Nakon sedamnaest dana, završen je štrajk glađu nepravedno otpuštenog profesora Vlade Vladića, a o epilogu svog protesta govori nam sam profesor Vladić:

Poštovani,

Zahvaljujući prijateljima, koji su ovih dana svojom prisebnošću nadoknadili moju, u utorak je otišla tužba protiv škole na nadležni sud. To je nešto čemu sam se opirao do posljednjega trenutka. Jer će tako sav teret neodgovornosti prosvjetnih struktura pasti na teret državnoga proračuna, a to znači sviju nas. Naprosto ne postoji način da odgovaraju oni koji su problem skrivili - i to je nešto poražavajuće.

A da je stvar "čista kao suza" - mišljenja je i stručnjak za radno pravo, koji je stvar preuzeo u svoje ruke. Ne samo u slučaju kolege Domagoja Orlića i mene. Pročitajte lani objelodanjenu knjigu "Sumrak hrvatskoga školstva. Kronologija jednog mobinga" profesora Tjelesne i zdravstvene kulture Mladena Sabljaka, koji je prije nepune dvije godine dobio otkaz od ravnatelja Slavka Trupeljaka u Prvoj ekonomskoj školi u Medulićevoj u Zagrebu. I bit će vam jasni mehanizmi kojima se prosvjetne vlasti služe kada žele eliminirati nepoćudnoga prosvjetnoga djelatnika. Same konstrukcije i podmetanja.

Pročitajte i internet forume i blogove potaknute problematikom e-matice.

U srijedu (prekjučer), sedamnaesti dan štrajka glađu, uzeo sam prvi zalogaj u svojoj obitelji i time štrajk spontano prekinuo. I sada ispada: nit sam umro, nit sam vraćen na posao.

No ovime stvar nije završena, nego bi tek trebala početi. Trebalo bi početi sustavno graditi kulturu govorenja i pisanja na temu patnje koju prosvjetni djelatnici trpe od prosvjetnih vlasti. Ako to ne budemo činili mi, koji patnju podnosimo - to sigurno neće učiniti oni koji istu patnju skrivljuju. Ja ću koristiti svaku priliku da o tome govorim, da govorim o onome što sam kao prosvjetni djelatnik proživio tijekom svoga petnaestogodišnjega rada u Obrtničkoj školi za osobne usluge u Zagrebu - ali i o onome što iščitavam s lica hrvatskih prosvjetnih djelatnika.

U štrajk glađu se ne stupa iz nekoga hira ni iz nekog jasno razrađenoga programa. To je krajnja mjera koja uznemiruje. Ipak, sada kada unatrag gledam, mislim da je ta mjera omogućila određeni potencijal kojim se, ubuduće, dostojanstvo nastavničkoga poziva ima smisla promicati u institucionalnom okviru. Medijski interes za problematiku e-matice je još uvijek prisutan i svakako ga treba iskoristiti.

To što sam u svemu tome ostao bez egzistencijalne stabilnosti za svoju obitelj, to stavljam u ruke Božje providnosti i ruke dobronamjernih ljudi koji budu u prilici pomoći mi oko pronalaženja novoga posla.

Za svaki oblik solidarnosti zahvaljujem, a za to što sam vas uznemiravao se ispričavam.

Vlado Vladić


// //