Medijske izjave vodećih hrvatskih političara o pravosuđu uglavnom  su intonirane na takav način da većina promatrača stječe dojam kako vodeće domaće političke „persone“ u potpunosti podupiru trodiobu vlasti i neovisnost pravosudnog sustava. Međutim, isti ti vodeći hrvatski političari redovito primjenjuju i jednu sasvim suprotnu  praksu. Komentirajući javno određene pravosudne procese, ili konkretne sudske predmete, najviši dužnosnici Republike Hrvatske koriste i praksu najgrubljeg političkog pritiska na pravosuđe, te tako zlorabe političku poziciju na koju su izabrali.

Takvu praksu u hrvatski je javni  prostor uveo Stjepan Mesić, kada je većini svojih političkih neistomišljenika javno odašiljao poruke, prijeteći im istragama i pravosudnim progonima. Da to nisu bili obični  „šupljaci“, plasirani u javnost od strane prvog državnog „vicmahera“, pokazao je i dobar dio istraga, sudskih procesa i presuda, koje su nakon toga uslijedile. Usporedo s ovakvim praksom najavljivanja  kaznenih progona političkih protivnika, Mesić je domaću javnost redovito zabavljao pričama o neovisnosti pravosuđa kao jednom od uvjeta u procesu  približavanja Hrvatske prema EU.

Istodobno, ogromna većina domaće javnosti desetak je godina, „gutajući“ ovakve jeftine trikove prvog državnog „vicmahera“, od same sebe pravila skupinu idiota, nagrađujući „vicmahera“ rastom popularnosti i čak dva predsjednička mandata.  Kao da je riječ o rejtingu dvorske lude i ocjenjivanju njenih jeftinih trikova osmišljenih zbog uveseljavanja dvorjana, a ne o rejtingu ozbiljne i odgovorne osobe koja bi u skladu sa ustavom i zakonima trebala biti glavni hrvatski reprezent u zemlji i inozemstvu.

Međutim, svojedobne aktivnosti Saše Perkovića, Mesićevog savjetnika za sigurnost, vezane za generala Zagorca, bile su  jedan od segmenata koje su na čitavu ovu priču bacili jedno sasvim drugačije svjetlo. Gledajući video zapis bečkog razgovora Zagorca i Perkovića-mlađeg, stječe se dojam da su Mesićeva signaliziranja pravosuđu i razna prokazivanja političkih neistomišljenika bili sve drugo samo ne nekakva benigna pojava. Međutim, ovakvo Mesićevo ponašanje, kao i Perkovićeve aktivnosti vezane za generala Zagorca, rijetkima su u Hrvatskoj otvorili oči. Srdžba javnosti bila je, pod utjecajem medija, usmjerena  prema generalu Zagorcu i njegovom bogatstvu, za koje ovom prilikom neću tvrditi na koji je način stečeno.

Međutim, rijetki su u ovome slučaju zapazili stvarni hrvatski problem.


Riječ je, naime,  o problemu stvarnog funkcioniranju sustava i raspodjeli političke moći. Ukoliko je Mesić u Beč osobno uputio  svoga savjetnika, onda Hrvatska ima očiti  problem zlouporabe predsjedničkih ovlasti. Međutim, ukoliko je Sašu Perkovića u Beč poslao netko drugi, što je puno bliže istini, onda imamo još veći problem. U tom slučaju, naime, stvarna vlast u Republici Hrvatskoj nije u rukama predsjednika, Vlade i Sabora,  nego u rukama neformalne skupine ljudi  koja, djelujući  izvaninstitucionalno, preko vlastitih „poluga“ u sustavu, ostvaruje vlastite ciljeve, pri čemu je institucija predsjednika Republike samo jedna  u nizu „poluga“ u njihovim rukama.


Aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović je prije određenog vremena javno istaknuo „kako nije primjereno da Sabor bude pokrovitelj komemoracije žrtvama Bleiburga, koju organizira osoba osuđena za ubojstvo i osumnjičena za otmicu“.

Naravno, žurno je reagirao Mladen Bajić i splitski je proces protiv Bože Vukušića, zbog navodne otmice Blagoja Zelića i Petra Gudelja, kao i Vukušićevog istraživanja njihove umiješanosti u ubojstvu Brune Bušića, u punom jeku. Sudeći prema natpisima u nekim hrvatskim tiskovinama tijekom dosadašnjeg trajanja ovog procesa  svjedočili su najveći bardovi nekadašnjih jugoslavenskih tajnih službi;  Josip Perković, Zdravko Mustać, Vinko Sindičić,  Mišo Deverić, Josip Manolić, i Budimir Lončar.

Većina hrvatskih medija ovome procesu nije dala neki osobit publicitet. Mediji koji su o ovome pisali činili su to u obliku šturih agencijskih vijesti. Nigdje istraživačkog novinarstva, nigdje komentara, nigdje kolumne. Izuzetak je Hrvatski list, koji je u broju od 10. lipnja, ovome procesu dao dosta pozornosti, ali je donio i zanimljivu informaciju koja govori o još jednom detalju koji pokazuje izravnu upletenost aktualnog  hrvatskog predsjednika u spomenuti sudski proces.

Naime, prema pisanju ovog zadarskog tjednika, Ivo Josipović je dao nalog Saši Perkoviću i Budimiru Lončaruda pretraže arhivu u  Uredu predsjednika i tragaju za izvješćima o slučaju otmice udbaša Blagoja Zelića“. Međutim, nije u ovom slučaju riječ o otmici Blagoja Zelića, nego je riječ o pokušaju rasvjetljavanja okolnosti ubojstva Brune Bušića. I sam Josipović je, očito, blizak ovakvom zaključku, što je, dajući nalog  svojim savjetnicima da u predsjedničkom arhivu traže dokaze, i sam neizravno priznao. Ovakvim potezom Josipović je neizravno pokazao kako smatra da je nalog za istragu vezanu za ubojstvo Brune Bušića dao sam predsjednik Tuđman, što i nije uopće čudno kada se zna da su njih dvojica bili iznimno politički bliski sve do Bušićeve tragične i prerane smrti.


Desetine je razloga i interesa  koji neke Josipovićeve savjetnike svrstavaju u ostatke nekadašnjeg jugoslavenskog represivnog aparata. Najočitiji  primjer te vrste svakako je Saša Perković, sin nekadašnjeg prvog čovjeka UDBE u Hrvatskoj. Drugi takav primjer je Budimir Lončar, nekadašnji pripadnik zloglasne OZNE i dugogodišnji istaknuti član  SID-a, jugoslavenske tajne službe koja se bavila međunarodnom špijunažom. Obadvojica su u kontinuitetu Mesićevi i Josipovićevi savjetnici, što dobrim djelom razobličuje stvarne razloge povlačenja čitavog niza nelogičnih i po hrvatsku štetnih poteza spomenutog dvojca, kojima smo svjedočili  u posljednjih petnaestak godina.

Stoga je opravdana i bojazan tko to danas upravlja hrvatskom diplomacijom, hrvatskim obavještajnim i sigurnosnim službama, hrvatskim oružanim snagama,  i hrvatskim pravosuđem, odnosno najznačajnijim polugama današnje hrvatske državnosti. Poznato je da su Perkovićeva UDBA, ali i Lončarov SID, u vrijeme blokovske podjele svijeta uživale značajnu potporu većine zapadnih zemalja. Potporom UDBI i prešutnim dopuštanjem obavljanja čitavog niza egzekucija hrvatskih nacionalista na teritorijima zapadnih država nije niti može biti slučajno. Spomenute su egzekucije, naime, uglavnom obavljane uz znanje i prešutnu suglasnost zapadnih Vlada i njihovih tajnih službi, o čemu se u posljednje vrijeme i na zapadu sve više govori.

Jedan od takvih slučajeva je i sudski proces za ubojstvo Stjepana Đurekovića, koga njemačko pravosuđe vodi protiv većine nekadašnjih visokopozicioniranih djelatnika UDBE; i to upravo protiv onih koji se na splitskom procesu protiv Bože Vukušića pojavljuju kao svjedoci. Njemački sudski proces protiv Josipa Perkovića zbog njegove navodne upletenosti u slučaj ubojstva Josipa Perkovića jasan je pokazatelj gdje se nalaze današnje slabe točke hrvatske države. Teško je uopće dokučiti u koliko svjetskih metropola  su rađene analize „pritiskanja“ Hrvatske zbog aktivnosti koje su u vrijeme Jugoslavije činili Perković, Mustać, Sindičić, Lončar i drugi pripadnici te skupine ostataka jugoslavenskog represivnog aparata.

Teško je iz ovih pozicija i približno prosuditi stupanj ugroze kojem je Hrvatska izložena zahvaljujući činjenici da je u sve glavne pore hrvatskog sustava inkorporirani ostaci nekadašnjeg jugoslavenskog aparata. Nepoznato je kakvim su i kojekakvim ucjenama ti ljudi izloženi, ali je nedvojbeno da je njihov utjecaj na većinu izabranih hrvatskih čelnika i novinara nemjerljiv i od presudnog značaja. Upravo u ovome leže i razlozi iznimno teškog položaja Republike Hrvatske u međunarodnim odnosima, ali i svekolika složenost većine unutarnjih procesa. Zahvaljujući činjenici da današnjom Republikom Hrvatskom ne upravljaju oni koji su izabrani na izborima, nego njihovi savjetnici i nevidljiva središta moći, podložni izvanjskim pritiscima i ucjenama,  u Hrvatskoj su mogući procesi koji su nezamislivi u bilo kojoj drugoj  suverenoj državi.


Samo su u  današnjoj Hrvatskoj moguće ovakve prevare i zamjene teza kojima svakodnevno svjedočimo. Tako se na domaćoj sceni udomaćila varljiva teza da su institucionalna  suradnja sa tužiteljstvom Haškog suda i opstrukcija obrane hrvatskih generala, optuženih na temelju sumnjivih dokaza prikupljenih od strane svojih ratnih neprijatelja, zapravo od strateškog značaja za opstanak Hrvatske države.

Samo je u današnjoj Hrvatskoj moguće javno prozivati glazbenike što sudjeluju u humanitarnim koncertima namijenjenim za hrvatske generale kojima nikakva krivnja, još uvijek, nije dokazana.

Samo je u današnjoj Hrvatskoj, na žalost, moguće stihijsku prodaju strateških resursa i „obiteljskog srebra“ predstavljati  kao strateški uvjet  potreban za odustajanje od vlastite suverenosti i ulazak u nekakvo novo ropstvo.

Samo je u današnjoj Hrvatskoj moguće javno klasificirati zločine na loše i  opravdane, pri čemu su ovi drugi, uglavnom, počinjeni u ime Jugoslavije i komunizma, a da javnost pri tome ne postavlja nikakva pitanja.

Samo je u današnjoj Hrvatskoj moguće odricanje od vlastitog bankarskog sektora, snažne vojske  i svojih medija, tih temeljnih oruđa obrane vlastite suverenosti.

Samo je u današnjoj Hrvatskoj moguće suditi one koji su ovu državu stvarali, a mjestima u izvršnoj vlasti nagrađivati one koji su ovu državu rušili.

Gledajući ove procese nameće se zaključak kako u primjeni ovakve politike nema nikakve razlike između višegodišnjih stanovnika Banskih dvora i posljednje dvojice stanara Pantovčaku, kao i čitave svite njihovih savjetnika.


Svaka prosudba političkih  poteza vučenih u posljednjem desetljeću pokazuje da su u ovom razdoblju Vlada i „Pantovčak“ konstantno provodili istu politiku, koja se djelu javnosti čini kao prividno srljanje „guski“ u maglu.

Međutim, kad malo zagrebemo ispod te površine „privida“ dolazimo do spoznaja da iza strategije „srljanja u maglu“ stoje nekadašnji istaknuti pripadnici jugoslavenskih tajnih službi, koji u današnjoj Hrvatskoj imaju  puno snažniji utjecaj od onog kojeg su imali u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Međutim, njihova „težina“ izražena u dolarima i eurima, danas je kud i kamo veća nego u vrijeme služenja državi „bratstva i jedinstva“. Stoga je i njihova moć u ovome razdoblju rasla proporcionalno rastu njihovih bankovnih računa. Njihove stare veze i poznanstva u  međunarodnim okvirima, kao i podložnost ucjenama zbog poslova koji su radili, doveli su ih na pozicije kakve imaju  u današnjoj Hrvatskoj. Tendencija ovakvog slijeda događaja zasigurno će se nastaviti. Takvu tendenciju nikako ne mogu promijeniti današnji upravni aparatčići, koji u ime svojih  mentora upravljaju Hrvatskom, urušavajući svakodnevno većinu najznačajnijih poluga  njene suverenosti i neovisnosti.

Izlaz iz ove situacije moguć je samo na dva načina. Masovnim prosvjedima ili narednim izborima. Naravno, u normalizaciji današnjeg stanja mogu pripomoći Ivo Josipović i Jadranka Kosor, kao istureni provoditelji ove politike. Čišćenjem iz sustava pojedinaca koji ovu državu najprije nisu željeli, a danas je svakodnevno potkopavaju, još uvijek se mogu izboriti za vlastiti opstanak na političkoj sceni.

Međutim, teško je očekivati ovakav rasplet.

Na šutljivoj je hrvatskoj većini da napravi odabir između ove dvije mogućnosti – povratku  politici očuvanja nacionalnog suvereniteta i neovisnosti ili će Hrvatska država, i ovaj puta, biti urušena od strane onih koji je nisu niti željeli.

Svi koji šute, čuvajući pod svaku cijenu svoje sinekure, pogoduju ostacima nekadašnjeg jugoslavenskog sustava i pasivno sudjeluju u  urušavanju vlastite nacionalne države!

Do kada ?

Ilija Zovko

 

 

Izlaz iz ove situacije moguć je samo na dva načina. Masovnim prosvjedima ili narednim izborima. Naravno, u normalizaciji današnjeg stanja mogu pripomoći Ivo Josipović i Jadranka Kosor, kao istureni provoditelji ove politike. Čišćenjem iz sustava pojedinaca koji ovu državu najprije nisu željeli, a danas je svakodnevno potkopavaju, još uvijek se mogu izboriti za vlastiti opstanak na političkoj sceni.