je Grga Anđelinović, čovjek koji je bio ministar u Karađorđevićevoj vladi te tadašnji šef zagrebačke policije. «Proslavio» se organizacijom masakra stotinjak hrvatskih prosvjednika protiv novostvorene "Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca", 5. XII 1918 na Jelačić-placu («Prosinačke žrtve»). Na kraju valja spomenuti i Pusićkinog brata, Zorana, jednog od najvećih hrvatskih "jugonostalgičara" i zagovaratelja Tita i socijalizma. Sve u svemu - obiteljsku pozadina je i više nego simptomatična...

Pusićkin politički uspon događa se sredinom devedesetih godina, paralelno sa usponom predsjednika Mesića na čelo hrvatske države. "Željeznom rukom" je, uz pomoć Mesića i Radimira Čačića, vodila hrvatski HNS te od stranke koju je osnovala Savka Dabčević - Kučar (koja je unatoč brojnim manama, ipak bila domoljub i demokrat), napravila lošu kopiju bivšeg Saveza komunista, dodavši svemu tome liberalnu i građansku komponentu, a sve po naputcima stranih tajnh službi i "humanitarnih društava" sumnjivih imena i još sumnjivijih ciljeva. Stoga nam je u godinama koje dolaze, prilično bitno promatrati poteze koje će vući "drugarica Vesna", jer će ti politički manevri po svoj prilici biti ostvarenje želja anglo-saksonskih centara moći...

 

R.S.